„Od nas se traži da priznamo da se sve ovo ne događa!“
"Idući broj objavit ćemo na ruskom i ukrajinskom jeziku. U Ukrajini nikad nismo vidjeli neprijatelja, niti ukrajinski jezik smatramo jezikom neprijatelja." - tako je na napad Rusije na Ukrajinu, prvog dana invazije - 24. veljače 2022. godine, odgovorio Dmitry Muratov, glavni urednik moskovskog lista Novaya gazeta. U ime uredništva izrazio je solidarnost s Ukrajinom i jasno dao do znanja da "najhrabrije ruske novine" niti u ratnim okolnostima ne odustaju od aktivnog otpora režimu Vladimira Putina. U srazu s režimom Novaya gazeta naoružana je dobrim novinarstvom i velikim ugledom u međunarodnoj javnosti.
Glavni urednik Muratov prošlogodišnji je dobitnik Nobelove nagrade za mir. Ovu počast podijelio je s filipinskom novinarkom i urednicom Marijom Ressa. U obrazloženju nagrade je stajalo: "Dmitry Muratov karijeru je započeo kao novinar u sovjetskim novinama. Nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine, sa skupinom novinara osnovao je list Novaya gazeta, koji je uskoro postao najvažniji glas demokracije i slobode izražavanja u Rusiji. Vođa Sovjetskog saveza iz 1990. godine Mihail Gorbačov, također dobitnik Nobelove nagrade za mir, novine je podržavao financijski, da bi od 2006. godine postao i jedan od suvlasnika. Muratov je glavni urednik kroz gotovo cijelo razdoblje od 1995. godine do danas. Pod njegovim vodstvom Novaya gazeta pisala je o korupcijskim skandalima u ruskoj vlasti, o izbornim prevarama, narušavanju ljudskih prava u Rusiji. Šestoro novinara i novinarki Novaya gazete ubijeno je zbog kritičkih članaka o ruskim vojnim operacijama u Čečeniji i na Kavkazu. Najpoznatija od njih je Anna Politkovskaya..."
Nobelov komitet naveo je još da je Muratov, unatoč ubojstvima i prijetnjama, ustrajno branio pravo novinara da pišu o čemu žele i što žele, sve dok slijede profesionalne i etičke novinarske standarde. Nagradu je glavni urednik Novaya gazete posvetio ubijenim kolegama i kolegicama.
Dmitry Muratov glavni je urednik lista kroz gotovo cijelo razdoblje od 1995. do danas (FOTO: Olaf Kosinsky)
"Novinarstvo u Rusiji prolazi kroz mračnu dolinu. Više od stotinu novinara, medija, branitelja ljudskih prava i nevladinih organizacija vlada je nedavno označila kao 'strane agente'. To u Rusiji znači - 'narodni neprijatelji'. Mnogi kolege su ostali bez posla. Neki moraju napustiti zemlju. Nekima je uskraćena mogućnost normalnog života na nepoznato vrijeme. Možda zauvijek. U našoj povijesti to se već događalo. (...) Ovo je nagrada pravom novinarstvu. Ovo je nagrada za moje kolege iz Novaya gazete koji su izgubili živote - Igor Domnikov, Yuri Shchekotschikhin, Anna Politkovskaya, Anastasija Baburova, Stas Markelov i Natasha Estemirova. Ovo je nagrada za kolege koji su živi, za zajednicu profesionalaca koja ispunjava svoje profesionalne dužnosti, rekao je Dmitry Muratov. Govor je imao znakovit naslov: "Protuotrov za tiraniju".
