Isprazni populizam Benjamine Karić rođ. Londrc
Benjamina Karić je sasvim pristojna gradonačelnica Sarajeva i u tome je sav problem. Možda zvuči čudno, ali je doista tako. Grad Sarajevo je po svemu suvišna administrativna jedinica, nešto za čime niko nema potrebe, bez stvarnih nadležnosti, ali opstaje po sili ustava koji definiše da je glavni grad Bosne i Hercegovine i Federacije BiH Sarajevo. I pomalo zbog navike, običaja, po onoj staroj bolje da se propadne selo nego običaj. Takva je i gradonačelnica Karić u dosadašnjem mandatu: bez stvarnih nadležnosti, pomalo suvišna, uvijek u raskoraku između želja i učinka.
Za manje upućene, Grad Sarajevo je administrativna jedinica koju čine četiri općine. Ako živite u gradu Sarajevu, to je samo jedan od pet administrativnih nivoa (općina, grad, kanton, entitet, država) koji suštinski nije nadležan ni za šta. Od svih gradonačelnika u BiH, a valjda i u svijetu, gradonačelnik Sarajeva ima najmanje nadležnosti, a one su, kako rekosmo - skoro nikakve.
Funkcija s malo smisla
Obrazovanje, gradski saobraćaj, parkinzi, komunalna privreda, šišanje trave, odvoz smeća - ni za šta od toga nije nadležan Grad Sarajevo i gradonačelnik. Zaboravlja se i da je Grad Sarajevo imao neriješeno finansiranje skoro dvije godine jer je zakonodavac u jednom trenutku vršio izmjenu Zakona o pripadnosti javnih prihoda u FBiH pa je u potpunosti „zaboravio“ na Grad Sarajevo s obzirom da se radi o jedinstvenom primjeru u BiH u kojem postoji pet nivoa vlasti. Pa i sad, Grad Sarajevo ima manji budžet nego svaka od općina koje ga čine, a od Kantona Sarajevo, koji ima stvarne nadležnosti lokalne vlasti, gradski budžet je manji oko 70 puta (22 miliona KM naspram 1,4 milijarde KM). Pojedine inicijative za reorganizaciju lokalne vlasti u Sarajevu uglavnom su ostajale na nivou akademskih rasprava, dok stvarni smisao gradskog nivoa vlasti nikad nije pronađen. U svojevrsnom sukobu između Kantona Sarajevo i općina oko nadležnosti, prijeporu koji i danas traje, simptomatičan je potpuni izostanak Grada Sarajeva – ni onima iznad, ni onima ispod u hijerarhiji uloga gradskog nivoa vlasti nije jasna i ustvari je sasvim suvišna.
BURE BARUTA: Živimo u najgorem Sarajevu, od svih koje pamtim
BURE BARUTA: Bijedni Božić Benjamine Karić
U takvom kontekstu, funkcija gradonačelnika suštinski je simbolička i protokolarna. Dodjela Šestoaprilske nagrade, prijemi, godišnjice, zahvalnice i to je u suštini to. Pa ipak, funkcija ima izuzetan potencijal, kako na jednom simboličkom nivou tako i na političkom. Ona je idealna za nekoga da se politički profilira i izgradi u uvjetima svojevrsnog komfora u kojem je nezamislivo da bilo ko protestvuje protiv vas jer naprosto - da opet ponovimo - niste nadležni ni za šta posebno. Dok je premijerska pozicija u Kantonu Sarajevo ili načelnička na nivou općina jedan doista rudarski posao, gradonačelnička pozicija je neuporedivo komfornija.
