Tekst Borisa Dežulovića u cjelosti prenosimo s internetskog portala N1 televizije ...

„Ja razumijem vašu želju da bi htjeli da vam preci žive što dulje, ali smatrate li normalnim da cijela država mjesecima bude paralizirana i u karanteni zato da bi neki djed ili pradjed živio dan, tjedan, mjesec ili godinu dulje?“

Ne bi ova, već sad čuvena izjava saborskog zastupnika i nekadašnjeg predsjednika Živog zida, bila vrijedna ičega više od šamara, da Pernarovo takozvano mišljenje ne dijeli lijep broj mladih, neumirovljenih građana, onih na čijoj grbači umirovljenici žive. Ili barem tamo žive u liberalno-ekonomskim statistikama, koje umirovljenike računaju samo i isključivo po grbači zaposlenog, kao da ti parazitski djedovi i pradjedovi nisu cijele svoje radne živote uplaćivali u mirovinske i zdravstvene fondove. Ja bih se, recimo, ovako ekonomski nepismen zakleo da ti fondovi i služe samo i isključivo zato da Pernarovi istotakozvanomišljenici jednog dana - kad od direktora firme dobiju buket cvijeća i pozlaćeni sat, a od susjeda nekakav egzotični virus – imaju penziju, bolnički krevet i respirator.

DVOSATNA MUKA SLOBODNOG ČOVJEKA: Kako je Sinčić postrojio Pernara

PRVI PUT U JAVNOSTI - AKCIJSKI PLAN ŽIVOG ZIDA: Tiskat ćemo toliko novca da će svima biti bolje!

Ali dobro. Dobronamjerni analitičari što se razumiju u ekonomiju već su me upozorili da sam prestar za hipija, i da ti fondovi zapravo služe za održavanje hladnog pogona prevrtanjem para s niskorizičnim dionicama.

Na tu stvar, uostalom, već godinama upozorava jedan mladi i agilni saborski zastupnik, koji je onomad na Međunarodni dan starijih osoba grlo oderao objašnjavajući u parlamentu kako su upravo hrvatski seniori i umirovljenici - najsiromašniji i najobespravljeniji u cijeloj Europskoj uniji - žrtve političkih elita, menadžera umirovljeničkih fondova i Svjetskog monetarnog fonda, zavjere kojoj je krajnji cilj eliminacija starijih građana kao biotehnološkog viška. Da je riječ o istom Ivanu Pernaru - čija bi teza o „cijeloj državi paraliziranoj i u karanteni zato da bi neki djed ili pradjed živio dan ili godinu dulje“ bila realno prvi materijalni dokaz zavjere elita protiv ljudskog biotehnološkog viška – može iznenaditi samo političke imbecile kakav je i on sam.

Pernar se, međutim, ne gasi. „Je li normalno da smo svi mi mladi ljudi mjesecima u kavezu radi onih koji su jednom nogom u grobu?“, pita on ponovo, nakon svega, pa postavlja anketu u kojoj poziva građane da biraju i izjasne se između dvije tvrdnje: „Svaki život je bitan“ i „Od nečega se mora umrijeti“. Bilo koja anketa koja nudi bilo koju alternativu tvrdnji kako je „svaki život bitan“ jest, naravno, zločinačka: jednako se toj tezi suprotstavljao svaki politički imbecil u povijesti, neki i s mnogo više uspjeha od sitnog miša Ivana Pernara.

Da se „od nečega mora umrijeti“ fantastična je egzistencijalistička obrana svakog ubojice s kalašnjikovom i svakog fanatika opasanog eksplozivom, da nije nužno „svaki život bitan“ razumno su tvrdili i Hitler i Staljin i Pol Pot: jednako bi, recimo, mogao tvrditi i svaki nemilosrdni utjerivač ovrha protiv kojega je onomad ustajao mladi gerilac Ivan Pernar. Ne bi li i onaj umirovljenik „s jednom nogom u grobu“, zbog kojega siromah Pernar i mladi ljudi umiru „u kavezu“, u zabavnom obratu mogao jednako efektno odgovoriti kako se „od nečega mora umrijeti“?

