Boris Beck - Što radim u ovoj priči?

Kada je Tamara – kao i svaka djevojčica iz vrtića velika ljubiteljica šljokica, cvjetića i svega ružičastog – prvi put na moru ugledala noćna svjetla udaljenog otoka, upitala je: "Što je to šljokato?". Već sam i prije primijetio da klinci ortopedske uloške u svojim cipelicama zovu brdašca, mjesec lampa, a polukružno savijenu šibu mjesec. To me zabrinulo: ili se klinci izražavaju u metaforama ili, još gore, ja uopće ne znam što je metafora. Nije pomoglo ni to što su nekad metafore bile i realizirane, kao kad je po rebrastom poklopcu radijatora u ljekarni Mihovil počeo svirati – klavir. Stručnjaci su me utješili – mala se djeca zbilja izražavaju u metaforama jer im je rječnik siromašan pa u svemu nepoznatom traže ono malo poznatoga zbog čega ih bilo što podsjeća na bilo što drugo.

Djeca slobodno prelaze granice jer ne znaju za njih, kao što to nije znao ni Corto Maltese koji dva mjeseca iznad Rio de la Plate nije vidio samo u noći između 20. i 21. lipnja nego svake vedre noći s mjesečinom, uz svaku vodu na svijetu – jer mjesec i njegov odraz ne vidi u dva elementa, nego u jednom, a između njih nema crte horizonta. Djeca ne razlikuju običan govor od metaforičnog kao što ni Corto ne razlikuje mjesec od njegova odraza, djeca vjeruju u priče kao i Corto koji slobodno i sigurno prelazi sve granice, čak i granicu između života i smrti: umirao je od zmijskog otrova u Amazonskoj prašumi, u Etiopiji je umro pod misterioznom kišom kamenja, u Africi je potonuo u smrtni mrak u kojem je razgovarao s velikom točkastom mačkom, u Sibiru je upoznao smrt osobno, lubanju u odijelu tibetanskog vrača.

Na FAK-u je Kruno Lokotar jednom ispitivao pisce na pozornici Koje je boje mrtvi kameleon? Nešto bi mu muljali, nisu očekivali takvo pitanje. Stvarno, koje je boje mrtvi kameleon? Pa boje smrti, naravno. Samo kada umre možemo upoznati pravu boju kameleona, ali i pravu boju smrti. Smrt je povlašteno mjesto za prepoznavanje, valjda je zato i jedina tabu tema (za razliku od dosadnih perverzija koje se variraju, permutiraju i kombiniraju uzalud pokušavajući naći nešto novo). "Dok smo bili mrtvi," kažu djeca o vremenu prije svojega rođenja. Smrt je djeci bliža nego nama: Tamaru zanima može li u nebo ponijeti svoje igračke, a Mihovila jesu li ondje Asterix i Obelix. U pjesmi Madnessa Cardiac Arrest (tj. Srčani udar) engleski biznismen u polucilindru ustaje na posao, staje u red za doubledecker, zauzima svoje mjesto i rješava križaljku veseleći se svome uredu, telefonu i radnom stolu. Ali ne može riješiti križaljku, nedostaje mu jedna riječ, nalik velikom američkom autu, samo mu d ne paše, a ima i previše l. Prije kraja pjesme poslovni čovjek doživljava srčani udar i umire u crvenom autobusu na kat, misleći na svoju ženu i djecu i što će biti s njima. Riječ koja je sličila američkom autu (cadillacu) bila je dakako riječ cardiac. Naslov se upisao u pjesmu, čovjekova sudbina bila je upisana u križaljku, jurnjava za novcem (cadillacom) završila je preranom smrću (cardiacom). Smrt je i nama blizu, samo to ne želimo znati: biznismen je sjeo na ta kola (ja ih zamišljam jarko crvenima, poput autobusa u kojem je umro) i odvezao se u smrt lagano, rješavajući križaljku; smrt mu je poput nje banalna, a opet neshvatljiva, nespojiva i nerješiva, u kojoj uvijek ima previše ili premalo slova.

Ne treba mi Derrida da vidim da riječi ne znače to što znače, ne treba mi Lacan da vidim da nismo to što mislimo da jesmo. Imam djecu, a ona su, kako kaže Vedrana Rudan, neumoljivi suci: Tamara je kod bake stekla sto negativnih bodova kad joj je rekla da ima mlađu kožu od nje; kada sam se nešto ljutio, Mihovil je rezignirano pitao svoju majku hoće li sutra tlak rasti; kada me jednom nije mogla naći u stanu, Klara je otišla prvo do kreveta. U jednoj prastaroj pjesmi Vaya con diosa dečko u kafiću upucava se curi, a neki se tip sa strane kesuri. “Tko ti je taj?” pita je dečko, a ona kaže “Samo neki frend”. Onda izađu van zajedno, a netko ih prati. “Tko ti je taj?” pita je, a ona kaže “Samo neki frend”. Strasno se grle i ona ga poziva u stan. “Tko ti je taj u bademantlu?” pita je dečko. “Samo neki frend,” kaže ona. Privlačnost je te pjesme, osim u ironiji i prilično dobroj psihologiji (koja nije sva stala u ovo kratko prepričavanje), u prepoznavanju. I ovaj će sadašnji dečko sutra biti onaj u kućnom ogrtaču, prekosutra će je pratiti po gradskim ulicama, a prekprekosutra je gledati preko kafića i ceriti se. Na pitanje Tko ti je taj? pravi odgovor glasi: To si ti, dragi.

