Članak je nastao u želji da vam kroz svoje iskustvo približim svakodnevni rad volontera Udruge Šapice u Hrvatskoj. Nadam se, da sam sve precizno zapisala i da moja gramatika neće utjecati na grčeve u vašem želucu :). Katja T.

Psi tek nakon što su ih volonteri pronašli

Nedjelja 09.01.2011 u 18.00 sati

Punim automobilom vozim se do Suzanine kuće gdje prekrcavamo sve donacije u njenu garažu. Ona i ostali volonteri polako će sve te stvari odvesti u Azil Dubravica ili tamo gdje su  stvari potrebne.

Večeramo i planiramo naš rad za sljedeći dan. E, pa Suzana nije baš „dobra domaćica”. Stalno priča na telefonu. Ali šalim se, svi njeni razgovori vezani su na rad i poslove Udruge Šapica. Tko joj to može zamjeriti!

Ponedjeljak, 10.01.2011 od 8.00 do 10.00 sati

Doručkujemo. Telefoni stalno zvone. Jedva uspijemo pojesti i malo popričati. Na telefon od Udruge stalno se mora netko javljati. Neki zovu zbog donacija, neki zbog usvajanja, pronađenih pasa, dogovora između volonterki i još zbog brojnih poslova, koje ne mogu ni zamisliti.

od 10.00 do 11.30 sati

Uzimamo nekoliko dekica, hrane, senzor za čitanje čipa. Vozimo se prema Bistri gdje je oko 10 peseka iz Harmice na plaćenom boravku u nekom psećem hotelu. Nema drugog smještaja jer Azil Dubravica je prepun! Nema mjesta. Pregledale smo svakog psa, provjerile da li imaju čipe. Imao je samo jedan – sa velikom pažnjom zapisujemo broj. Tijekom sljedećih dana i ostali će biti čipirani. Suzana im priprema malo paste sa visokokaloričnim sastojcima kako bi se peseki iz Harmice što prije oporavili i udebljali. Za to vrijeme ja fotografiram peseke. Na kraju svakom dajemo neku sitnicu u obliku kosti, da se malo zasladi i da mu malo uljepšamo dane oporavka.

Jedan od pronađenih pasa

Jednog od najstarijih pasa iz Harmice zovu Dedek. Primjećujemo da u zraku drži šapicu i malo šepa. Suzana odluči da ga vodimo na veterinarsku stanicu u Zaprešić. A vidi Dedeka! Dok smo ga vezale na lajnicu i izvele, bez ikakvih je vidnih znakova bola stao na svoju povrijeđenu šapicu. Ali smo ga svejedno vodile: „Ziher je ziher!”

12.00 sati

Dedek je kod veterinara dobio injekciju antibiotika. Čitav tjedan jedna će ga volonterka dnevno voziti po novu dozu. Vraćamo ga u Bistru, gdje onda završimo obaveze. Suzanu vozim u bolnicu u Zagreb gdje ima razgovor sa ženom koja je imala 20 pasa zatvorenih u kući u Harmici a ona je bila u bolnici više od mjesec dana. Aleksandra i Suzana trebaju dodatne podatke o psima.

Sama se vozim u Dubravicu gdje je Robert, koji se svakodnevno brine, kuha hranu i čisti boksove psima.

13.00 sati

Stižem u Dubravicu; unutar Azila čuje se umirujuća muzika. Zovem Roberta i pusti me u Azil. Objasni mi da ovakva muzika umiruje pse. Moj zadatak je da pored preostalih peseka iz Harmice fotografiram i sve nove. Dok čekam da Robert završi svoj posao i da mi pomogne kod ispusta pasa i fotografiranja, ja idem do Harleya i Zare koji su skupa vani u ispustu.

Dvogodišnji Pero, miljenik svih volontera

I tad po prvi put doživim nešto što nikad prije nisam i možda nikad više neću. U Azil ne dolazim tako dugo, nemam nekih velikih iskustava budući da sam u Dubravicu došla  prvi put prije samo pola godine. Sada sam po prvi put doživjela, nikad prije i vjerujem da nikad više neću doživjeti: kad me Harley pogledao (ali mislim, da to nije što sam to ja – ja) kao da me je gledao očima i pogledom ljudskog bića, bilo kojeg – jer svaki pas želi ljudsko društvo, počeo je da po pasje presti i tiho moli za pozornost i dodir. Tada je još bio iza ograde. Pristupila sam do njega, ušla u ispust a on je sa svojim sićušnim tijelom i kratkim šapicama samo zagrlio prednji dio moje noge i nije me pustio. I tako je stajao. Čula sam samo kako prede, prede, mljacka. Još nikad nisam doživjela tako jasne i izravne želje ljudske ruke i maženja. U tom trenutku najradije bi ga uzela kući i stavila ga negdje na toplo ili negdje gdje ne bi trebao tako očito moliti za ljudsku pozornost. U cijelo moje kratko vrijeme provedeno u azilima vidjela i osjetila sam kako svaki pas pored sebe treba i želi biće koje brine za njega i koji mu je sklon.

