Kako je Kolinda Grabar Kitarović opstruirala Andreja Plenkovića
U kolektivnoj dernjavi koja se ovih dana digla u Banskim dvorima i Saboru, „slučaj Orašje“ domaćoj javnosti plasiran je kao učinak koncepta „udruženoga zločinačkoga pothvata“ u posljednji ratnim godinama. Hrvatski premijer Andrej Plenković, autor te tvrdnje na sjednici Vlade, jučer održanoj, svoj osvrt na goruća zbivanja zaključio je porukom o odbijanju takve „revizije povijesti“.
Dezinformacije s najvišega mjesta državne hijerarhije govore, ne samo o još jednoj političkoj panici u vodećim glavama Markovoga trga, nego o vrlo zgodnoj prilici da se energičnije, no ikada ranije, zahtjeva tzv. treći entitet koji bi jamčio zaštitu preostalih Hrvata u susjednoj državi. No, po tvrdnjama Adama Filipovića, jednog od odvjetnika koji su preuzeli obranu deset uhićenih veterana HVO-a iz bosanske Posavine, njegovoga klijenta ne tereti operacija na području Mrkonjić Grada iz 1995. godine, pa kvalifikacije ratnih zločina nemaju nikakve veze s eventualno organiziranim planom etničkoga čišćenja Srba. Skupina se kazneno goni zbog individualnih krimena protiv zarobljenika i civila između 1992. i 1994. godine.
Skupina se kazneno goni zbog individualnih krimena protiv zarobljenika i civila (FOTO: N1)
Očito, Plenkoviću je vrlo uspješno podvaljeno da se brže-bolje izjašnjava o stvarima koje uopće nisu na dnevnom redu. Još „zelen“ na premijerskoj funkciji, shvatljivo i prirodno, bio je zatrpan prečim zadaćama od optužnica u BiH, koje se ionako rješavaju od 2013. godine kada je potpisan protokol o suradnji susjednih država u lovu na ratne zločince sviju nacija. Jednu od njih - gostovanje u Sarajevu - Plenković je obavio koliko u ime Hrvatske, toliko kao dobrohotni emisar Njemačke, prvosvećenice Europske unije na Balkanu.
Nije istina da su bosanski Hrvati unisonim oduševljenjem dočekali njegovu vanjsko-političku inicijativu, kao što je notorna laž da su u ratnom mrcvarenju Jugoslavije jedinstvenim silama nastojali sačuvati integritet BiH. Ako su se ambicije za srpsko-hrvatskom podjelom BiH teritorija pritajile nakon Daytona, one nisu nestale. U novim geopolitičkim okolnostima od prohujale dvije decenije, naprotiv, stekle su nove, podzemne međunarodne saveznike na anglosaksonskom Zapadu i ruskom Istoku, sklonim da blagoslove posljedice: nestanak Hrvata u današnjoj Republici Srpskoj i Srednjoj Bosni pod Federacijom.
Situacija predsjednice Kolinde Grabar Kitarović bitno je drugačija. Svoju moć konzumira zamalo dvije godine, od veljače 2015. godine. U primopredaji predsjedničkih dužnosti sa svojim prethodnikom Ivom Josipovićem, naslijedila je kilogramsku građu Vojno-obavještajne službe i civilne SOA-e, u koje je valjalo samo zaviriti da se dozna koji su bosanskohercegovački Hrvati predmet sumnjičenja i istrage, pa povući adekvatne pravosudne poteze.
Premda je spisak od 640 bh Hrvata koji su na udaru Republike Srpske i tužiteljstva BiH u proljeće iste godine čak objavljen u Nacionalu, pa recikliran po raznim medijima, Kolinda Grabar Kitarović dočekala je „slučaj Orašje“, kako reče „iznenađena“ i neinformirana, nipošto, naravno, svojom krivnjom.
Predjednica je prešutjela Plenkoviću ono o čemu je morao biti obaviješten već u pripremama za turneju u BiH. Zašto?(FOTO: Hina)
„Podsjećam da sam uporno tražila promjene u diplomaciji i promjene u službama“, kazuje tim povodom, stvarajući dojam kako su optužnice krojene u urotničkoj konspiraciji, dakle, uz velike špijunske propuste postojeće obavještajne strukture RH. Uz otvoreno nastojanje da Orašje iskoristi za vlastitu kadrovsku shemu, u krajnjoj instanci, njezina „iznenađenost“ znači da je u tek naoko idiličnoj komunikaciji s aktualnim nasljednikom Tomislava Karamarka na čelu HDZ-a. Izostale su vladarska kolaboracija Pantovčaka i Banskih Dvora - prešutjela je Plenkoviću ono o čemu je morao biti obaviješten već u pripremama za turneju u BiH. Zašto?
