Yugo - urbana legenda
Od prvog holivudskog filma kojeg sam gledao na crno-bijelom televizoru, znam da legende žive vječno, a da se zločin ne isplati. Ova priča to zorno potvrđuje. Crvena zastava je već odavno posrnula tvrtka, a prošlog ljeta u Americi vidio sam samo jednog "jugaša". Ali, ipak, legenda živi vječno, a priče o tom čudu od vozila žive i dalje. U srcima i sjećanjima nekadašnjih, još uvijek tim iskustvom pomalo frustriranih, vlasnika.
Na stranici everything2.com, koja funkcionira slično kao i naša e-ciklopedija, ali s nešto većim brojem unesenih pojmova, glasanjem je svojevremeno yugo izabran za najgori auto koji je ikada vozio zemljom. I to premoćno. Ovdje prenosim izvorni tekst koji opisuje što je to yugo. Misterija ili legenda na kotačima, i to ne uvijek na četiri.
A tiny little car made in Yugoslavia before the war in that area. It was small, and cheap - a base model was only $4,000, and available in America. Had a lot of jokes made about it, including by the people who had one.
My dad had a Yugo. Because the van he had was having problems, and he refused to break the promise he had made to my sister and I that he'd take us to Cedar Point that summer. So he bought one, since it was the cheapest car on the market.
I eventually drove it for a while in high school. Sure, it was embarassing, but it was either that or nothing, and though nothing was almost preferable some days, it was a car.
If you looked at it as a disposable car, then maybe wasn't such a bad vehicle. The gas milage was incredible. And we fit like nine people in it once, and it went. Not too fast, but it went. The thing would do about 85, I know, I floored it. Uphill wasn't as good.
The interior parts were rather cheap, however. The inside door handle had a tendency to break, being plastic and quite thin.
A woman was once blown off the Mackinac Bridge while in a Yugo, due to gale-force winds. The story has been twisted around and made into various urban legends about other brigdes and stuff...
Moj je yugo skala 55 proizveden 1988. Familijarno ime tog auta je "stojadin", kraće "kec". Vozili smo ga otac i ja, a samo ja sam dangubio po servisima kad je auto trebalo popravljati. Prvih godina se prilično često kvario, jednom mi je stao na drumu, i to u Italiji, na obali Lago di Garda. Veselje; ali blizu je bila kafana, majstor je brzo došao, i kad ga je video blago se nasmešio: Ha, mille novecento... Zamenio je kabl i struja se pojavila. Jeftino je naplatio dolazak, popravku i novi kabl. Auto je i propuštao vodu, dole, na podu. Kad je padala jaka kiša itison je bio mokar. I to sam popravio. A onda je auto počeo da se stabilizuje, da se sve manje kvari. Otac je ostario, prestao da vozi, a ja sam kupio polovni vrlo dobar peugeot 405. Ali sam zadržao i stojadina, za vožnju do placa. Kroz peta vrata, na oborena sedišta, tovario sam šoder, po sto cigala, vreće cementa. Na krovni gepek sam znao da natovarim dvadeset borovih fosni, auto bi legao do asfalta. Ali je nepogrešivo vozio, ne kvareći se više uopšte. Podrazumeva se da sam ga održavao kod dobrog majstora gde su delovi bili komično jeftini, par stotina dinara u proseku. I tada su mi ga, godine 2013, u 25. godini njegovog radnog veka, samo deset dana pre nego što će otac, u svojoj 92. umreti, ukrali lopovi, bio je parkiran praktično pod mojim prozorom. Policija me nikad nije zvala da mi kaže jesu li ga našli, samo sam u novinama pročitao malu vest kako je pohvatana banda koja je po Dorćolu krala domaće automobile i sekla ih u komade u nekoj garaži u Železniku... Sasvim sam siguran da bi stojadin vozio i danas da ga zlotvori nisu isekli. Sada vozim novog fluencea, živa elegancija, ali fali mi taj stojadin i njegova peta vrata... a možda bih samo želeo da sam opet mlad, ko zna.