Zlatno doba televizije još uvijek traje; ova je godina bila iznimno dobra za satire o američkim elitama, kao i za teen drame, a posebno su me pozitivno iznenadile dvije sjajne animirane serije snimljene na temelju igrica(!). Interes ljudi za „bindžanjem“ serija, po svemu sudeći, nikad nije bio veći nego u covid eri kojoj svjedočimo. Nikad nismo ovoliko vremena provodili unutar četiri zida otkako traje pandemija. Umjesto turizma, putovanja, druženja u kafićima i restoranima, pa i odlaska u kino, sve više vremena provodimo u svojim sobama sjedeći uz laptop i mobitel. 

Jasno je, dakle, koliko je pandemija kumovala rapidnom rastu streaming platformi. Globalni broj pretplatnika Netflixa premašio je rekordnih 213 milijuna u trećem tromjesečju 2021. godine. Sve se više profiliraju i konsolidiraju i Disney+ te HBO Max (koji prema nekim najavama uskoro stiže i u naše krajeve). 

Ovaj tekst zamislila sam kao malu pomoć pri odabiru dobrih novijih serija, jer ponuda je bogatija nego ikad, a pandemija će, po svemu sudeći, potrajati. Streaming servisi su toliko preplavljeni sadržajem da je teško snaći se. Netflix, primjerice, vrlo često poprilično agresivno promovira kojekakav treš, a zna se desiti da kvalitetne serije jedva da se i reklamiraju.

Za sami početak izdvojila bih neke odlične serije koje nisu „upale“ na listu „Top 10“, a vrijedne su spomena. 

„We are Lady Parts“ - vrlo simpatična britanska serija o muslimanskom ženskom punk bendu. Šarenilo i raznolikost likova upućuju na to da je islam sve samo ne monolitna. Menadžerica nosi neku vrstu burke, ali se ponaša suprotno stereotipu submisivne vjernice. Asertivna je, agresivna. Gitaristica je vrlo pobožna djevojka upitnog glazbenog ukusa, a frontmenica deklarirana feministica.

„Kastanjemanden“ / „The Chestnut Man“ (Netflix) - obožavam skandinavske serije, ali scandi-noir mi se uvijek činio malčice prerazvikan i precijenjen. Ovo je najbolja serija tog žanra koju sam dosad gledala. Puna intrigantnih detalja i motiva, s misterijem koji nas drži na iglama i tjera na razmišljanje, i poprilično originalnim raspletom.

„The North Water“ - period drama o lovcima na tuljane koji kreću na ekspediciju brodom prema sjeveru. Colin Farrell kao sociopat nikad bolji i vise zastrašujući.

„Loki“ (Disney+) - apsolutno nisam ljubitelj superheroja, no ova serija je u vrhu onoga sto sam pogledala od Marvela - prilično originalan i intrikatan worldbuilding, i odlična kemija između sjajnih Toma Hiddlestona i Owena Wilsona.

„Squid Game“ (Netflix) - što reci što već nije rečeno? Uza sve mane, od kojih ću spomenuti samo isforsirani, ne previše smisleni i nezadovoljavajući finalni „twist“, ova serija doseže rijetko viđene emocionalne vrhunce. Sjetimo se samo epizode s pikulama.

„Scenes from a Marriage“ - HBO-ov remake Bergmanovog klasika i showcase glumačkih sposobnosti Jessice Chastain i Oscara Isaaca. Mučno, naporno, klaustrofobično, pomalo bolno realistično, dovoljno različito od originala da bude zanimljivo.

„Beforeigners“ (HBO) - druga sezona ove norveške sci-fi serije tek je počela. U suvremenoj Norveškoj počinju se pojavljivati „došljaci iz prošlosti“ koji su slučajno doputovali kroz vrijeme. Izvedba, srećom, većinom uspijeva izbjeći „trashy trope“ koje bismo očekivali od ovakve premise. Došljaci (beforeigners iliti timeigrants) postaju socijalan problem, uz rasizam sada imamo i time-ism. Serija, osim whodunnit zapleta, prati i integraciju raznih „došljaka“ u suvremeno društvo. Vrlo zabavno, sa sjajnom i vrlo simpatičnom Kristom Kosonen u ulozi ex-vikinške policajke.