Po čemu je život tridesetpetogodišnjeg Ivana Pernara bitniji od života nekog bolesnog osamdesetogodišnjeg umirovljenog električara u Valpovu (FOTO: HINA/Damir Senčar)

Najzad, po čemu je život tridesetpetogodišnjeg Ivana Pernara bitniji od života nekog bolesnog osamdesetogodišnjeg umirovljenog električara u Valpovu? Potonji još uvijek zna i stigne susjedi popraviti bojler, pa za svijet tako uraditi više nego što će Pernar za cijelog svog bijednog života.

Imbecil se potom javno kurči potpisivanjem šeretske izjave o svojevoljnom odricanju od respiratora u slučaju zaraze Covidom-19: može mu se, naravno, jer zna da će ga u slučaju zaraze liječiti bez suvišnih, a kamoli šeretskih pitanja, i jer nijedan liječnik neće za Fejs snimati šaljivi „lajv“ s komatoznim Pernarom pored neraspakiranog njemačkog respiratora. Jer je sam smisao sustava da pravo na istu liječničku skrb imaju i umirovljenici s pet dijagnoza i mladi bez ijedne, i da to pravo bez razlike imaju i razumni ljudi i lajavi populistički imbecili što ga se javno odriču.

Ovdje ionako nije riječ o jednom lajavom populističkom imbecilu, nego o pojavi, koju je svjetska pandemija Covida-19 na naše opustjele obale nanijela u elementarnom, vulgarnom obliku: pitanju, naime, ljudskog viška.

Postavimo stvari ovako: ako se pita Pernara i njegove istotakozvanomišljenike, nije „normalno da cijela država mjesecima bude paralizirana i u karanteni zato da bi neki djed ili pradjed živio dan, tjedan, mjesec ili godinu dulje“, odnosno da su „mladi ljudi mjesecima u kavezu radi onih koji su jednom nogom u grobu“. Što bi onda bilo normalno? Normalno bi bilo da „neki djed ili pradjed“ živi „dan, tjedan, mjesec ili godinu kraće“ kako bi država izašla iz karantene, a „mladi ljudi“ iz kaveza na slobodu. Zašto bi to bilo normalno? Zato što se „od nečega mora umrijeti“, a oni su ionako „jednom nogom u grobu“. S jednom nogom u grobu, naime, taj je djed ili pradjed društveno najmanje beskoristan, a u uvjetima svjetske pandemije koronavirusa SARS-CoV-2 - koja i „mlade ljude“ i „cijele države“ zatvara u karantenu – bogami i prilično društveno štetan. Ukratko, biotehnološki višak.

Ako je tako – a ekonomska računica je neumoljiva – valja biti i ekonomski precizniji: „Smatrate li normalnim da cijela država mjesecima bude paralizirana i u karanteni zato da bi neki društveno neupotrebljiv i ekonomski potpuno beskoristan djed ili pradjed živio dan, tjedan, mjesec ili godinu dulje?“

Važno je biti precizan, jer niti je država ekonomski ugrožena tek u karanteni – paralizirana je, davno je bilo ali se dobro sjećamo, mnogo prije – niti su djedovi i pradjedovi s jednom nogom u grobu jedini društveno neupotrebljivi i ekonomski beskorisni soj. Ukoliko se već ide na eliminaciju biotehnološkog viška, oni mlađi su – čisto ekonomski, da me se krivo ne shvati – s kapacitetom eksponencijalnog razmnožavanja još opasniji. Najzad, dobar dio umirovljenika upravo im je svojim odrađenim radnim stažem omogućio i školovanje i život, uključujući i kaveze u kojima su nesretnici zarobljeni. I u kojemu ne žive samo „mjesecima“, već i koje lijepo desetljeće dulje. Ako, najzad, u cijeloj državi još i ima ekonomski neupotrebljivijih i beskorisnijih od Ivana Pernara i njegovih istotakozvanomišljenika, društveno štetnijih bogami nema.

Ja, naime, razumijem njihovu želju da se mladenački kurče, ali smatrate li normalnim da nečiji djed ili pradjed mora živjeti dan, tjedan, mjesec ili godinu kraće da bi Ivan Pernar bio izvan kaveza?

Lupiga.Com via N1 televizija

Naslovna fotografija: HINA/Edvard Šušak