Ovdje nije riječ o duhovnim vježbama ili vježbama u teretani već o planinarstvu. Iako bi se te dvije stvari lako mogle objediniti u samo toj jednoj riječi, priča je znatno opširnija i zanimljivija. Najlogičnije bi bilo krenuti od početka, kako obično svaka priča započinje, ali ne, ja ću krenuti s krajem, krajem jedne planinarske škole.

Mislim da nema smisla pričati o povijesti planinarstva, jer takve informacije su točnije i bolje opisane na drugim mjestima, a i osjećala bih se kao netko tko prodaje knjigu kako postati milijunaš, a ima u džepu samo10 kuna. Ja sam ipak samo mali dio novije povijesti. Ovo što slijedi su moja viđenja planinarstva i dojam koji je nakon svega ostao.

Ovako izgledaju srijede nakon posla uz neizostavni osmijeh

Ovakva iskustva samo su dio zadovoljstva koje se javlja kada shvatiš da si ti gospodar svog vremena i da s njim možeš činiti što te volja i kako nisi jedini koji uživa u ovakvim stvarima. Znam da će se većina planinara složiti s ovim izjavama, ali ovo ne pišem za njih, oni znaju koliko je planinarenje dobro. Ovo pišem za ljude koji žele učiniti neku promjenu u svakodnevnim rutinama i nudim alternativu za izlete u nepoznato ili pokoji vikend u toplicama.
 
Organizacija izleta s ljudima koji nemaju pretjeranu volju nekamo ići znaju biti poprilično iscrpljujuća, jer u mom slučaju; ako uvjeti nisu bili idealni, a rijetko su takvi, nije se nigdje ni išlo. U planinarskom društvu ekipu za avanturu ili dobru šetnju po šumi uvijek možeš naći. Jedna od velikih zabluda koja je mene mučila u vezi planinarstva prije nego što sam postala planinar je ona kako za to treba puno vremena i da će s time sigurno patiti i moj društveni život. Pouzdano znam da su obje tvrdnje neistinite.

Osjećaš se kao u raju unatoč snijegu i hladnoći kada ugledaš prizor poput ovog

Planinarska društva su puna mladih i otvorenih ljudi, različitih obrazovnih usmjerenja i interesa gdje ćeš sigurno bar sa nekoliko osoba pronaći dodirnu točku. Planinari s više iskustva vrlo tolerantno gledaju na razlike u kondiciji i znanju, imaju zajedničku misiju - uvjeriti te da ti to možeš i na kraju je to i točno, uspiješ i ponosan si na sebe. Tijelo te konstantno nagrađuje što si okružen prirodnom ljepotom, pluća se pune svježim, smogom nezagađenim zrakom. Hormoni ti daju onaj blesavi osmijeh na licu za nagradu što se krećeš, a ljudi koji te okružuju su u jednako pozitivnom raspoloženju kao i ti.

Na kraju svakog uspona nagradiš svoje nepce pićem i ićem te sve to začiniš humorom. Izvrstan recept za dobar provod i odmor od stresa. Evo, kako ja sada vidim planinarstvo - ispunjenje duha i tijela. Nadam se da će oni koji su se negdje u priči prepoznali i žele upisati planinarsku školu to i učiniti jer im sigurno neće biti žao. Evo dajem riječ.