Dok naša mladež metafore proizvodi, ne prepoznaje ih. Mihovil nas mirno obavještava da je na satu likovnog bio ponižen (tj. stolac mu je bio prenizak i nije mogao doseći stol), a Tamara se čudi kad kažem za nekog da nema sluha, a dobro čuje. Metafore su nam uvijek pri ruci, a da to i ne znamo. Na jumbo plakatu za sigurnost u prometu nekoliko auta stoji pred rampom, crveni signal pali se i gasi, a jedan auto obilazi kolonu podlijeće točno pod jureći vlak. Ima i natpis: Vlak je uvijek brži. Znam da je taj plakat sasvim bezvezna stvar, osim ako stvarno nekom ne spasi život, ali mi je neki dan oko pet ujutro sinulo da je savršena metafora za priču. Nije priča ako sto puta prijeđete sigurno preko pruge, nije priča ako dođete i stanete pred rampom, nije priča ako je signal upaljen, a vi se ipak prošvercate prije vlaka. Ne: priča je ako stoput prijeđete preko nekog raskršća, a onda jednom, tko zna zašto, zanemarite crveno svjetlo (možda vam je dojadilo, možda se žurite od nekoga ili nekamo, možda ga uopće niste primijetili zbog brige, možda ste pijani, drogirani ili zaljubljeni – svejedno) i vlak vas pokupi tako strašno da se to ne može niti zamisliti. I kada taman pomislite da ste mrtvi i da od vas nije ništa ostalo – otvorite oči i otkrijete da uopće niste više u autu nego da sjedite u kupeu i nekamo (ili s nekim) putujete neizmjerno velikom brzinom. I tada priča završava: odlukom. Morate razmisliti barem par sekundi o svojem novom položaju i odlučiti se: ostati ili iskočiti. Priča je samo ako u nju ulazi nešto nadnaravno, nešto s one strane, kao kad ti dođe u posjetu slijepac, pa se s njim preždereš, napiješ i naduvaš, i onda onako pretrpan i prazan izvališ pred televizor gledati besmislen noćni program, a već se u idućem trenutku zatekneš kako slijepcu crtaš katedralu - to je Carverova velebna Katedrala.
Što radim u ovoj priči? upitao se jednom Corto Maltese u amneziji; prava priča briše sve i sve stvara novo.

Klinci su mi neizlječivo brbljavi, ali i ja sam bio. Moji su me izmučeni roditelji jednom zamolili da barem malo šutim i razmišljam pa ih o smišljenom izvijestim za, recimo, pola sata. Izdržao sam dvije minute i rekao im da više ne mogu jer što više šutim, to mi se više riječi skuplja pa ću na kraju pričati još više (ili eksplodirati). Od tada sam zadržao i naviku da sanjam otvorenih očiju, kao i Corto Maltese. Morgan Le Fay kaže Merlinu u Keltima: “Ondje je netko... mornar koji spava, a možda i sanja.” A Merlin joj je odgovorio: “Da, ali sanja otvorenih očiju, a ti koji sanjaju otvorenih očiju opasni su jer ne znaju kada njihov san završi.” Kada sam s dvogodišnjom Tamarom šetao po zadarskoj rivi u šest ujutro i čekao trajekt, počela je vikati: "Vatra, vatra!". Ogledavao sam se, ali ništa nisam vidio, bijeli su brodovi na jutarnjoj bonaci mirovali vezani za bitve. A na tim bijelim brodovima ljeskali su se valići, tvoreći lelujave pačetvorine što su se neprestano mijenjale. To lelujavo tkanje koje na bijelim brodovima održava sunčane zrake i ja gledam od svoje druge godine, a da me nikad nije podsjetilo na proplamsaje vatre kojima zbilja sliči. Tamari je tako spontano izletjelo nešto rafinirano kao barokni concetto, jednak onom Gundulićevom iz devetog poglavlja Osmana kad se Vladislavu, dok je gledao kako se Sokolica i njezine amazonke gole kupaju, učinilo da "živim ognjem voda planu."

"Mihovile, tako si mi pun veselja," rekao sam jednom sinu. "A kad ću se isprazniti?" upitao je on zabrinuto. Nikad, nadam se da se nikad neće isprazniti.

(Tekst je iz knjige eseja o djeci i književnosti "Krila u koferu" koja upravo izlazi kod Disputa, a na Knjigoljubu možete pročitati i jednu od Beckovih kolumni iz knjige Mrtvac pod poplunom)