Ne brinite, ništa negativno ne bih mogla napisati o Samarskim stijenama, samo se služim fotografskim izrazom za opis slike koja se stvorila prilikom pogleda na njih. Slika dirljive prirode koja je kaput sunčanih proljetnih boja zamijenila prodornim i samouvjerenim nijansama sive. Reljef koji u toplijim mjesecima pokazuje raskoš flore i oblikuje slagalicu zelenih krošnji i kamena, sada tankim ogoljelim granama drži u zagrljaju blijeda, usnula tijela stjenovitih bogova Gorskog Kotara. Doima se kao da ih štite od civilizacije koja začarano promatra njihovu istinsku ljepotu.

Planirani izlet na Samarske stijene trajao je dva dana. Obuhvaćao je noćenje u Ratkovom skloništu i nekoliko pješačkih tura; obilazak vrha Bjelolasice i Samarskih stijena planinarskim putovima. Krenuli smo iz Zagreba u okvirima dogovorenog vremena, sedmero ljudi u dva vozila. Dio ekipe, točnije; još tri člana PDS Velebita krenuli su dan ranije i čekaju nas u  Ratkovom skloništu. Putem smo stali samo jednom na kavu ne bi li nam ostalo dovoljno vremena za pješačku turu kad stignemo u sklonište. Nakon tri sata ugodne vožnje stigli smo u Mrkopalj. Cesta koja vodi iz Mrkoplja do podnožja staze prema Ratkovom skloništu svakako ima zimskih iznenađenja. Dva auta jedan za drugim vještim manevriranjem uspješno prelaze zaleđene utore, jedan čak sa ljetnim gumama.

Ostavljamo aute u podnožju i natovareni s popriličnom količinom mesine za roštilj i nekoliko okrepljujućih napitaka krećemo prema Ratkovom skloništu. Staza je bila sasvim malo pokrivena snijegom. Uspon je trajao pola sata i nije bio suviše strm niti zahtjevan. Stižemo pred Ratkovo sklonište oko podneva i divimo se predivnom drvenom zdanju, spoju divljine i djela ljudskih ruku. Klopamo i krećemo prema vrhu Bjelolasice. Vremenski bi tura trebala trajati 2 sata i 40 minuta, ali uzevši u obzir naš paparazzi karakter uviđamo da bi uspon mogao potrajati i nešto dulje.

Vrijeme je u ovom slučaju stvarno nije bilo zabrinjavajući faktor jer su staze izvrsno označene, a i sva je potrebna oprema za planinarenje po mraku bila s nama, zajedno s dobrom atmosferom. Stigli smo na vrh taman na vrijeme za uživanje u zalasku sunca, tu su pale i nezaobilazne fotke koje naravno nikad nisu jednako lijepe kao original, ali nas tješi da trenutak ipak nije prošao nezabilježen. Spuštamo se u sklonište podno vrha Bjelolasice gdje pokušavamo zapaliti peć ostacima vlažnih drva i novina. Zadaća nije bila nimalo laka, naime dimnjak je bio zatrpan snijegom a većina drva za potpalu trula, no znalačke ruke i velebitaški duh nisu nam dozvoljavali da odustanemo te je vatra upaljena. Nadopunili smo zalihe vode snijegom koji smo otopili u loncu na vatri i krećemo natrag u Ratkovo skloniše gdje ostatak ekipe (nadamo se), priprema roštilj.

Na naše oduševljenje trojac iz ekipe koja je išla drugom rutom stigao je prije nas i žar za roštilj je gotovo spreman. Na vrelu rešetku stavljamo vratinu, kobasice, ćevape i ostale oblizeke, ubijamo se od jela i bacamo na spavanac. Drugi dan skupina od deset ljudi dijeli se u tri skupine gdje svatko oblikuje vlastiti plan ture zavisno o duljini i težini određenih uspona. Povratak na vrijeme za odlazak u selo i gledanje finala u rukometu također igra određenu ulogu u odabiru rute. Troje planinara kreće na dužu turu od tri sata hoda kružno po Samarskim stijenama. Druga skupina od četvero, među kojima sam i ja, kreće na kraći uspon na vrh Samarskih stijena u trajanju od 45 minuta. Staza kojom smo krenuli osim lagane šetnje sadrži i nekoliko strmijih dionica.

Uz samu stazu primjećujemo medvjeđe tragove koji su i prvotno omogućili zasnivanje staze prema Samarskim stijenama. Po raskrčenom dijelu i medvjeđim tragovima Mihelčić i Karlović su po prvi put postavili oznake za planinarski put prema vrhu Samarskih stijena. Sam pogled na stijene izaziva trnce. Inspirirani krajobrazom penjemo se na vrh, kratko se divimo pogledu i ubrzo spuštamo natrag prema Ratkovom skloništu. Slijedi spremanje skloništa i pakiranje te povratak prema autima. Vjerojatno ste sa smiješkom čitali dio u kojem opisujem kako sam i ja u skupini koja podređuje plan rukometnoj utakmici, ali nakon mirnoće i gušta koji ti ostavlja priroda malo adrenalina dobro dođe. Kretanje s parkirališta nije bilo prema očekivanju, auto je zalegao u snijeg i osim "šlajfanja" nikakvu drugu radnju nije bio u stanju učiniti.

Nakon borbe s autom i snijegom, uspjeli smo ga izvući, a potvrdilo se da su žene u planinarstvu čudno sposobna bića i krase ih nevjerojatna upornost i žilavost. Zakasnili smo na prvo poluvrijeme utakmice i još nas je neugodno razbudio poraz od Danaca. Ostatak ekipe je još planinario, a teren je svakim satom bivao sve zamrznutiji, mogućnost dojave drugim planinarima za tu opasnost je bila proporcionalana temperaturi  -1, jer na cijeloj dionici nema signala. Odlučili smo ih pričekati na dogovorenom mjestu u selu i nadati se da neće imati iste probleme kao i mi.

Nakon tri sata pridružio nam se dio planinara koji su imali bolje vozilo i svu opremu za snijeg dok je još troje sada već prilično kasnilo na dogovor. Iako smo znali da će vjerojatno kasniti zbog duže ture i završnog pakiranja, nakon nekog vremena počele su se rojiti brige i sumnje u našim glavama. Cesta do Mrkoplja imala je dva rizična zavoja gdje se uvidjela nužnost zimske opreme za auto, koju oni nisu imali. Nas smo sedmero pristiglih razgovarali o stvarima koje su mogle poći po krivu, moram priznati kako je neizvjesnost najužasniji osjećaj. Nakon što je protekao još jedan sat, dio ekipe ih je krenuo tražiti. Naše su se sumnje potvrdile, njihov je auto zaglavio u snijegu, srećom uspjeli su se sami izvući, uz pomoć kopanja, kamenja, dizalice i guranja.

Stoga savjet svima koji namjeravaju u ovim zimskim danima na izlet u šumu: nemojte se zavaravati nedostatkom oborina i vremenskim prognozama, postoje mjesta gdje je obavezna oprema za sve. Na kraju izleta dojmovi su zbrojeni - Samarske stijene su oaza za oči, zimi i ljeti. Uživanje u divnoj simbiozi između ljudi i prirode u okruženju izoliranom od civilizacije svakako ću u dnevniku označiti pod "obavezno ponoviti".

SNIMILI: Darko Ohnjec, Lada Lukinić i Zoltan Eke