Više je mogućih odgovora kada je riječ o nekadašnjoj tajnici NATO-a. Takva karijera (još od školovanja u „atomskom“ Los Alamosu) teoretičarima zavjere daje prilično solidnu osnovu da se zagnjure u skrivenu pozadinu njezinih gesti i fraza u odnosu na BiH koja se drži na tankoj niti triju nacionalnih sinekura. U mirnodopskim uvjetima zapali su u sve očitije eksploatatore vlastitoga besmisla. Krpaju se samo ratom, makar političko-verbalnim i kazneno-pravnoga karaktera – sve do željenoga ishoda o nemogućnosti višenacionalne egzistencije među balkanskim domorodcima.
Postoje i drukčije mogućnosti. Kako je NATO u velikim problemima i unutar sebe raskoljen na više strateških ciljeva, ignorancija hrvatske predsjednice, nije isključeno, manje je manifestacija lukave namjere da pripomogne tzv. trećem entitetu u Hercegovini, a više ekspresija balkanskoga suviška povijesti. Naime, deset veterana HVO-a iz Orašja daleko su od statusa nacionalno-povijesnih junaka. Gledajući spisak od 640 imena koja su Pantovčaku davno dostavljena – recimo, uz izuzetak Đure Matuzovića – jasno je da se u ovom slučaju radi o običnim vojnicima lokalnoga HVO-a, sastavljenoga početkom rata od Hrvata i Muslimana koji su se odupirali srpskoj invaziji na svoju općinu.
Neki od njih već su prošli istražno-kazneni tretman tijekom proteklih godina. S manje povjerenja u materinske skute hrvatske države, obraćali su se raznim odvjetničkim uredima, uključujući neizbježnoga Antu Nobila. Brinući za svoga klijenta, pohodio je Banja Luku, prijestolnicu Republike Srpske, još u pred optužnoj fazi. Pošto je daleko od javnosti dokazao istražne traljavosti, ime njegovoga klijenta više se ne pojavljuje među predmetima tužiteljstva BiH. Ništa neobično.
Davor Ivo Stier točno je i iskreno detektirao da je Plenkovićeva turneja izazvala uzvratne otpore u koje spada „slučaj Orašje“ (FOTO: Hina)
Prioritet vladajuće političke povijesti na zagrebačkom Olimpu svodi se na nekoliko imena, vodećih u zajedničkim operacijama HV-a, HVO-a i Armije BiH – Hrvata i Muslimana – protiv srpske strane 1995. godine: Gotovina, Krstičević, Kotromanović, Miljavac … Nakon pobjeda na ograničenom bosanskom području, koristit će se kasnije kao argument kako je hrvatska država dala golemi prilog očuvanju BiH. U odnosu na probrani generalski vrh, ostatak je tričava gomilica, nedostojna veće pozornost, unatoč vječnom guslanju o „hrvatskom narodu“ pod zaštitom hrvatske države.
Realitet je surov za veliku većinu: dok je Miljavac, po vlastitom priznanju, diskretno upozoren da izbjegava kretanje u BiH, anonimni veterani iz Orašja, dospjeli su u zatvore, prepušteni su vlastitom snalaženju i razumijevanju stvari. Nitko za njihove sudbine u Hrvatskoj ne bi čuo da opet nije iskrsnuo pogodan i prigodan trenutak da se iskoriste u agitpropu popuno drugih projekata. A koriste se naočigled, baš kako se upravo zbiva pred našim očima i ušima: raspravljajući na TV-ekranima o anti-hrvatskim trendovima u BiH, podučava nas se o pravosudnoj strahoti „udruženoga zločinačkoga pothvata“, o hrvatskoj državnoj nevinosti u proteklim ratovima i kao konačni recept nudi tzv. treći entitet, čija je prostorna lokacija za sada još misterij…
U sveopćoj opsadi laži oko BiH, tanani demokršćanin i poklonik pape Franje, Davor Ivo Stier, točno i iskreno detektirao je da je Plenkovićeva turneja izazvala uzvratne otpore u koje spada „slučaj Orašje“. Nije, međutim, rekao da unutar trojne i posvađane nacional-birokratske družbe postoje kružoci visoke usuglašenosti o daljnjem komadanju zemlje. Zato bi za uhićenike trebali strepiti prije svega borci za ljudska prava: pravda nalaže progon ratnih zločina, ali i optimalnu obranu optuženika. Po vjekovnom iskustvu na Balkanu, krivci se znaju podmetnuti, da bi nacional-politički zločinci uživali u raskoši herojskih uloga.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Hina
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize".
Poseban kanal na javnom servisu, nije nista drugo do otvorena segregacija i diskriminacija s jasnim ciljem zaokruzivanja teritorija: i teritorijalno i informativno.Hrvatski jezik se koristi u javnim servisima svakodnevno i svaki spiker, tv voditelj, urednik, moze koristiti jezik koji zeli, odnosno, njegove varijante.
Sto bi bilo da Srbi u Hrvatskoj zatraze, recimo, HRT5, kao poseban kanal na javnom servisu?