Hrvatsko podilaženje SAD-u je zapravo „na tragu“ podčinjenosti Europske unije vodećoj svjetskoj sili. Izvješća mnogih europskih medija o ratnim avanturama „jenkija“ su gotovo jednaka onim američkim, što i ne treba čuditi kad većina EU političara svojim poltroniziranjem Europu pretvaraju u „koloniju“ SAD-a. Kad su Amerikanci, kršeći međunarodne povelje i zakone (smatrajući, očito, i UN svojom privatnom prćijom) napali Irak, većina hrvatskih tiskovina je angažirala razne domaće i inozemne analitičare, koji su, poput CIA-inih „udarnika“, prezentirali hrvatskoj javnosti opravdanost ratne igre Georga Busha, koja je, kako vidimo, u toj zemlji stvorila opći kaos i anarhiju. Nastavljajući tu praksu dodvoravanja Amerikancima hrvatski mediji Iračane, koji se bore protiv onih koji su im okupirali i „poharali“ državu, nazivaju pobunjenicima i teroristima, a okupatore jednostavno – vojnicima koalicije. NATO agresija na Afganistan je kod nas medijski prezentirana kao nešto nužno, opravdano i oslobodilački. To što su američki vojnici (i njihovi saveznici) u dvjema navedenim zemljama usmrtili na desetine tisuća civila – očito nije tako bitno i za izvjestitelje predstavlja samo suhoparne statističke podatke (brojke). Valjda bismo svi trebali prihvatiti Bushevu „tezu“ da američki vojnici ubijaju Iračane za njihovo dobro, odnosno oslobađaju Afganistan od Afganistanaca.

Naši su se mediji, dalje, „naslađivali“ bombardiranju (tadašnje) SR Jugoslavije 1999. godine, premda su i tada žrtve uglavnom bili civili, a Hrvatska je pretrpjela veliku (gospodarsku) štetu od te akcije NATO-a, čiji se političari i zapovjednici nisu niti udostojili da makar pro-forme zatraže odobrenje od naših dužnosnika za prelet hrvatskog zračnog prostora zrakoplova „alijanse“. „Oslobađajući“ tada kosovske Albance, NATO-ovci su u više navrata bombardirali i kolone albanskih izbjeglica. U situacijama kada su u prethodno navedenim akcijama bile pogođene bolnice, škole, vlakovi puni putnika ..., nalogodavci su sve to „podvodili“ pod kolateralnu štetu. Podanička opčinjenost mnogih u Hrvatskoj „amerikanizmom“ je, svakako proizvod različitih okolnosti: neki od toga imaju koristi, drugi jednostavno osjećaju strahopoštovanje prema najvećoj svjetskoj sili ... Prisjetimo se, recimo, kako je bivši američki predsjednik Bill Clinton („demokrata“ koji je za svoga mandata, također, imao „ratne avanture“), sredinom devedesetih na proputovanju iz BiH, gdje je posjetio američke vojnike, na zagrebački aerodrom prilično podcjenjivački pristigao u kožnoj jakni i blatnjavim čizmama, te nastupio prepotentno. Većina naših medija je, pak, o tome izvijestila diveći se čelniku SAD-a.

