MRAČNE PRIČE
Kino
REDATELJ: DAMIANO D'INNOCENZO, FABIANO D'INNOCENZO

Film o roditeljima koji ne poznaju svoju djecu

ocjena: Zvjezdica_vatrena Zvjezdica_vatrena Zvjezdica_vatrena Zvjezdica_vatrena Zvjezdica_vatrena | godina: 2020. | trajanje: 98 minuta
uloge: Elio Germano, Tommaso Di Cola, Giulietta Rebeggiani, Gabriel Montesi, Justin Korovkin, Barbara Chichiarelli, Lino Musella, Ileana D'Ambra, Max Malatesta, Giulia Melillo, Laura Borgioli, Max Tortora
žanr: drama
scenario: Damiano D'Innocenzo, Fabiano D'Innocenzo
redatelj: Damiano D'Innocenzo, Fabiano D'Innocenzo
ritn by: Ante Nenadić | 17.07.2020.
MRAČNE PRIČE: Film o roditeljima koji ne poznaju svoju djecu
MRAČNE PRIČE: Film o roditeljima koji ne poznaju svoju djecu
„Favolacce“ je drugi film braće D'Innocenzo, mladog redateljskog para koji je za potrebe organizacije filmskog prostora odabrao neko talijansko predgrađe, možda sadržajno određeno njihovim vlastitim iskustvima odrastanja u predgrađu Rima, a možda i ne. Ograđivanje i distanciranje od kontekstualnog upisivanja vjerodostojnosti u filmsku građu vješto je naznačeno pripovjednim postupkom uokvirivanja fabule dnevničkim zapisom za kojega pripovjedač odmah tvrdi da je pronađen i inspiriran istinitim događajima, koji su inspirirani lažnim događajima, a koji sami nisu bili znatno inspirirani. Oba prijevoda naslova filma „Favolacce“, na engleski „Bad Tales“, a na hrvatski „Mračne priče“ čine se pomalo nespretni i nedostatni.

Braća D' Innocenzo prilikom jednog intervjua naglašavaju kako je originalni naslov filma načelno neprevodiv, a nastao je kao složenica od riječi fiaba, u prijevodu bajka, i parolacce, u prijevodu ružne ili doslovno loše riječi.

Dnevnički zapisi djevojčice komponirani su poput serije slika ili vinjeta (film koji gledamo) i čine mozaičnu cjelinu psihologije tipiziranih obitelji iz talijanskog predgrađa koje naizgled uobičajeno provode razdoblje ljetnih praznika, često označavano kao vrijeme slobode, prijelaza, odmora, opuštenosti i bezbrižnosti. Nositelji fabule su šestero djece. Dva dječaka i četiri djevojčice. Iz njihovih međusobnih odnosa i odnosa s roditeljima proizlaze centralne značajke obrade odabrane filmske građe. Primjerice, Dennis, jedan od dječaka, suočava se sa stalnim psihičkim zlostavljanjem u školi, ima uspostavljen prilično slobodan odnos sa svojom prijateljicom Adom, te se epizodno nalazi u neugodnim interakcijama s trudnom adolescenticom iz susjedstva, Vilmom

Nekonvencionalnost njegovih odnosa s navedenim ženama uvjetovana je njegovom naivnošću i nerazumijevanjem konvencionalnog, kulturno uvjetovanog zamišljaja seksualnosti, pa stoga u jednoj od scena s Vilmom, nakon pokazivanja usputnog interesa za rok rađanja i njezinu iskrenu želju za nadolazećim djetetom, dijeleći s njom kekse biva ponuđen da proba, što bez ustezanja prihvaća, te iste kekse namočene u mlijeko iz njezinih dojki. S druge strane, njegova prijateljica Ada, željna je isprobati seks tvrdeći da je seks ono zadnje i da nakon toga više nema ništa. Ona poziva baš Dennisa da obave to i riješe se toga. Iako se u konačnici seks zaista ne dogodi, iz njihove komunikacije tijekom dogovaranja mjesta i vremena razvidno je kako oboje seks konceptualiziraju kao mehaničku, desensitiviziranu obvezu.

Drugi dječak, Geremia, izuzetno povučen i šutljiv, živi, ili bolje rečeno jedva preživljava, sa samohranim ocem koji tek povremeno radi za male novce u lokalnom restoranu. Geremia u međuvremenu dobija vodene kozice prilikom čega mu njegov otac Amelio organizira druženje s djevojčicom Violom, koja je prethodno ošišana na kratko jer je dobila uši, a potom prisiljena nositi periku kako ne bi bila odviše upadljiva. Amelio se konzultira s Violinom majkom iz čega saznajemo da je glavna motivacija za druženje zapravo imunizacija njezine kćeri koja još nije preboljela vodene kozice.