„Landscapers“ (HBO) - ova serija je tek nedavno izašla i nisam ju stigla do kraja pogledati; da jesam vjerujem da bi bila visoko na listi. Vrlo originalna priča temeljena na istinitom slučaju o sredovječnom i naoko simpatičnom bračnom paru koji je ubio ženine roditelje. Eklektičan postmodernistički spoj različitih stilova, žanrova i meta-momenata. Prvo što upada u oči su inovativna, zaigrana, kreativna režija i fantastična gluma - od Davida Thewlisa i Olivije Colman to smo i očekivali, no fascinantno je koliko su čak i likovi koji se pojavljuju na par minuta živopisni, smiješni, karizmatični i sjajno odglumljeni. 

Prije liste „Top 10“ još samo pokoja riječ o dokumentarnoj seriji koja me se najviše dojmila. 

„Can't Get You Out of My Head: An Emotional History of the Modern Word“ - ova BBC-eva serija u režiji i prema scenariju fantastičnog Adama Curtisa je najbolja dokumentarna serija koju sam gledala ne samo ove godine, nego možda ikad. Serija se nastavlja na Curtisove ranije radove; političke intrige i strukture moći se konstantno preispituju, istražuju se veze između individualizma, kolektivizma, nacionalizma, teorija zavjere, američkog imperijalizma, tehnologije, liberalizma, populizma … Curtis je, kao i uvijek, usredotočen na neuspjeh elita u uspostavljanju oslobađajuće i praktične vizije budućnosti. Poput ranijih radova, i ovdje se na zadivljujući način koristi arhivski materijal te snimke i pronalazi se paralele između naizgled potpuno nepovezanih fenomena. Curtis u narativ uključuje neke pomalo zaboravljene ličnosti poput žene Mao Ce Tunga, Jiang Qing, kao i one dobro poznate poput Michael X-a. Curtis kaže da je želio pokušati objasniti zašto kritičari Donalda Trumpa i Brexita nisu uspjeli ponuditi alternativnu viziju za budućnost. Misao vodilja serije, s kojom ona i počinje, citat je pokojnog Davida Graebera: "krajnja skrivena istina o svijetu je da je on nešto što mi stvaramo. I možemo ga isto tako učiniti drugačijim." 

Top 10 najboljih serija 2021.

10. „Sweet Tooth“ (Netflix)

Postapokaliptična bajka / fantasy / avantura o svijetu poharanom virusom u kojem se rađaju djeca s obilježjima životinja; glavni lik je jedan od takvih malih hibrida, napola jelen, napola čovjek. Serija je temeljena na mnogo mračnijem i brutalnijem stripu Jeffa Lemirea. Svijet u ovoj seriji je mnogo privlačniji, bajkovitiji i gostoljubiviji nego u standardnim postapokaliptičnim pričama. 

9. „Unga kungligheter“ / „Young royals“ (Netflix)

Ova švedska serija se iz opisa čini kao teen sapunica; princ se u elitnom internatu zaljubi u dečka iz obične obitelji … no ovo nije sapunica, nego punokrvna, ozbiljna, višeslojna drama. Likovi imaju dubinu, a problemi koji se tematiziraju su pravi i ozbiljni - nejednakost među klasama, „peer pressure“, konformizam, seksualni identitet … odnos između princa Wilhelma i njegovog dečka Simona prikazan je vrlo realistično, bez ikakvog senzacionalizma. Ako vam se svidi „Young royals“, svakako čekirajte, po mnogočemu, pogotovo po realizmu, sličan norveški „Skam“ (apsolutno najbolju teen seriju ikad – Skandinavci ovdje nemaju premca).

8. „Mare of Easttown“ (HBO)

Kate Winslet u ulozi života - Mare je policajka u malom gradu u Pennsylvaniji. Serija se jednako fokusira na ubojstvo koje ona istražuje kao i na njezin privatni život. Mare ima hrpu problema; cinična je i umorna od života, ali svejedno je borac za pravdu. Naglasak je na njoj, njenoj obitelji i čitavoj zajednici malog gradića koju je potreslo ubojstvo. Serija je prepuna tenzija i misterija, što bismo i očekivali od dobrog krimića, a funkcionira i kao obiteljska drama i kao minuciozna studija lika. 

7. „Strappare lungo i bordi“ / „Tear along the dotted line“ (Netflix)

Kolikogod se na Netflixu nađe treša, tu i tamo zalomi im se i pravi dragulj, a njih ćete najlakše naći ako zaboravite na anglocentričnost i krenete kopati po manje razvikanim internacionalnim serijama. Ovo je jedan takav pravi „hidden gem“, kojeg Netflix jedva da je promovirao i koji je popularan samo u Italiji, odakle dolazi tvorac, genijalni Zerocalcare. Njegov rad sam od ranije poznavala iz njegovih fantastičnih stripova – „Pasančevo proročanstvo“ (urnebesna polubiografska priča koja je čak prevedena na hrvatski) i „Kobane calling“ (o autorovom posjetu Rožavi i doživljaju kurdske revolucije). Ova animirana serija je potpuno u duhu stripova - prvenstveno komedija za odrasle, koja pronalazi humor u običnim, svakodnevnim stvarima, s filozofskim i političkim referencama (tako u jednoj sceni autor pokušaj uvođenja reda u rusvaj svoga stana uspoređuje s raspadom Jugoslavije), a tematizira i ozbiljne, teške teme. Ujedno je možda i najistančaniji prikaz anksioznosti ikad viđen. Dobar dio serije sastoji se od Zerovih razgovora s imaginarnim prijateljem pasancem kojeg zamišlja kao svoju savjest te prikaza katastrofičnih ishoda za koje on u svom anksioznom stanju misli da bi se mogli desiti. Ukratko, u godini koja je obilovala kvalitetnim animiranim serijama, ovo je jedna od najboljih.

6. „Castlevania“ – treća sezona (Netflix)

Animirana serija inspirirana istoimenom igricom, kao i mnogim animeima, iz pera Warrena Ellisa koji je autor „Transmetropolitana“, jednog od najboljih stripova ikada. Toliko toga je briljantno u seriji: crni, najcrnji humor, fascinantni, zabavni i zanimljivi likovi uključujući i negativce, fenomenalni „voice acting“, doslovno najbolji ikad (jedna od najupečatljivijih uloga je ona američke glumice „naših korijena“, Ivane Miličević, koja briljira u ulozi Strige). Brutalnost i nasilje se kod Ellisa podrazumijevaju. Priča slijedi zadnjeg preživjelog člana obitelji Belmont na misiji da ubije Drakulu i spasi istočnu Europu. Ove godine smo gledali treću - i zadnju - sezonu. 

5. „It's a sin“ (HBO)

Serija o AIDS-u ne bi trebala biti prepuna radosti, no upravo ju je takvom zamislio prekaljeni scenarist Russell T.Davies (koji stoji i iza briljantne „Years and Years“ iz 2019.), i napravio pravo remek djelo. Serija je smještena u London ranih osamdesetih gdje petero prijatelja navigiraju londonskom LGBT scenom uoči i za vrijeme AIDS krize. Likovi su divni i simpatični, a opet, nisu romantizirani i pretvoreni u mučenike i svece; jedan od njih, Ritchie, je doslovno AIDS-denier, i neodoljivo podsjeća na današnje covid-skeptike. 