Pojedine inicijative za reorganizaciju lokalne vlasti u Sarajevu uglavnom su ostajale na nivou akademskih rasprava (FOTO: Michal Sleczek)
Kada je, spletom okolnosti, propalo imenovanje Bogića Bogičevića na poziciju gradonačelnika pa je SDP BiH predložio Benjaminu Karić bila je to, iz moje lične perspektive, sjajna odluka. Mlada, obrazovana, žena, na početku političke karijere - doista je sve išlo u prilog tome da će SDP i Benjamina Karić uspjeti za četiri godine izgraditi brend koji će SDP nositi u Sarajevu u narednim godinama. Također, funkciju gradonačelnice preuzela je u okolnostima kada je imala riješeno finansiranje grada, završenih nekoliko reprezentativnih projekata i samu funkciju prilično dobro brendiranu od strane prethodnika.
Sačekajmo da se magla podigne
I onda je sve krenulo nizbrdo ili kako je to sažeo Senad Avdić: „Nominalno SDP-ovka, dakle ljevičarka, Karićka tokom dvije godine svog iritantnog mandata obilježenog populističkim hvalisanjem i paradiranjem i očijukanjem sa 'većinskom voljom', nije propustila nijednu priliku da stane na stranu snaga društvene regresije, konzervativizma, plitkog, konfekcijskog patriotizma i saharinskog nacionalizma“.
Taj gradonačelnicin populizam, potpuno isprazan i doveden do krajnjosti da najveći broj ljudi ustvari iritira, posljedično praćen njenom željom da se nikome ne zamjeri, tjerali su Benjaminu Karić u lavirint koji je sama gradila. Ne želeći da sruši niti jednu prepreku ona je ustvari išla čas lijevo, čas desno. U redu – češće desno, lutala je i tamo i ovamo, i gore i dolje, potpuno se zapetljavši i učinivši takav model rada i ponašanja svojim zaštitnim znakom. Taj gubitak integriteta i apsolutno nepovjerenje najbolje je vidljiv ovih dana kada je slavi politička desnica (bošnjačka, naravno), ali uz otvorenu poruku: „Polahko sa hvaljenjem Benjamine. Uradila je dva dobra poteza. Ali sačekajmo da se magla podigne“. Magla, teška, ona sarajevska, koja ljude čini nervoznima, koja iritira i ne da gledati – eto to je dosadašnji mandat gradonačelnice Karić.
Povodom Povorke ponosa zatraženo je da se na Vijećnicu projicira zastava duginih boja, ali se gradonačelnici ta ideja nije svidjela (FOTO: HINA/FENA/Hazim Aljović)
Opišimo zadnji slučaj koji u suštini najbolje oslikava modus operandi gradonačelnice Karić. Zahtjev da se na sarajevsku Vijećnicu projicira zastava duginih boja gradonačelnica Karić je dosljedno izignorisala što ju je dovelo na udar dijela javnosti. Da bi se „popravila“ gradonačelnica Karić je dva dana poslije, bez bilo kakvih konsultacija, javnih rasprava, bilo kakvog uključivanja javnosti, odlučila predložiti Gradskom vijeću da se na Vijećnici zabrane sve projekcije uz neke izuzetke. Kao i ranije, da bi izašla iz jednog lavirinta, gradonačelnica je kroz propisivanje izuzetaka kreirala novi jer je jasno napravila hijerarhiju žrtava koje se mogu komemorirati na Vijećnici: žrtve opsade Sarajeva, djeca ubijena u opkoljenom Sarajevu (sic!), žrtve genocida u Srebrenici i žrtve zločina protiv čovječnosti u Prijedoru ... Iz sarajevske, dominantno bošnjačke, perspektive rekao bih da takva hijerarhija žrtava u aktuelnoj kulturi sjećanja odavno postoji, doduše nezvanično. Ali pravi problem, novi zid na koji će sigurno udariti, bit će upit, recimo, bošnjačkih žrtava iz Višegrada, Vlasnice, Bijeljine, Sanskog Mosta – zašto žrtve iz jednog grada mogu, a iz drugog ne mogu? Ko je ovlastio gradonačelnicu da po prvi put kodificira hijerarhiju žrtava: na prvom mjestu Sarajevo, drugo Srebrenica, treće Prijedor, ostali su ispod crte, u zoni ispadanja.
Zvuči grubo? I jeste. Grubo je jer je hohštaplerski, odokativno, nepromišljeno, bez bilo kakvih principa i služi samo tome da se gradonačelnica izvuče iz nezgodne situacije čineći pri tom veću štetu. Ili po onoj narodnoj: Nije majka Muju karala što se kockao već što se vadio, pri čemu je karati turcizam koji znači kuditi, koriti.
Jedna od prošlogodišnjih projekcija na Vijećnici (FOTO: Twitter)
Po identičnoj matrici gradonačelnica Karić je „rješavala“ i spomenik na Kazanima kojim danas niko nije zadovoljan osim nje same: ni žrtve, ni oni koji su spomenik zagovarali ni oni koji su mu se protivili, baš niko. Ovdje valja podsjetiti i da je gradonačelnica Karić, još dok je na Vijećnici mogao da se projektira i logo Orbica, privatne kompanije najpoznatije kao distributer žvaka i pelena, odbila bilo kakvu projekciju koja bi podsjetila na žrtve Kazana, jame pored grada u koju su za vrijeme rata bacani ubijeni ljudi, najviše srpski civili iz Sarajeva. Sve je isto i u slučaju višemjesečne sage „spomenik bez postamenta“ u kojem se gradonačelnica i Gradsko vijeće mjesecima bave traženjem lokacije za spomenik kralju Tvrtku I.
I opet: sve je isto i u slučaju prijema krajnje desničarskih organizacija sa kojima je razgovarala i dogovarala kako obilježavati Dan bijelih traka u Sarajevu ignorišući pri tom sama prijedorska udruženja, ili pak kad je gradonačelnica, ničim natjerana, odlučila otvoriti Muzej Sarajeva pod opsadom koji je u vlasništvu privatne fondacije iza koje stoje pojedinci protiv kojih tužilaštvo vodi istragu zbog jednog drugog privatnog muzeja (Muzej zločina protiv čovječnosti i genocida) ...
Da li je grijeh?
U svemu tome posebno je zabrinjavajuća praksa da gradonačelnica na kritike uglavnom odgovara, ako uopće odgovara, onim što se definiše kao pasivna agresija. Na kritiku vezano za prijem članova „Antideyton grupe“ gradonačelnica odgovara: „Da li je grijeh nagraditi dobro djelo? Da li je grijeh ponašati se jednako prema svim ljudima koji naprave nešto dobro, bez obzira na politiku? Sigurna sam da nije, a svima onima koji misle da jeste ja se izvinjavam za povredu emocija“.
Gradonačelnica je sjajan primjer prakse licemjernog odnosa spram suočavanja s prošlošću ili građenja identiteta na historijskim mitovima (FOTO: Twitter/BenjaminaKarić)
Nije grijeh gradonačelnice, izvinjavamo se, evo, mi vama. Na kritike vezano za nedosljednosti oko projekcija na Vijećnici gradonačelnica Karić također odgovara u pasivu: Vijećnica je tobože pretvorena u zid za oglašavanje koječega, pri čemu bi valjda bilo pošteno da gradonačelnica preuzme barem dio odgovornosti i kaže: Da, Vijećnicu smo pretvorili u zid za oglašavanje, salu za vjenčanja i razne biznis događaje koje masno naplaćujemo i time je učinili skoro nedostupnom običnim građanima Sarajeva koji danas, da bi je posjetili, moraju platiti ulaznicu, a o tome da se u Vijećnicu vrate knjige i čitaonice da i ne govorimo. Isključivanje javnosti, donošenje ad hoc odluka na prečac, bježanje od bilo kakvog sukoba i pokušaj depolitizacije krajnje političke funkcije (sukob i depolitizacija su valjda dva najpogrešnije shvaćena termina u aktuelnoj bosanskohercegovačkoj politici u kojoj imate gradonačelnike i ministre koji su apolitični i političare koji se hvale izbjegavanjem sukoba nesvjesni da politika upravo počinje tamo gdje sukob postoji) vidljivi su i u samoj političkoj komunikaciji gradonačelnice Karić. Ta komunikacija je uglavnom jednostrana, svoje stavove, odluke i odgovore saopćava putem društvenih mreža po principu „urbi et orbi“, konferencije za medije su rijetke, skoro nepostojeće, a o dijaloškim emisijama ili javnim diskusijama da i ne govorimo.
Taj plitki populizam opet ima i svoju pozitivnu stranu: potezi gradonačelnice Karić u toliko mnogo slučajeva sjajan su primjer iz prakse kada se govori o toliko društvenih fenomena u savremenom bosanskohercegovačkom društvu: od licemjernog odnosa spram suočavanja s prošlošću, građenja identiteta na historijskim mitovima, (zlo)upotrebe prošlosti, izrastanja jedne tik-tok generacije političara kojima je „like“ krajnje mjerilo učinka (gradonačelnik Banjaluke Draško Stanivuković u svim segmentima nesumnjivo je „prekucao igricu“)...
Kamo dalje?
Mandat gradonačelnice Karić moguće je ocjenjivati samo kroz komparaciju sa njenim prethodnicima i tu je situacija po aktuelnu gradonačelnicu porazna. Iako im je start bio jednako neuvjerljiv, kod njenog prethodnika Abdulaha Skake ipak je bio vidljiv kakav-takav napredak. Jasno anticipirajući da funkciji gradonačelnika nedostaje suštinski sadržaj, Skaka je prilično uspješno svoj populizam gradio na nekim „projektima“ kao što su izgradnja žičare, vidikovca, EYOF-a, Olimpijskog muzeja, Bistričke stanice ili sulude ideje o dovođenju formule u Sarajevo. Istina, krajnji sud o ovim „projektima“ dat će pravosuđe s obzirom da je Skaka nedavno uhapšen pod sumnjom za različite finansijske malverzacije tokom obavljanja gradonačelničke funkcije.
Abdulah Skaka u naponu snage (SCREENSHOT: YouTube)
Za razliku od Skake, aktuelnoj gradonačelnici nedostaju takvi projekti, ali jednako ne odustaje od populizma koji je prinuđena graditi na jedan krajnje isprazan način. To za posljedicu ima osjećaj da na mjestu gradonačelnice imamo ChatGPT jer samo su tako objašnjive izjave: „Sarajevo je moralna prijestolnica svijeta“, „Da je Sarajevo palo, Evropa bi bila drugačija“, „Demokratsko društvo treba biti cilj koji će nas voditi“, „Ne dozvolimo bilo kakve zidove kojim nas žele podijeliti. Borba za Sarajevo je borba za Evropu i sve ono što nam je bitno“ ...
Nebitno je da li je Skaka bio bolji gradonačelnik, za gradonačelnicu Benjaminu jednako je loša percepcija da ona nije bolja od njega. Na kraju krajeva, pošto se gradonačelnica pohvalila jednom anketom vezanom za odluku o projekcijama na Vijećnici, ultimativni test, anketa, za nju mogla bi glasiti ovako: Nakon dvije godine, na kojoj drugoj funkciji u izvršnoj vlasti možete zamisliti Benjaminu Karić rođ. Londrc (ovo insistiranje sa prezimenom trebalo je biti rano upozorenje populizma kao ishodišta i kraja)? Lično, ni na jednoj koja je odgovornija, operativnija, koja zahtijeva svakodnevno donošenje odluka koje nisu nimalo lake i u kojima nemate mogućnost djelovanja sa jedne moralne „nadpozicije“ već ste najčešće prinuđeni birati između dva loša rješenja. Aktuelnu gradonačelnicu nemoguće je zamisliti ni kao premijerku Kantona Sarajevo, što bi bio sljedeći logičan korak, ali ni kao načelnicu bilo koje od četiri gradske općine jer i ta funkcija traži operativca koji je spreman krčiti i neutabane staze. Šteta. Ne kao Adnan Šteta, već onako, kao baš, baš šteta.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Twitter/BenjaminaKarić
Ispravak: Djed, Branko Djuric.Hvala.