Ne mogu ne primjetiti kako u svijetu, pa tako i u Hrvata, jedan pokret dobiva na cijeni. Antiamerikanizam. U svojoj suštini, sasvim glup i primitivan do apsurda, bezobrazno licemjeran do savršenstva, polako se svodi na - jesi ili nisi. Pa eto, nisam. Za antiamerikanizam nisam. Da, bit će tu sada zbunjenih očiju. Nije tome dugo godina kako sam sama motikom i krampom po njima. U određenim situacijama, dabome. Neće proći dugo, opet ću. No, postoji nešto što se zove stalna konstanta. U prijevodu, mijena. Neki bi rekli - napredak. Zatim, postoje i mediji. Dočim se krenu ponavljati, vrijeme je za jedno samoinicijativno traženje istine.

Znamo kakve priče donose profit, zbog kojeg, onako usput, zamjeramo. A onda, tu je i sam puk. Kad poviče u isti glas, jasno je da nešto u cijeloj priči ne valja. Tja, poznato je da su mase manipulaciji podložnije od pojedinaca te da su u strahu velike oči. Pitanje je samo, tko nas to, osobnih interesa glede, plaši. O interesima ne moram ništa, zar ne?

Prije nekoliko mjeseci, globalno negodovanje izazvali su mediji pričama o zlostavljanjima i izrabljivanjima radnika u Nikeovim tvornicama diljem Azije. Nedugo prije toga, na optuženičkim klupama, zbog klinaca što “gule” smjene, našli su se Levi’s i Adidas. Što svakako nije u redu. Ali … postoje dva problema. Prvo, zanimljiv mi je način na koji priče upakiranima bivaju. Po meni, gotovo svaka od njih zaslužuje istu deklaraciju. Antiameričku, antikapitalističku, anti … jednostavnije: širimo mržnju! I strah svake vrste. Da, bez sumnje, mnogo je jednostavnije optužiti vlasnika kapitala i sredstava za rad što koristi nerazvijenu svijest jednog kolektiva poput onih na Dalekom nam ili Bliskom istoku, nego napisati par čistih i suvislih o istom tom društvu. Priupitati se zašto ta dječica rade, zbog čega ljudi izrabljivanima budu, tko zapravo vodi ta postrojenja, te što o tome kaže njihov sustav. Ako uopće nešto kaže. Ma naravno da ne kaže.

Korumpiran do srži, transparentno (Pozdrav Vama, Predsjedniče) šuti. Zna on po kome će pljunuti svaki iole moralni stvor na kugli. Ta tko je još vidio po “sirotinji” raspaliti. Sem zlih i novcem opijenih “Amera”. Dragi moji, po A. Smithu, trgovac nije nužno građanin ni jedne zemlje. Nemojmo to zaboravljati. Drugo, robovlasništvo je davno ukinuto na sjevernoameričkom kontinentu. Mnogo prije no u samoj Africi. Čitaj: USA su pridonijele napretku svog naroda. Što se za mnoge zemlje još uvijek ne može reći. Stoga, pričajući o “konzumaciji” prava i sloboda na američki način, ne zaboravimo ni na taj dio.

Dalje, priča se tu nešto o dominantnoj svjetskoj velesili, gospodaru svijeta. Što je smiješno i apsolutno licemjerno. Jer, dok god se mi služimo engleskim jezikom u svakodnevnoj komunikaciji, pijemo kolu i jedemo hamburgere, uvozimo software i hardware, ilegalno pržimo DVD-e hollywoodske produkcije, otkupljujemo prava na razno razne “reality shows”, slušamo Brucea i da ne nabrajam, Amerika nema potrebe biti dominantnom. Ona jest dominantna i s razlogom se smije demonstracijama, s razlogom iste ne doživljava ozbiljno. Slažem se, namjere postoje. Određene struje unutar političkog života US-a taj cilj čak ni ne kriju. Ali, stanimo na loptu časkom. Prvo, svi to žele. Iste pretenzije pokreću dobri stari kontinent, koji, za razliku od Amerikanaca, od situacije ne bi izvukao gotovo ništa, a kamo li nešto što se zove napredak. Sjedinjene Države su u zadnji rat krenule zbog nafte i one će od njega na kraju stvoriti nešto. Zemlje Europe ne bi stvorile ništa, a daleka Kina još i manje. Ratovali bi, ubijali, osvajali … tek teritorija radi. Bez nekog značajnijeg pomaka. Što bi rekao netko meni drag, starom su kontinentu bliski tek križarski ratovi.

Drugo, zapitajmo se koliko je projekt globalnog vladara ostvariv ili financijski utemeljiv. Mislite li da jedna država ima sredstava za vršenje takve dužnosti? Nema. Nisu Kinezi baš malobrojni narod. Treba to kupiti. A ni Busheva administracija nije vječna. Nekako sam sklona vjerovati kako će taj lobi, ne budemo li ga hranili, u jednom trenutku izgubiti sav smisao svog postojanja. Mislim, da se razumijemo, daleko sam ja od podržavanja ratova. Po meni, nema rata koji je dovoljno dobar ili opravdan. Daleko sam i od podržavanja današnje američke vanjske politike. Još dalje od nazivanja sustava idealnim. Što se pak gospodarstva tiče, nemam ništa protiv da se ugledamo malo. Sjedinjenje Države su dokazale i dokazuju nadmoć na slobodnom tržištu, što pokondirenoj Europi nikako ne polazi za rukom. Što jest da jest, licemjerje na stranu, tu zemlju je stvorio smislen rad - prešućivana i zanemarivana tema o kojoj bi se mnogo dalo napisati. Usput, moramo priznati kako i sami težimo nekim slobodama i pravima iznjedrenim kroz kratku povijest američkog društva. Obzirom na put kojim smo krenuli, pitanje je hoćemo li ih i kada ćemo ih dosegnuti. Popularni “anti” pristup ne smatram nit’ dobrim, nit’ brzim. Zbog straha od nepoznatog što nameće, u svojoj biti nije zdrav te bi nas mogao “progutati” na određeno vrijeme. A vrijeme je novac. Novac mijena. Mijena napredak. A napredak … ili jesi, ili nisi.

zli_girl