Niti površnije poznavatelje prilika na ruskoj medijskoj sceni stoga nije iznenadilo što je u okolnostima ruske invazije na Ukrajinu Novaya gazeta ostala dosljedna sebi. Međutim, režim se odmah pobrinuo da svaki novinar i svaka novinarka stotinu puta razmisle prije nego napišu i riječ o ratu u Ukrajini. Vladimir Putin potpisao je 4. ožujka zakon koji propisuje do 15 godina zatvora za "svjesno širenje lažnih informacija o oružanim snagama Ruske federacije". Zbog ovog zakona važni nezavisni mediji - Eho Moskve i televizijski kanal TV Dožd - dan ranije donijeli su odluku da prestanu s emitiranjem. Velike medijske kuće sa zapada - BBC, CNN, Bloomberg News, ARD, ZDF, Rai - također su odlučile privremeno obustaviti rad u Rusiji. Nekoliko sati prije nego što će Putin potpisati da se ruskim novinarima rat u Ukrajini zabranjuje nazivati ratom Novaya gazeta je objavila pismo svojim čitateljima.
Naslovnica lista 18. ožujka (ILUSTRACIJA: Novaya gazeta)
"Pozdrav svima, ovdje Nikita Kondratiev, šef Informacijskog servisa Novaya Gazete. Naša redakcija ostala je jedna od nekoliko nezavisnih redakcija u Rusiji. Eho Moskve (Ekho Moskvy) je doslovno izbrisan, Meduza opstaje unatoč tome što je blokirana, Mediazona nastavlja raditi, ali siguran sam da su i oni svjesni rizika. Ruski parlament konačno nam je predstavio vojnu cenzuru, iako je nije proglasio. Za 'svjesno širenje lažnih informacija o oružanim snagama Ruske federacije' mi, novinari, možemo dobiti do 15 godina u logorima. Lažne informacije su informacije o zarobljenicima, ubijenima, informacije o granatiranju civila u Ukrajini. Od nas se traži da priznamo da se sve ovo ne događa. Da, možemo reći da put do slobodnog novinarstva vodi kroz barake i bodljikavu žicu. Sve ovo je divna, ali suluda besmislica. Istina je da se osim nas i još nekoliko redakcija u našoj zemlji nitko i ne bavi pravim izvještavanjem. Zato ostajemo do samog kraja. Nećemo u detencijske centre i kolonije. Ne odlazimo negdje u Europu, ne odlazimo u Gruziju. Ostajemo u Rusiji, ovo je naša zemlja. Na žalost, onog trenutaka kad zakoni o vojnoj cenzuri stupe na snagu (preostalo je još da Vladimir Putin stavi na njega svoj potpis) prestat ćemo objavljivati izvještaje s frontova. Više nećemo biti u prilici govoriti istinu o borbama u Ukrajini. Morat ćemo privremeno zaboraviti na granatiranje gradova u nama bratskoj zemlji. Morat ćemo zaboraviti na sudbinu naših vojnika, naših vršnjaka koji su se našli u vatri protiv svoje volje. O čemu drugom izvještavati? Koje informacije provjeravati? Informacije o zatvaranju nekog šoping centra? To je suludo. Nastavit ćemo skupljati informacije iz Ukrajine, ali kad ćemo ih i u kojoj formi objaviti - ne znamo. Posramljeni smo što moramo donijeti ovakvu odluku u trenutku dok naši prijatelji, poznanici i rođaci u Ukrajini proživljavaju pakao. Na obje strane. Ipak, bila bi veća sramota odustati. Vojna cenzura ne pokriva činjenicu da se rat događa i u nama. Kako će ovo što se događa utjecati na mentalno stanje Rusa i Ukrajinaca? Kakva je budućnost naše ekonomije i naših ličnih financija? Hoće li Rusija ustati na prosvjede zbog ovog što se događa? Kakve sve oblike će uzeti režimska represija? Što će se dogoditi s našim zdravstvom? Je li tema o mučenjima u zatvorskom sistemu zatvorena? Radit ćemo na ovim temama. Dopisnici informacijskog servisa Novaya gazete rade sve ove dane i nastavit će raditi. Pažljivo i hladne glave ćemo objavljivati članke o tome gdje će nas odvesti globalni zaokret započet 24. veljače. Da punimo glave svojih čitatelja slikama stvarnosti u kojima postoje samo izvještaji Ministarstva obrane Ruske federacije i vijesti iz civilnog života? Ne, to se nikad neće dogoditi...", poručili su u pismu.