I baš zbog toga i pišem to što pišem. Svjesna sam da je oko mene mnogo dobrih ljudi koji ne znaju kako su u većini svi ovi beskućnici peseki nježna bića željna topline. Ja sam već uzela dva i vidim da stalno traže potvrdu, pozornost i maženje. I zato molim vas sve, da razmislite o tužnom životu u azilima. Takva je realnost u azilima. Mnogi su nesretni psi dobri, mažljivi, „znaju se ponašati”, i imaju znanja o čistoći. Samo im treba prilika da to pokažu!! Ako se odlučite za usvajanje psa ne trebate ići u azil i odabrati psa i ići doma, možete više puta doći, odabrati psa, šetati se s njim, upoznavati se... i tek onda kad dobro promislite da li se uklapa u vaš način života, u vaše mogućnosti. UDOMLJAVAJTE IZ AZILA. PRUŽITE OVIM PESEKIMA MOGUĆNOST. A ne smijemo zaboraviti na mačiće.

Od 13.30 do 14.30 sati

Robert i ja fotografiramo sve pse koji još nemaju fotografije. Suzana me uputi da moram dovesti još neke stvari za Bistru. I kaže mi da moram u malom transporteru u zaprešićku veterinarsku stanicu odvesti malu KIM. Tamo će dobiti sve dokumente jer je dobila sasvim pravu vlasnicu! Oduševljena sam! I Robert odvodi jednu drugu pesicu u privremeni dom.

Dikan, beba iz Harmičkog horora

15.00 sati

Sad sam u Suzaninom domu. Sjedim ispred PC – prenosim sve fotografije s fotoaparata na računalo.  I onda šaljem sve fotografije svim volonterkama Udruge Šapica; one će ih objaviti na forumima, Facebooku...

15.30 sati

Suzana se vraća kući s volonterkom Aleksandrom (još jedna volonterka koja radi isto kao i Suzana). Evo novih komplikacija. Jedva su došle i opet su otišle. S Robertom su otišli na veterinarsku stanicu – jednoj su pesici, koja je bila prije u Harmici, morali nužno napraviti carski rez. I tako opet novi štenci, opet nove brige kuda ih dati, kuda udomiti, kako nahraniti. To su svakodnevni problemi u ovom dijelu godine. Mnogo je napuštenih trudnih psica i onda malih štenaca. I to je zbog toga što se psi ne kastriraju i steriliziraju. KASTRIRAJTE I STERILIZIRAJTE PSE. Pobrinite se o tome. Samo tako  će se dugoročno smanjiti broj napuštenih pasa.

Brkica koja je ime dobila zato što su joj, kad je pronađena, od hladnoće brkovi bili smrznuti

0d 16.30 do 18.00 sati

Vrijeme brzo prolazi a ja još uvijek sređujem fotografije. Vratila se i Suzana, eto nam konačno i kasni ručak. Izmjenili smo utiske, novosti, zajedno pogledale slike... Suzana mi kaže, da bi trebala barem još dva volontera pored nje i Aleksandre, koji bi radili to što rade one i imali toliko vremena. Tako bi lakše svakodnevno radili na terenu, s manje stresa i žurbe i rad bi bio bolji. Možda bi čak imale malo vremena i za sebe! Druge volonterke imajo druga zaduženja: Margareta – Facebook, Marta – sređivanje foruma i oglasa i svako toliko i rad na terenu, kad joj vrijeme dopusti, Danijela – website, Marina – uređivanje foruma. U, koliko je sati! Vrijeme za rastanak - moram se vratiti kući.

Od 19.30 do 23.00 sati

Dolazim kući i sastavljam ovaj album, pišem komentare ispod fotografija i polako zaključujem dan. I kad pomirišem prste, odjeću...još uvijek ih mirišem...peseke iz azila... nije to neki najprijatniji miris na svijetu, ali je miris koji podsjeća na one osjetne oči i daje mi volje i želje da im pomognem kako god mogu i znam. Svaki dan učim nove načine kako!

I možda sam, iskreno se nadam, nekome od vas dala ideju kako to može napraviti aktivno i sam.

Katja T., Udruga Šapica/Lupiga.Com