Je li vam dosta onog vipovskog licemjerja; budi svoj (dok god koristiš naš broj)? Ili bespomoćnog profesora Baltazara prisiljenog na prostituiranje genijalnog uma za mračne nakane ružičaste napasti? Nije li previše piva na reklami, a premalo na stolu? E pa, gradonačelniku Sao Paola bome je dojadilo. Četvrti metropolis na planetu nije poznat samo po siromaštvu, mafijaškim obračunima, zatvorskim pobunama ili siromaštvu. To je prvi grad koji je u potpunosti zabranio reklame na ulicama i tako već od početka ove godine. S gradskih ulica Sao Paola su jumbo plakati, oglasi i video zasloni nestali brže nego je u svibnju '45 Pavelić stigao pokupiti svoje prljave opanke i pobjeći u tmurno izgnanstvo.

Strogo je zabranjeno dijeljenje reklamnih materijala na javnim površinama što znači da bi s naših ulica isprašili i onaj beskorisni i preskupi besplatni 24-satni tabloid. Nove mjere gradske vlasti drastično su smanjile i veličinu reklama na dućanima, a u potpunosti ih makli iz njihovih izloga. Dakako, reklamne agencije pobunile su se poput poslodavaca koji su onomad prljavim radnicima bili prisiljeni omogućiti osmosatno radno vrijeme. Krupni kapitalisti tada su smatrali kako bi za radnike bilo krajnje štetno da imaju previše slobodnog vremena kad su u tvornicama zaposleni na toplom i sigurnom. Stoljeće kasnije mnogo toga se promijenilo, ali idiotski argumenti kapitala su postojani. Danas smatraju kako je oglašavanje zapravo, pazi sad, kultura! Štoviše, oglašivačka industrija želi se prezentirati kao osoba s ljudskim pravima pa se žali da im je uskraćena ustavom zagarantirana sloboda govora što ih košta i posla i zarade.

Nije ih smetalo što je 70 posto građana podržavalo gradsku vlast u tome da ih oslobodi đubreta. Nije ih smetalo ni natezanje s gradskim vlastima, no malo ih je omekšalo osam milijuna dolara globe koju su morali platiti te se Zakon, nakon nešto više od pola godine, uredno poštuje. Ipak, velike korporacije su se kao prava kapitalistička gamad prilagodile novim uvjetima. Svoje prostore boje žarkim bojama i da se takav zakon slučajno provodi u Zagrebu, možete pretpostaviti da bi jedini znak postojanja "te koma" bila pičkasto-roza fasada u Savskoj. Nekima bi se možda učinilo čudno, a onim ovisnicima o kupovini i neonskim pejzažima koji uz to idu i nemoguće, šetati se ulicama bez jasnog marketinškog usmjerenja gdje ići i kupovati. Međutim, u tom gradu više nema jumbo plakata, nema svima poznatih logotipa niti bliještećih svjetala. Vjerovali ili ne najednom su, izliječene od tog gljivičnog oboljenja 21. stoljeća, po ulicama počele provirivati fasade.

Gilberto Kassab

Nekada su građani Sao Paola svoj urbani pejzaž prepoznavali po reklamama dok ih sada prepoznaju po zgradama u stilu art decoa koje su donedavno zaklanjale reklame. Osim novog vizualnog identiteta skidanje golemih plakata bilo je i veliko otkrivenje za građane i vlasti. U ovom višemilijunskom megalopolisu ljuštenje reklama otkrilo je brojne socijalne probleme. Ljudi su bili šokirani novootkrivenim favellama koje su izvirile kada su maknute reklame. Kao i ostali veliki gradovi Sao Paolo ima talijansku, japansku, korejsku i još kojekakvu četvrt. Upravo u tim korejskim četvrtima ispod izloga nekad oblijepljenih reklama pojavili su se prljavi i izmučeni robinzoni 21. stoljeća. Naime, otkriveni su brojni ilegalni radnici iz Bolivije koji su u korejskim manufakturama, dućanima i postrojenjima spavali, radili i živjeli samo za hranu i smještaj. Dakle, odjebimo reklame - ispod njih su zarobljeni ljudi!