Istina je, Zagreb je jedini glavni grad koji ima utrku Svjetskog kupa, dok ostala odredišta žive od skijanja i zimskog turizma. Istina je, skijaši rado dolaze, jer ih galantni Hrvati časte skupim hotelima, a ne brvnarama. Na odmet nije ni golemi nagradni fond, kao ni činjenica da skijaši imaju tretman kao šefovi svjetskih velesila i da policija blokira promet svaki put kad krenu na brdo. Istina je, na Sljemenu gledatelji najglasnije bodre skijaše, jer jednostavno tamo nemaju što drugo raditi, ukoliko nisu ludi za bauljanjem po šumi. Ipak, istina je i da niko nema takvo snježno preseravanje kao mi, Hrvati

"Kada sam imao deset godina, osvojio sam prvu regionalnu nagradu na Ludi Juvenilesu, dobrovoljnom i obavezujućem takmičenju za mlade italijanske fašiste ... Retorički vješto elaborirao sam na temu „Trebamo li umrijeti za slavu Mussolinija i besmrtnost Italije”. Odgovorio sam pozitivno. Bio sam pametan dječak. " Ovako započinje sjajni esej o vječnom, odnosno "Ur-fašizmu" slavnog Umberta Eca, u kojem objašnjava što je to zajedničko fašizmu, ustaštvu i, recimo, frankizmu, te zašto fašisti slijedeći put vjerojatno neće doći u crnim košuljama i s agendom istrebljenja Židova

Bosanskohercegovački grad soli - Tuzlu - nepoznat netko oblijepio je plakatima u kojima poziva na revoluciju. Poznato je tek da iza ove male noćne akcije stoje aktivisti Partije rada, koja je 1992. godine osnovana u Srbiji, ali svoje simpatizere očito je našla i u Bosni i Hercegovini. Riječ je o stranci koja se smatra nasljednicom Komunističke partije Jugoslavije, a osnovala ju je grupa radikalnih ljevičara okupljenih oko Vlade Dapčevića, brata proslavljenog partizanskog generala Peke Dapčevića. Balkanske narode Partija poziva na oružanu borbu protiv kapitalizma

Umjesto uobičajenih lica naš bogohulnik Branko L. montirao je lica osoba koja posljednjih mjeseci krase naslovnice domaćih novina. Za one manje upućene tu su pored premijerke Jadranke Kosor i njenog stranačkog kolege Andrije Hebranga, neka istaknutija lica Hrvatske demokratske zajednice, koja su se prošle godine našla u nemilosti, kao što se dogodilo Ivi Sanaderu, poduzetniku Robertu Ježiću, „cariniku“ Mladenu Barišiću i HEP-ovom Ivanu Mravku …

Pročitavši Zastave (prije mjesec i pol, 5 knjižurina), stalno imam neku (svađalačku, zajedljivu, čangrizavu; nije isključeno: možda i starački čangrizavu) potrebu, da se suprotstavim (mlađim) hrvatskim piscima, za koje mi se čini (možda me dojam vara), da su to djelo arhivirali kao dosadno, zastarjelo, glomazno štivo, koje samo zauzima suvišan prostor na policama i skuplja prašinu (već sam čuo mudre komentare studenata kroatistike: “dosta ti je, ako ne i previše, pročitati samo 1. knjigu, u ostale 4 ionako se sve samo ponavlja”). Stoga sam napisao pismo nekolicini domaćih pisaca i filozofa

Neki od posjetitelja Lupige žalili su se da ih već dugo nismo počastili ubojitom riječju našeg sarajevskog suradnika Faruka Šehića. Žalba je uvažena i na ovom mjestu vam donosimo njegovu priču „Slijepe mrlje“ koja se glatko uklopila u projekt Smjelost sjećanja. Prisjetit će se tako Šehić vremena kada humanosti i renesansi nije bilo mjesta, vremena u kojima su se neki divili vojnoj sposobnosti boraca da nekog zakolju i otkinu mu glavu, a kada nitko nije spominjao sintagmu ratni zločin. Prisjetit će se i akcije u kojoj je sam sudjelovao i iz prve ruke spoznao kako izgleda zločin