Radikalizacija Amerike nakon nekoliko godina mirovanja poslije vijetnamskog poraza, te igranje uloge svjetskog policajca (zapravo zemlje koja je najveća prijetnja svjetskom miru, a uz to i najveći zagađivač okoliša), proizvod je, između ostalog i toga što milijuni Amerikanaca posredno ili neposredno žive od vojne industrije, koja zato mora prodavati oružje diljem svijeta. Zbog toga je, očito, nužno izazivanje kriznih žarišta (ratova). Bilo kakva vjerodostojnost (inače bahate) američke politike pada u vodu pred „spoznajom“ da su tamošnji moćnici „stvorili“ Talibane, Osamu bin Ladena, Saddama Husseina pa i Slobodana Miloševića, koje su, potom, kad im više nisu trebali proglasili najvećim neprijateljima. Bolesna militarizacija američkog društva se, inače, ogleda i u naoružanosti čak i klinaca pa nisu rijetki slučajevi da u SAD-u i osnovnoškolci počine jezive masakre. No, svjetla Holywooda, opredmećena mnogim škart-filmovima (kojima dominiraju nasilje i američka propaganda), šire svijetom sliku američkog blagostanja demokratičnosti. Svaljivati na Busha krivicu za svo zlo koje SAD izvozi u druge države – površna je budalaština. Pa nisu navedenog lika dva puta za predsjednika izabrali „Klingonci“, već Amerikanci, a poznata je izreka da svaki narod zaslužuje vlast kakvu ima. Nisu, naravno, svi Amerikanci uz svog predsjednika, no većina mu je u početku (prema mnogim anketama) davala potporu u napadu na Irak i Afganistan, a ta je podrška „kopnila“ tek nakon što su američki vojnici počeli ginuti, zbog čega je u SAD-u sve više protivnika tih suludih ratnih operacija. I „demokratični(ji)“ američki predsjednici su, inače, tijekom povijesti imali mnoge ratne ispade u kojima su ginuli civili. S tim u vezi je uvijek potrebno ponavljati kako su upravo Amerikanci jedini do sada uporabili atomsko oružje (u napadu na Japan), a prijete i nuklearnim.

Genocid doseljenika u Ameriku nad domorocima (Indijancima), kao i rasni zločini (nad crncima), „preteča“ su ponašanja novovjekih „kauboja“ kojima se, očito, nije dobro niti medijski zamjeriti. San je mnogih naših novinarskih zvjezdica „studijski“ ili dopisnički odlazak „preko bare“, pa otuda i njihovo ulizivanje svjetskim moćnicima „No. 1“. Amerikanci nas uče demokraciji, dijele nam packe, a tijekom ratnih pohoda su praktično svi njihovi mediji režimski poslušni, izvještavajući onako kako je po volji vlastima, koje, kako smo vidjeli, ne prezaju niti od lažnog prikazivanja činjenica, kao u slučaju navodnog iračkog kemijskog oružja. Tako, recimo, CNN prvo priprema teren (i američku javnost) za napad na neku državu, a potom vrlo perfidno u izvještajima navodi bombardere na ciljeve i prenosi razorne učinke bombi na ponos i diku Amerikanaca, čije ratne žrtve skriva ili minimalizira, dok stradanja boraca suprotne strane (pre)uveličava. Sličnu „politiku“ provode i mnogi drugi američki mediji. Ima, naravno, i suprotnih (pozitivnih) primjera, no ipak već duže vrijeme u politici SAD-a prevladava ratoborn(ij)a opcija, koja svijetu nanosi puno zla i štete. Američka borba protiv terorizma je svakako opravdana, no žalosno je što se iza toga nerijetko krije, zapravo, težnja SAD-a za apsolutnom svjetskom moći u svim važnijim područjima, profitom, te podčinjavanje drugih zemalja, uz nametanje svojih pravila i sustava vrijednosti. Ko se ne uklapa u taj „poredak“ potencijalna je (sljedeća) meta.

Dužnosnici SAD-a, inače, pritišću „balkanska i druga plemena“ da izručuju svoje optuženike za ratne zločine međunarodnom kaznenom sudu, a ujedno „zauzvrat“ zahtijevaju da američki vojnici budu sudski nedodirljivi jer oni, eto, ne mogu počiniti zločin. Kada pale, ubijaju i siluju to, očito, rade za dobro(bit) napadnutih naroda. Ilegalni CIA-ini zatvori diljem svijeta u kojima se zatvorenike drži bez ikakvih službenih optužbi, te podvrgava najbestijalnijim torturama očito malo koga brinu. Prijetnja svjetskom miru je i politika američkog saveznika Izraela, čiji vojnici, između ostalog, već godinama vrše genocid nad Palestincima. Englezi su, pak, najveći američki poltroni, a tko god da je američki predsjednik - engleski „vladari“ pred njim „skidaju gaće“. Onda, naravno, ne treba čuditi što se i ovi „naši“ političari uvijek poslušno naguze pred Amerima, a to što se tako zdušno zalažu za pristupanje Hrvatske NATO-paktu sugerira na pomisao – neka na primjer, Sanader ode (ratovati) u Afganistan, a Mesić u Irak. Tada će biti vjerodostojniji.