Neke od prikazanih situacija itekako su uobičajene i dio su procesa odrastanja poput dvorišnih zabava i igre uz plastični bazen, "ušiju", vodenih kozica, buđenja seksualnosti u predpubertetskoj dobi ili ljetnog dokoličarenja. Međutim, sekvence uobičajenog isprepletene su neobičnim događajima koji su moguće rezultat neravnoteže između dvaju suprotstavljenih perspektiva, one djece i one njihovih roditelja. Tu glumačka postava koja predstavlja djecu odrađuje izvrstan posao pa na momente djeluju izvanredno uvjerljivo (posebice dvoje dječaka koje tumače Korovkin i Di Cola) u prikazivanju prisutne apatije i indiferencije zbog narušenih, jednosmjernih relacija s vlastitim roditeljima. 

Roditelji se doimaju odviše zakupljeni sobom i svojom slikom koju demonstriraju prema van, pokazujući pritom izraženo licemjerje, komplekse, šovinističke i ksenofobne ispade. Njihova narav prikazana je majstorski već na samom početku kada roditelji Dennisa i Alessiju na obiteljskoj večeri, vrlo antiklimaktično, pred rodbinom i prijateljima, tjeraju da čitaju ocjene iz vlastitih svjedodžbi, a sve u svrhu afirmacije osobnog ponosa i „zajedničkog uspjeha“ pred nimalo zadivljenom publikom. U jednoj od kasnijih scena, kada se na dvorišnoj zabavi, očevi Dennisa i Alessije te Viole nađu komentirati ljepotu jedne od prisutnih žena, u privatnosti, skriveni od njezinog pogleda, iz njih dvojice izvire duboko sakriven u fiktivno konvencionalnom obiteljskom diskursu šovinistički pogled. Dennis i Alessia instrumentalizirani su kao indeksi obiteljskog uspjeha zbog čega svaka od ocjena koje čitaju u spomenutoj početnoj sceni zvuči poprilično lišeno stvarnoga značenja. S druge strane Viola, iznimno lijepa djevojčica, instrumentalizirana je upravo kroz funkciju vlastite ljepote zbog čega je, nakon što je roditelji prisilno ošišaju na kratko, također prisiljena nositi periku kako bi zadržala običajnu konvencionalnost nadolazeće ženske ljepote.

Geremia i njegov otac, Amelio, međusobno se zrcale, s tim da Geremia u svom ocu, koji ga deformira i iskrivljuje, jedva vidi išta od svog odraza, dok Amelio u svom sinu savršeno vidi svoj odraz tj. sebe. On u njemu vidi svog rastućeg dvojnika, u njega pokušava usaditi vrijednosti koje i sam cijeni (različiti oblici mačizma, ali i baštinjenje neovisnosti) ne dopuštajući mu pritom, ironično, da neovisno pokuša razviti svoju osobnost. Međutim, njihov odnos doživljava znatne transformacije i čini se da napreduje u smjeru međusobnog uvažavanja i prepoznavanja razlike. Amelio se trudi razgovarati sa svojim sinom, slušati ga, mada on ne govori puno, i pred kraj filma u vrlo važnoj sceni njihove zajedničke večere po dolasku u Rim kod Amelijeva rođaka, oslovljava Geremia i priznaje mu ulogu u planiranju njihova zajedničkog života.

Strukturalna neravnoteža u odnosu roditelja i djece svoju žarišnu točku dobiva u motivu bombe koju pokušavaju napraviti dvojica dječaka, Dennis i Geremia. Kako sami kažu, krajnji im je cilj uništiti cijelo susjedstvo. Tako indiferentni i apatični, u nemogućnosti pronalaska pravih uzora u roditeljima koji su zaokupljeni sami sobom, i koji ih tim više instrumentaliziraju prilikom izgradnje svoje slike, prepuštaju se pukoj mehaničkoj imitaciji u odabiru ponašanja i izgradnji odnosa, a svoj, individualni, djelatni i aktivni aspekt usmjeravaju prema uništenju. Ideju i, uopće, mogućnost izgradnje bombe usvajaju nigdje drugdje nego u školi, slušajući predavanja profesora (vjerojatno kemije) Bernardinija. On je limbička figura na koju je prebačena odgovornost u trenutku saznanja i sprječavanja ostvarenja plana uništenja susjedstva. U školi dobiva otkaz, ali traži da mu dopuste održati još jedno predavanje na kojem ciljano „reklamira“ vrlo ubojiti otrov za komarce koji, kako kaže učenicima, sigurno posjeduje svako domaćinstvo. Dječak Dennis nakon što mu propadne plan s uništenjem cijelog susjedstva u dogovoru sa sestrom Alessijom počini samoubojstvo i to upravo otrovom za komarce. Ideja uništenja u nemogućnosti „protezanja“ prema van kanalizira se u djeci prema sebi, unutra.

