Ljubav prema pričanju priča odavno nije rezervirana za djecu, već je zanimacija i za one puno starije. Štoviše, ono što je prije desetak godina krenulo s Pričiginom u Splitu, a nastavilo se sa Spikiginom u Zagrebu, prijeti da postane nova (ne)ozbiljna grana kulturne industrije.

Naime, pokretač Spikigina, večeri provedene uz ljude obdarene govorom, Kruno Lokotar, cilja na pripovjedače, koji u dva bloka od po pola sata i možda zeru više, mogu držati pozornost publike sa svojim anegdotama, mislima, lovačkim pričama, ili onima u kojima su oni igrali ulogu - plijena. Poput Borisa Rašete, koji je nakon višegodišnjeg znojenja pod jarmom kredita otkrio novu, tvrdi, seksualnu devijaciju na (bankarskom) tržištu - "Muškarace koji vole banke".

Po ovoj perverziji nazvao je svoj prvi izlazak pred publiku u Norris Caffeu u zagrebačkoj Sloboštini.

Za sebe kaže da je u mladosti pripadao naprednom radničkom pokretu, ali je vremenom počeo zauzimati pozicije bliže mainstreamu, da bi se danas pozicionirao u ekstremnom centru. Karijeru je, nastavlja, počeo u Zapadu, koji je brzo propao, nastavio na Yutelu, Danasu, Novom Danasu, Pečatu, Novom hrvatskom listu - to je sve propadalo - Arkzinu, Feralu (i to) da bi u ovom trenutku radio u 24 sata.

Bekim Sejranović u publici (FOTO: Spikigin)

Ovaj diplomirani sociolog također navodi kako je u životu svaštario, mrčio hartiju, snimao serije, pisao knjige, sve skupa nevelike vrijednosti.

A nešto od toga ispričao je i u drugom dijelu nastupa na Spikiginu, pod naslovom "Autanje: gdje sam sve zajebao".

Ispričao je toliko neugodnosti iz svoje novinarske karijere, da je najpoštenije to ni ne ponavljati, što iz samilosti i čiste kolegijalnosti, što zbog opasnosti od spojlera, budući da se zbog velikog interesa razmatra ponavljanje njegovog nastupa. Recimo samo da je protagonist jedne od većih bruka njegove novinarske karijere bio Krunislav Olujić, pravnik i svojevremeni predsjednik Vrhovnog suda. E, pa, Lokotar mu ga je doveo na nastup, zbog čega je Olujić, ponovo čovjek sa darom govora, uzeo mikrofon, i prebirao po prljavom pravosudnom vešu '90-ih.

Iako je publika "zavarila" u nekoliko navrata od smijeha, Spikigin nije stand-up, mada nije ni daleko od toga. Proizašao je iz Pričigina, Festivala pričanja priča u Splitu, koji postoji od 2006. godine i, kako kažu sami organizatori, na tragu je sasvim suvremenih svjetskih, a posebno europskih trendova. Cilj je da se aktivira postojeća kritična masa ljudi, prije svega istaknuti pojedinci među piscima, kazališnim djelatnicima, obrazovnim radnicima, izdavačima, bibliotekarima, kao i predstavnici drugih profesija (npr. političari, menadžeri, ekonomisti, pravnici) koji bi mogli pridonijeti da se suvremenost umjetničkog djelovanja u njemu još jednom potvrdi.

Svi sudionici svakog programa po desetak minuta pričaju svoju priču na istu, unaprijed zadanu temu. Zabranjeno je čitanje i konzultacija s bilješkama, samo pripovijedanje auditoriju.

Publika u Norrisu (FOTO: Spikigin)

I dok se Pričigin odvija u Splitu, jednom godišnje, festivalski, i okuplja veći broj pripovjedača istovremeno, ponekad i tisuću ljudi u publici, Spikigin je nešto intimnija priča. Ograničeni kapaciteta Norrisa u Sloboštini, zahtijevaju rezervacije, ali se zato događa puno češće i ima uglavnom po jednu naslovnu zvijezdu.

A i pravila su drugačija, barem kada je solo večer u pitanju: opet nema čitanja i šalabahtera, ali moderator ima pravo postaviti dodatnu temu, o kojoj govornik neće biti unaprijed obaviješten i "publika mora pljeskati kao luda, bez obzira na dojam o priči, inače će biti uklonjena o vlastitom trošku".

Kada su skupne i tematske večeri u pitanju, svaka priča smije trajati maksimalno deset minuta. Spikigin, zasad, u pravilu obećava dokaze da je realnost često nadrealnija od fikcije.

Emir Imamović Pirke i Lokotar (FOTO: Spikigin)

Nenad Stipanić, autor knjige "Stvarno je odlično baviti se kriminalom" govorio je, primjerice, o pljačkanju govornica u Bratislavi uz pomoć šibice, čime je predmetni slovački kriminalac, junak njegove priče, ostvario svoj početni kapital.

Publicist i novinar Emir Imamović Pirke, pričao je na jednom od prvih Spikigina, kako se u njegovom rodnom kraju, u Živinicama kod Tuzle, dogodilo nemoguće - djeca su u rijeci uhvatila krokodila. Priča je, dakako, vodila tome da je i to donio UNPROFOR. Ipak, nekome je od mještana palo na pamet da se obrate Organima.

- A da se mi obratimo policiji, za početak?

- Neće nam vjerovat!

- Pa ponijet ćemo krokodila!

I zaista, tvrdi Pirke (koji je ranije otkrio da je spletom životnih okolnosti napustio svoj rodnu grudu da bi otišao živjeti u mirnije krajeve, lišene krokodila i dinosaura, konkretno - Šibenik), došli su u policijsku stanicu i baš tada naletjeli na - vlasnike krokodila.

Radilo se o zabavljačima iz cirkusa, vlasnicima majke i mladunčeta krokodila, koji su putovali kroz Bosnu to ljeto i mladunče izgubili putem. No, da se ne radi o fikciji, već o stvarnosti, govori i detalj koji se nipošto ne bi uklopio u holivudski imperativ sretnog završetka - omanji krokodil preminuo je puno prije dolaska na policiju.

Kad je Lokotar, inače čovjek nezanemarivog dara govora, ali po profesiji ipak insan od pisane riječi, iliti književni urednik, upitan koja je razlika između pisanja i storytellinga, odgovorio je u rimi, koja i jedno i drugo podvodi pod izgaranje kisika: "Pisanje je kao disanje, a govorenje kao gorenje".

Najavljeni su nastupi konceptualnog umjetnika Siniše Labrovića oko Božića, ali i izdavača stripova Vladimira Šagadina, a nešto se šuška da bi mogao doći i Damir Avdić, Diplomatz, premda tek na proljeće.

U svakom slučaju, osvježenje na zagrebačkoj sceni.

P.S. Ima cuge, a zna bit i meze.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com