4. „The White Lotus“ (HBO)

Ružna istina koja se skriva iza fasade havajskog hotela s pet zvjezdica i njegovih ultraprivilegiranih gostiju. Ova briljantna satira analizira i ismijava toksičnost i narcisoidnost američkih elita, nemilosrdnu i sveprisutnu eksploataciju u kojoj su niže klase doslovno izbrisane. Serija je urnebesna, prepuna tenzija, fascinantnih detalja i likova koje ne možemo prestati gledati iako su na granici sociopatije (po tome je slična „Successionu“). Prava svijest o vlastitim privilegijama ovdje ne postoji, pojavljuje se samo potpuno performativni, licemjerni „wokeness“ kakvog propovijeda nepodnošljiva, narcisoidna mlada Olivia. Serija se može pohvaliti i možda najboljim tv soundtrackom ikada, kojeg potpisuje Cristobal Tapia de Veer, čileanski Kanađanin - nezaboravni egzotični, misteriozni, tropski zvuk.

3. „Arcane“ (Netflix)

Već nam je Castlevania pokazala da animirane serije snimljene po igricama ne moraju nužno biti „trashy“. „Arcane“ je smještena u svijet „League of Legendsa“, ali oni koji, poput mene, nemaju pojma o igrici ne moraju brinuti - serija stoji sama za sebe i postupno, bez iritirajućih info „dumpova“, uvodi nas u „steampunk fantasy“ svijet. Briljantna, zadivljujuća animacija, beskrajno puno detalja, potpuno realistične emocije na licima likova… u središtu priče su sestre V i Powder, koje odrastaju u Zaunu, svojevrsnom getu, i svaka se na svoj način nosi s ogorčenošću što je osjećaju prema bogatom gradu Piltoveru koji ih ugnjetava. Utopija/distopija, magija/znanost/tehnologija, klasna eksploatacija i nejednakost… zadivljujuće je kako su sve te u „fantasyju“ već viđene teme ovdje s toliko pažnje i truda prezentirane.

2. „Sex Education“ – treća sezona (Netflix)

Serija o tinejdžerima Otisu i Maeve koji drže "seks kliniku" u svojoj školi. Najimpresivnija stvar u vezi ove serije je s kolikim nas mnoštvom likova upoznaje, a svi su zanimljivi, na neki način simpatični i imaju dubinu. U seriji ima mjesta za raznorazne rodne i seksualne identitete, nonbinary, pan, bi, queer, aseksualne. Prepuna je topline, radosti i šarma, ne vrti se samo oko seksa, humor je sve samo ne blesav. Nevjerojatno simpatično i zabavno.

1. „Succession“ – treća sezona (HBO)

Ujedno i šekspirijanska obiteljska drama i satira o američkih 0,01 posto, fantastična studija moći, bogatstva, privilegija i medija, i urnebesna crna komedija. Serija se vrti oko disfunkcionalne obitelji Roy, enormno bogate medijske dinastije. Tipičan komentar o seriji na društvenim mrežama glasi „Mrzim sve likove u Successionu i ne mogu ih prestati gledati“. Djeca Logana Roya, ma koliko bila okrutna i narcisoidna, nisu zlikovci iz crtića; kompleksni su i višeslojni, posjeduju određenu dozu ljudskosti, a s njima možda najviše suosjećamo u trenucima kada ih Logan zlostavlja – a to je konstantno. Monstrumi, da, ali takvima ih je stvorio život u enormnom bogatstvu i s narcisoidnim / sociopatskim ocem. Tu i tamo čak i suosjećamo s njima… a onda se sjetimo svih užasnih stvari koje su učinili i koje nastavljaju činiti. Tako da, čak i kad se uhvatimo u „navijanju“ za neke od likova, serija nam vrlo brzo pokaže, iznova i iznova, koliko su to zapravo užasni, toksični ljudi.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Hrvatska u koronakrizi"