Favolacce
Poticajna filmska građa (FOTO: Favolacce)

S tehničke strane film obiluje vještim iskorištavanjem različitih tipova filmskog kadra i plana. Primjerice, buđenje seksualnog nagona u Dennisa popraćeno je učestalom izmjenom vrlo kratkih kadrova detalja Dennisovih očiju i detalja femininih karakteristika adolescentice Vilme koji su u trudnoći dodatno izraženi (dojke, bedra, stražnjica itd.). Total je iskorišten u grupnim scenama, najčešće zajedničkih objeda na otvorenom, a pozicioniranjem kamere malo izvan granica posjeda i „ograde“ tj. granice doprinosi se dojmu izloženosti intime i privatnosti te stalne orwellovske promatranosti u tako malom susjedstvu. Kosi kadar u srednjem planu korišten je u scenama prije i poslije samoubojstva i stvara posebnu neugodu uz vrhunsku stilizaciju u funkciji stvaranja dojma ispranosti i providnosti.

U konačnici, svjedočimo filmu o roditeljima koji ne poznaju svoju djecu, o njihovim neuravnoteženim i jednosmjernim odnosima, o zatomljenom individualnom razvoju djece u korist očuvanja konvencionalnih obiteljskih vrijednosti i željene slike sebe, ali i o posljedicama koje donosi takvo stanje u društvu koje je suočeno s korjenito izmijenjenim vrijednosnim sustavom čija se prethodna konfiguracija umjetno održava samo kao iluzija, a kroz čije pukotine stalno blješte duboko potisnute psihološke konstante. Ovo je film i o ulozi obrazovanja, o pasivnom usvajanju znanja bez daljnje kontekstualizacije istoga, što djeci otvara brojne mogućnosti, ali bez sagledavanja posljedica. Je li profesor Bernardini kriv za uništenje, za bombu i za samoubojstva, ako je kao figura autoriteta u prenošenju znanja, u međuvremenu društveno i profesionalno odbačen kao krivac za cijelu situaciju, moguće „usadio“ ideju u umove djece?

Sve je to vrlo poticajna filmska građa, usudio bih se reći i analitički podatna, čije uprizorenje u lokalitetu vanjskog Ljetnog kina Bačvice, gdje je nedavno prikazan u sklopu Festivala mediteranskog filma u Splitu, stvara poseban dojam, kao da istječe u stvarnost, pa se tim više povećava onaj osjećaj poistovjećivanja gledatelja sa sadržajem i prepoznavanja istog u stvarnom kontekstu. Zato su prijevodi naslova na engleski, pa i na hrvatski, pomalo nespretni, jer ne sadržavaju dovoljno, osiromašeni su od semantičkog potencijala talijanske složenice „Favolacce“. To nisu samo mračne priče, to su vinjete iz bajke koja je prepuna ružnih riječi i onog lošeg. To je didaktična pogrdnica (pejorativ) koja psuje i time privlači pogled na ono što promiče i na što se ne obraća pozornost, ali je prisutno i kristalno vidljivo.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Favolacce

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Poruke podrške napadaču s Markovog trga trebaju nas ozbiljno zabrinuti

    13.10.2020.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Poruke podrške napadaču s Markovog trga trebaju nas ozbiljno zabrinuti

  2. LEKSIKON MARKA TOMAŠA: Bivši dječaci koji nisu imali prigodu odrasti

    01.10.2020.

    Marko Tomaš

    LEKSIKON MARKA TOMAŠA: Bivši dječaci koji nisu imali prigodu odrasti

  3. NON SERVIAM IGORA MANDIĆA: Liposukcija ruševina?

    24.09.2020.

    Igor Mandić

    NON SERVIAM IGORA MANDIĆA: Liposukcija ruševina?

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije