Nikad masovnije demonstracije u novijoj češkoj povijesti, a nikad manje političkog efekta, barem onog prvog, neposrednog. Dan prije 30-godišnjice od Baršunaste revolucije, 16. studenog oko 250.000 prosvjednika okupilo se na Letenskoj ravni u blizini Praškog dvorca, dok ih je u lipnju na istom mjestu bilo preko 280.000. Građani su tražili ostavku premijera, oligarha Andreja Babiša, i ostavku ministrice pravosuđa ili da premijer riješi svoj sukob interesa s obzirom da je i dalje povezan s holdingom Agrofert, u kojem se nalaze i neki utjecajni mediji, premda ga je formalno prebacio na zakladu. Babiš je optužen i za pronevjeru novca iz fondova Europske unije, ali je češko pravosuđe nakon dolaska nove ministrice odbacilo sve optužbe.

PROBUĐENA GRAĐANSKA SVIJEST: Nove generacije, koje obećavaju

PUŠTENI DUH IZ BOCE: Zašto u mirnoj i naprednoj zemlji raste ekstremna desnica?

NAJUSPJEŠNIJI SVJETSKI PIRAT: „Podjela na lijevo i desno je mrtav koncept“

Češki predsjednik Miloš Zeman je studente, organizatore demonstracija na čelu inicijative „Milijun trenutaka za demokraciju“ nazvao „duševno bolesnima“, nije se pojavio dan poslije ni na jednoj proslavi godišnjice, već je istaknuo da je Babiša na izborima izabralo milijun i pol, a njega, preko dva milijuna i osamsto tisuća ljudi, te da su u odnosu na to demonstranti na Letenskoj ravni tek „šačica“. Premijer je otprilike rekao „imamo demokraciju, svatko ima pravo na svoj nazor, zahtjeve prosvjednika ne razumijem, ali poštujem njihovo pravo na demonstracije.“

I nikom ništa. Ni poziv na razgovor s predstavnicima, ni obraćanje građanima preko televizije. 

Prema mišljenju političkog komentatora lista Dnevnik N, Jana Molačeka uzrok nedostatka reakcije od strane vlasti leži u tome što je češko društvo duboko podijeljeno.

Zeman je prosvjednike nazvao duševnim bolesnicima (FOTO: HINA)

„Objašnjenje je jednostavno: 'Milijun trenutaka za demokraciju' mobilizira – premda vrlo dobro i djelotvorno – samo jedan tabor polariziranog društva“, piše Molaček u komentaru pod naslovom „Zašto Letna Babišu ne može ništa?“ Političari su, kako kaže, uvjereni da će, kad im uspije podijeliti društvo na dva nepomirljiva tabora, na njihovoj strani uvijek biti ta nešto veća polovica, što pokazuju i rezultati izbora.

Ima kapitalizma, nema društva

U posljednjih 30 godina smo izgradili kapitalizam, ali smo zaboravili na društvo. Ovo je srž izjava, eseja, komentara čeških intelektualaca povodom 30 godina od Baršunaste revolucije.

„Neophodan nam je radikalni idealizam, koji se ne boji ideje da ova zemlja ne smije biti protektorat šačice najbogatijih u zemlji. Sve starija elita je uspaničena činjenicom da društvo postoji i da želi riješiti probleme na zajedničkoj osnovi, što su zahtjevi usmjereni na regulaciju i rješenje problema stanovanja kao i klimatske krize. Pretpostavke da bi takvo nešto moglo riješiti slobodno tržište su nerazumljive i bizarne“, piše sociolog Stanislav Biler u eseju pod naslovom „Češka, zemlja bez budućnosti. Nasljednici privatizacije raspačavaju republiku.“ 

Koliko češka politička elita ne razmišlja o budućnosti najbolje svjedoče dvije nedavne izjave o klimatskoj krizi. Jednu je izgovorio premijer oligarh Babiš pred ljetošnjim samitom EU u Bruxellesu o ugljičnoj neutralnosti do 2050. godine.

„Zašto moramo rješavati sada 2050. godinu, što je 31 godinu unaprijed, samo zato što je sada takva klima, atmosfera,“ upitao se Babiš pred zapanjenim novinarima i dodao da mu je važnije kratkoročno razdoblje i briga za ekonomiju i zaposlenost.

Predsjednik češke Udruge industrije i prometa Jaroslav Hanák, osvrćući se na štrajk učenika diljem Europe zbog klimatskih promjena, izjavio je da bi toj „četrnaestogodišnjoj djeci trebalo opaliti šamar jer demonstriraju po ulicama, a ne znaju protiv čega“ pa dodao da su Zeleni „velika opasnost“ i da trebamo biti sretni što se „za sada ovdje nisu probudili i nemaju velike osobnosti“. Pod pritiskom javnosti, Hanák se ispričao.

Njemačko-britanski sociolog, politolog, filozof i liberalni političar Ralf Dahrendorf rekao je Česima 1990. godine da se ekonomija može postaviti na noge za šest godina, ali ono najvažnije - građansko društvo - njemu treba oko 60 godina da bi postalo ustavno sidrište najvažnijih demokratskih institucija.

Mnogi češki analitičari će reći, parafrazirajući, prvog čehoslovačkog predsjednika Tomáša Garriguea Masaryka „imamo demokraciju ali nam nedostaju demokrati“.

Prosvjedi dan uoči godišnjice Baršunaste revolucije (FOTO: HINA/EPA/Martin Divisek)

Petr Pithart, povjesničar, disident, bivši češki premijer i bivši predsjednik Senata sjećajući se devedesetih, netransparentne privatizacije i nedostatka pravnog okvira u svom prigodnom osvrtu o godišnjici piše kako se tada tvrdilo da je svaka državna regulacija đavolja rabota i da je to povratak ka komunizmu i socijalizmu, jer će tržište put pronaći samo.

„Pojavila se korupcija koja je dosezala i do najviših položaja. Odjednom je bilo moguće kupiti i večeru s premijerom. Mene je kao češkog premijera potpuno otvoreno htio podmititi jedan direktor banke: ne bojte se gospodine premijeru, pa to rade svi. Odmah sam ga prijavio. Ali tek nakon tri i pol godine dobio je smiješnu uvjetnu kaznu. Kao da je korupcija bila već 1991. godine samorazumljiva stvar, samo se morala raditi lukavo“, prisjeća se Pithart u osvrtu za Dnevnik N.

„Potrebna nam je generacijska promjena i to ne samo u politici, kako bi na pozicije moći došli oni koji nisu izgubili kontakt sa svijetom mlađe generacije. Za vrijeme transformacije društva 1989. godine na najviše pozicije u politici, ekonomiji i medijima došli su neuobičajeno mladi ljudi. Ali to znači da su na tim pozicijama i dalje, neumjereno dugo, neki su u pedesetim godinama života i ne namjeravaju u mirovinu. Većina njih se, međutim, ni vrijednosno ni svjetonazorski ne razvija, naprotiv, s godinama klize u konzervativizam i prema pogledu 'ranije je bilo sve bolje'. Ideološki i vrijednosno se razvoj u zemlji zaustavio. Čini se da taj moloh pokušavaju probiti Pirati (Pirati su treća po snazi stranka u češkom parlamentu, koja je na izborima prije dvije godine postigla nevjerojatan uspjeh sa 10,8 posto osvojenih glasova, op.a.), koji su među mlađim generacijama jednoznačno najpopularniji. Hoće li im to uspjeti vidjet ćemo“, kaže za Lupigu sociolog, književnik i publicist Stanislav Biler

Politolog Tomaš Lebeda, šef katedre politologije Sveučilišta Palackeho u Olomoucu smatra da Babiš, naravno, neće dati ostavku zbog masovnih demonstracija, ali da ga čine nervoznim jer mu kvare imidž. Dio društva je pokazao kako nije apatičan, kako se zna aktivirati kad osjeti da je demokracija ugrožena i to je, prema mišljenju Lebede, glavna značajka demonstracija jer šalje poruku svim političarima koji zloupotrebljuju ili žele zloupotrijebiti svoju moć. 

Naš drugi sugovornik, politički komentator Dnevnika N, Jan Molaček, ističe da je velik broj ljudi prije nekoliko godina, kada je Babiš ulazio u politiku, vjerovao da će bez obzira na njegovu mutnu komunističku i poduzetničku prošlost, kao menadžer barem završiti čisto tehničke neideološke projekte oko kojih je potreban opći konsenzus, kao što je prometna infrastruktura, ali se pokazalo da ni to nije u stanju. 

