Lawrence Ferlinghetti. Nisam znao da će me ovoliko potresti njegova smrt. Možda zbog toga što o njoj ranije nikada nisam ni mislio, kao da se neće dogoditi. On je u svojoj izdavačkoj kući, u engleskom prijevodu Ammiela Alcalaya objavio dvije moje knjige, „Sarajevo Blues“ (1998), i „Nine Alexandrias“ (2003). Moje pjesme je uvrstio u svoju „City Lights Pocket Poets Antology“ (2015). Nekoliko puta smo se i sreli.

I što mi sada prvo pada na um dok mislim o njemu?

Jednom, u San Franciscu, imao sam čitanje u crkvi (Unitarian Church). Prostorija je bila krcata, i dok sam se pod jakom tremom provlačio između ljudi u publici do pozornice, Ferlinghetti je veselo za mnom dobacio: “Kad dođeš do mikrofona, sine, reci popu da nam donese vina!” I odjednom se nakon toga ona trema umanjila. Ili sam ja naknadno umislio da su me njegove riječi ohrabrile.

Drugi put, skoro sam se sudario s njim u vratima restorana na Key Westu. Rani je februar 2003. godine, u toku je bio književni festival (Key West Literary Seminar). U prvi mah me nije prepoznao, pa mi je u početnoj zbunjenosti, umjesto da bilo šta kaže, pokazao naličje kartonskog podmetača za čašu, na kojem je spiralno, dok je u restoranu pio svoje pivo, ispisao kratku pjesmu.

Nakon toga, šetali smo do marine da mi pokaže brod koji je tog jutra iznajmio, jer je želio da bude na “vodi, da osjeti ocean”. On je tada, po mome proračunu, imao 82 godine. Njegova pokretljivost i ukupni vitalizam bili su zadivljujući. Nasmijan, na Ulici Duval, osvrtao se za mladim ženama u lakim haljinama, ali je u šetnji opsesivno i kritički govorio o tadašnjoj američkoj politici.

Bio sam, sjećam se, u svijetlosivom sakou od lana, možda neprikladno odjeven za vreli dan, a on je moju odjeću ovako prokomentirao: “Ja sam nekada rado oblačio sakoe. Jednom sam u Tangier otišao u odijelu, htio sam s Paulom Bowlesom dogovoriti objavljivanje neke njegove knjige, nismo se tada poznavali. Sjećam se da me je izbjegavao u početku, jer je zbog moje odjeće mislio da sam agent iz odjela za narkotike FBI!”

Lawrence Ferlinghetti 2012. godine (FOTO: Wikimedia/Cmichel67)

U marini smo žmirkali pred srebrom vode, a iznad nas su u zraku tromo lelujali pelikani. On je tada, sjećam se, kritikovao Bushovu administraciju i govorio o neophodnosti potpisivanja peticije protiv rata u Iraku (koju smo tih dana kao učesnici Festivala, na njegovu inicijativu i potpisali).

Sad mi je žao što nisam tražio da mi pokloni onaj podmetač za čašu. U kratkom tekstu na kartonu, spiralno je ispisao rečenicu čiji sadržaj nisam upamtio. Ali lijepo je to izgledalo, tako napisano, ipak je on bio slikar.

Umro je u 102. godini, a na svoj stoti rođendan objavio je novelu „Mali dječak“, naslov koji tako ide uz njega, jer je doživio sve te godine, ali nikada nije bio starac.

I ono “sine” što je iz publike dobacio za mnom, sada za mene (istina, samo za mene) ima drukčiju težinu.

*

Moji poznanici i prijatelji umiru po svijetu. Uglavnom od svojih bolesti. Ali sve te smrti u gluho pandemijsko doba prolaze tiho, bez drame i bez realnog vremena žalovanja.

Sa smrću poznate osobe nešto naše, ili onaj dio nas koji je ta osoba pamtila, nestane. Tako se naš svijet smanjuje. Tako mi iz svijeta iščezavamo.

*

Moj drug Victor Antonie naučio me je kako otvoriti nar. Kako zarezati koru tako da se šipak prirodno otvori, nakon čega je lako pobrati crveno zrnevlje iz ploda. Radili smo skupa u Reutersu. Gledao je kako se, na pauzi za ručak, mučim sa šipkom, pa je došao da pomogne i dok ga je križao, objašnjavao je ljekovita svojstva nara i zaključio konstatacijom da “nije slučajno što nar izgledom podsjeća na srce”.

Negdje u rano ljeto 2008. godine, na poslu, zamolio me da ga odvezem u bolnicu. Rekao je da osjeća jaki bol u grudima i da s njegovim srcem nešto definitivno nije u redu. Usput, dok sam ga vozio u Bolnicu Univerziteta George Washington, objasnio mi je da je njegov otac umro od srčanog udara u Johannesburgu, da im je to porodična slabost. Sjećam se da su ga dvije ljubazne sestre prihvatile, obukle mu bolničku pidžamu, i ubrzo smo znali da će ga zadržati u toku noći na ispitivanjima, pa sam otišao da mu kupim neophodnih sitnica, vratio se s vrećicom u kojoj su bile dvije boce s vodom, The New Yorker i Harper's Magazine, da ima što prelistati, ako mu bude do čitanja. Victor je te noći preživio.

Sutradan je izišao iz bolnice.

Ubrzo nakon toga, otišao je iz Washingtona, najprije u Jerusalem, a onda je odselio u Južnu Afriku, među svoje.

Victor Antonie 2008. godine (SCREENSHOT: YouTube)

Victor je, inače, uradio neke bitne novinarske poslove u svome životu; on je, recimo, snimio prvi intervju s Mandelom kad je ovaj izišao iz zatvora.

A danas je stigla vijest na koju se sporo navikavam, Viktor je umro jučer, a razlog je srčani udar.

*

Snijeg u martu.

Pahulje padaju na trg ispred škole. Tamo je od jutros bijeli šator i u njemu knjige prekrivene prozirnom najlonskom folijom. Gledam u knjige i pokušavam prepoznati korice kroz foliju. Ipak je vjerovatno da će papir pokupiti vlagu iz zraka, kažem to prodavcu u dugom tegetplavom kaputu i s avijatičarskom kapom na glavi, a on odgovara: “Valjda neće!”

Sjećam se jedne kratke epizode iz „Divljih detektiva“ Roberta Bolaña u kojem se opisuje neobična navika mladog meksičkog pjesnika koji se u knjizi zove Ulises Lima. Naime, teško se odvajao od knjige koju bi upravo čitao i s njom bi otišao pod tuš dok se kupao, tako da bi se korice i rubovi stranica od vlage izvitoperili...

Sjećam se i strasti za knjige jednog drugog pisca. U mali restoran u Berkeleyu pjesnik David Meltzer svakoga jutra bi svratio na kafu, a mladi lokalni pisci su dolazili da razgovaraju s njim. Tog jutra se o književnosti najmanje govorilo, sjećam se, pjesnik se žalio na cvijeće u saksijama: previše ih je u njihovoj kući, i zbog stalnog zalijevanja biljki, rekao je, knjige u njegovoj biblioteci stradaju od vlage.

Voda i papir se ne vole.

Lupiga.Com via Žurnal

Naslovna fotografija: Privatni album