„Babiš rješava svoje osobne probleme nauštrb cijele zemlje koja stagnira i ne čeka je svijetla budućnost. A buduća politička klasa imat će ogroman zadatak vratiti Češkoj dinamiku. Babiša trenutno u sedlu čvrsto drži potpora birača na koju utiče njegov perfektni marketing i razdavanje novca. Protiv toga je teško naći djelotvorno oružje, moguće je da će se Babiš iscrpiti sam“, objašnjava nam Molaček 

Građanski aktivisti se u češkom društvu pogrdno nazivaju ludim uzbunjivačima, zelenim fašistima, ružnim feministicama, gnjavatorima … Kako god da ih zovu činjenica je da se građanska svijest u Češkoj probudila i da probuđenih ima dosta, koliko god ih Babiš i Zeman omalovažavali. Demokracija nisu samo institucije i slobodni izbori. Prava demokracija sadrži aktivno građansko društvo koje stražari nad političkom elitom i nad njima vrši pritisak, da se ne bi, kako kaže Lebeda, ponašali kao da su se otrgli s lanca.

Neophodno skretanje ulijevo

Prije dvije godine Saša Uhlova, novinarka portala lijeve orijentacije A2larm izjavila je za Lupigu kako je za stvari koje se posljednjih godina pišu u mainstream medijima devedesetih dobivala naljepnicu staljinistice, primjerice i za to da ljudi ne bi smjeli dobivati toliko nisku plaću da od nje ne mogu živjeti. 

„Ljevica=komunizam=gulag. To je jednostavna, primitivna shema, ti ljudi to, naravno, bukvalno tako ne izgovaraju, ali to je način razmišljanja posljednjih 25 godina”, izjavila nam je tada Uhlova.

Danas, ipak, sve otvorenije i mlađe generacije i sredovječni građani liberalne orijentacije govore o neophodnosti skretanja ulijevo. 

„Zbog straha od toga da bismo išli na ruku komunistima devedesetih smo zanemarili političke i ekonomske grijehe tadašnje vladajuće garniture. Stalno smo ponavljali priču o pobjedi demokracije nad komunizmom i bili smo zaslijepljeni“, izjavila je nedavno četrdesetogodišnja književnica Petra Hůlova.

„Ljevičarstvo je bilo sinonim sivila i beznađa realnog socijalizma, a crvena boja svud postojećih transparenata odavno nikog nije podsjećala na krv radnika iz 19. stoljeća, već na političke zatvorenike komunističkog režima, žrtve sovjetske okupacije i umlaćene ljude na protukomunističkim demonstracijama. Kad bi netko 1989. godine među revolucionarima rekao da je lijevog svjetonazora automatski bi ga označili za komunjaru. Bilo je nekako logično da će se u narednim godinama većina priklanjati desnici. Glavni problem je da se izjednačavanjem ljevice s komunističkim marazmom zaboravilo na one koji iz bilo kojih razloga gube u slobodnom natjecanju. A i na to da termini 'državni', 'opći', i 'zajednički' nisu proste riječi jer su u njima i u načinu na kojem im pristupamo kodirani uvjeti za pristojno funkcioniranje cijelog društva“, napisao je ovih dana liberalni politički komentator dnevnika Hospodarske noviny, Petr Honzejk u osvrtu pod naslovom „Tko nije bio 1989. desno orijentiran nije imao srce. Tko nije danas malo ulijevo nema razum.“

Honzejk ističe da je posljedica takvog stajališta to što su najslabiji, najsiromašniji, oni koji se osjećaju potpuno zaboravljenima i zanemarenima od države i društva počeli na izborima birati populiste. U Češkoj, najuspješnijoj postkomunističkoj državi je skoro 900.000 ljudi pod ovrhom, milijun živi na granici siromaštva, prosječne plaće su daleko od onih u zapadnim zemljama, a troškovi života sve su veći posebno stanovanja i posebno u prijestolnici. U Češkoj je postotak ljudi zaposlenih u industriji, 38 posto, što je europski rekord. 

Vaclav Havel, kasniji predsjednik Češke, tijekom Baršunaste revolucije (FOTO: Wikimedia/MD)

„Doveli smo se u poziciju montažne tvornice, od koje se ne traži inovacija, već jeftina radna snaga. Usred Europe smo napravili malu Kinu, gdje proizvodimo robu s niskom dodanom vrijednošću, a nemamo nikakvu strategiju kako iz toga izaći. Kina za razliku od nas, pokušava postati lider u modernim tehnologijama, na primjer i u razvoju elektroautomobila“, izjavio je nedavno ekonomist David Marek.

„Prije 30 godina smo misli da je ljudima dovoljno dati slobodu i da će je oni iskoristiti. Kako, međutim, slobodu mogu iskoristiti ljudi okovani siromaštvom, negdje u provinciji, oni koji su ostali na marginama, ili na primjer Romi? Danas znamo da nije dovoljno ljudima dati slobodu, ali je neophodno pobrinuti se za to da ljudi zaista tu slobodu iskoriste. Sloboda, dostojanstvo i ravnopravnost su jednako važni, jedno bez drugog ne funkcionira“, izjavio je nedavno Martin Šimečka, novinar i disident na skupu povodom trideset godina izlaženja časopisa Respekt. 

Na istom skupu je govorio i Timothy Garton Ash, britanski povjesničar i politolog. Naglasio je kako je liberalizam postupno postao zatvoreni sistem, ideologija koja je smatrala da ima i zna sve odgovore i da se liberalizam reduciralo na čisto ekonomsku razinu.

„Instinktivnim otporom prema svemu lijevom izlili smo i dijete s vodom iz kade. Dijete se vratilo bijesno i naoružano do zuba“, ističe politički komentator dnevnika Hospodarske noviny, Petr Honzejk. 

Češka ljevica takoreći ne postoji. Češka komunistička nereformirana stranka se i ne može smatrati ljevicom. Nedovoljno se distancirala od staljinističke prošlosti, a u mnogim aspektima je nacionalistička, antiimigrantska, nedemokratska, rigidna i ne razlikuje se od ekstremne desnice. U parlamentu se na nju oslanja Babiševa vladajuća stranka ANO. Socijaldemokratska stranka, nekad najmoćnija, ruinirana je, pala je na šest posto podrške i sada je manjinski partner Babišovom pokretu ANO. Nezamjetan, poslušan i ideološki rascjepkan partner u čijim redovima postoje istaknuti članovi čija stajališta se ne razlikuju od ekstremno desnih.

„Deklarirana ljevica je u Češkoj zaista nestala. Pitanje je tko će preuzeti njezinu agendu pod drugačijim nazivom, a mislim da nije ni nužno da se takva stranka eksplicitno nazove ljevicom. Birači radije traže odgovor na probleme, i svejedno im je da li će to rješenje biti lijevo ili desno“, ističe Biler.

Molaček tvrdi da je Babišov pokret ANO usisao i izbacio socijaldemokrate iz političkog prostora dok teme moderne ljevice u značajnoj mjeri formuliraju Pirati. Ne vjeruje da ima mjesta za neki novi lijevi subjekt.

Nedavno je poljski disident Adam Michnik izjavio da danas nije pitanje lijevo ili desno već otvoreno ili zatvoreno društvo.

„Još uvijek su aktualne osnovne ose oko kojih su se nekad formirale ljevica i desnica. Otvoreno i zatvoreno društvo, kozmopolitizam versus nacionalizam, liberalizam versus konzervativizam. Zatvoreni smo u dogmi da su ljevica i desnica značajke koje sa sobom još uvijek nose određeni set političkih stajališta. Zaboravljamo da su se ta stajališta mijenjala tokom vremena i da je ljevica značila nešto drugo dvadesetih godina, nešto drugo sedamdesetih, a potpuno nešto treće devedesetih. Sada ljevica mora naći novo polje svog djelovanja“, zaključuje sociolog Stanislav Biler. 

Poljska redateljica Agnieszka Holland prošle je godine u razgovoru za češki portal aktualne.cz izjavila kako se boji da smo svi živjeli u iluziji. 

„Ljudi slobodu žarko ne žele. Poslije Baršunaste revolucije sam razgovarala s Milošem Formanom. Rekao mi je da životinje koje odrastaju u zoološkom vrtu ne mogu preživjeti u džungli. A kapitalizam je na izvjestan način džungla. Slobodni ste, ali se morate boriti za preživljavanje. Ukoliko se sapletete, jači vas poždere. U zoološkom vrtu ste u kavezu, ali daju vam jelo i osjećaj sigurnosti. Skoro je prošlo trideset godina od pada komunizma, ali to očito nije dovoljno. Možda će trebati još osamdeset da počnemo cijeniti slobodu“, zaključila je poljska redateljica.

U razgovoru za isti portal prije nekoliko dana češki povjesničar Igor Lukeš sa sveučilišta u Bostonu koji od sedamdesetih godina prošlog stoljeća živi i radi u Americi rekao je kako je nakon revolucije razočaranje bilo neizbježno, kao nakon zabave na kojoj se puno pije i ljudi se neuobičajeno vesele. 

„Drugi dan se probude depresivni i mamurni s glavoboljom. Od zabave je, međutim, prošlo 30 godina. Valjda će konačno nekome pasti na pamet da je vrijeme za brisanje prašine, usisavanje i pranje prozora“, zaključio je.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA/EPA/Martin Divisek