Redakcija je odlučila nastaviti s radom. U njihovim izvještajima nema vijesti o borbama ruske vojske, ali ima ih o pogubnim posljedicama koje rat ostavlja na rusko društvo. Na naslovnoj stranici Novaya gazete od prošlog ponedjeljka uplakana je majka ruskog ročnog vojnika: "Pokažite mi sina!". Dopisnici lista izvještavaju o prosvjedima protiv rata i pritvaranju prosvjednika na gradskim trgovima, o sahranama poginulih vojnika u udaljenim, siromašnim dijelovima Rusije, o prijetećem kolapsu ruskog gospodarstva. Dvojica novinara lista pritvorena su u Belgorodu prilikom izvještavanja s antiratnih prosvjeda, ali pušteni su nakon ispitivanja. Prije nekoliko dana list je objavio i veliku reportažu iz Ukrajine, iz okupiranog Hersona, s naslovom: "Herson - što je specijalna dopisnica Novaya gazete Elena Kostjučenko vidjela vlastitim očima". Riječ "rat" u reportaži zamjenjuju tri točkice u oštrim zagradama, što je samo jedan od načina na koji uredništvo zaobilazi vojnu cenzuru. U Novaya gazeti su našli model na koji će se nositi s okolnostima u kojima su prisiljeni raditi, ali to ne znači da ih režim ostavlja na miru.
Na naslovnoj stranici Novaya gazete od prošlog tjedna uplakana je majka ruskog ročnog vojnika uz naslov "Pokažite mi sina!" (ILUSTRACIJA: Novaya gazeta)
Prije nekoliko dana pretplatnici lista iz St. Petersburga redakciji su javili da ne mogu doći do svojih primjeraka novina. Umjesto novina dobili su obavijest: "Ruska pošta zabranila je distribuciju lista Novaya gazeta. Ispričavamo se zbog neugodnosti." Nekoliko dana kasnije distribucija je ponovo dozvoljena, a jedan od čitatelja javio je da je uz novine dobio i poruku poštara: "Novaya gazeta je opet dozvoljena. To je vaša mala pobjeda." Nekoliko dana kasnije ponovo se pojavio problem s distribucijom... Međutim, novine opstaju i objavljuju. Izlaze svakog ponedjeljka, srijede i petka u tiraži od oko 100.000 primjeraka, dok internetski portal lista, gdje se sab sadržaj nudi besplatno, posjeti između milijun i pet milijuna čitatelja mjesečno. Muratov je nedavno javno objavio kako će donirati svoju medalju Nobelove nagrade za mir za pomoć ukrajinskim izbjeglicama.
Na režimske prijetnje zatvorom i redovite, vrlo ozbiljne prijetnje smrću, Novaya gazeta odgovara najvišim profesionalnim standardima i ličnom hrabrošću svih članova redakcije. Mnoge čitatelje i čitateljice iz naše regije ova štura slika rada neovisnog ruskog lista u ratnim okolnostima mogla bi asocirati na splitski tjednik Feral Tribune, koji se također odbijao pokoriti zahtjevima vremena i vladajućeg režima. Stoga smo za kraj razgovarali s Viktorom Ivančićem, jednim od osnivača spomenutog Ferala.
Naslovna stranica objavljena prošlu srijedu (FOTO: Novaya gazeta)
"Novinarstvo koje nije posvećeno otporu, što se mene tiče, nema nikakvog smisla. Novaya gazeta danas pokazuje što je to pravo novinarstvo. Kada su prilike drastične, kakve su ovih dana u autoritarnoj Rusiji, onda je to samo jače izraženo: postoji novinarstvo, koje čini dva-tri posto takozvane medijske scene, te devedeset sedam-osam posto gole režimske propagande. Kada je legendarni Walter Lippman prije stotinjak godina patentirao 'proizvodnju pristanka', nije toj kovanici davao negativan prizvuk, a bio je, da oprostiš, novinar. Novinarstvo bi trebalo biti usmjereno suprotnome cilju, sabotiranju 'proizvodnje pristanka'. To rade novinari Novaya gazete i ja im skidam kapu", zaključuje Ivančić.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Novaya gazeta
Danas sam zao i pokvaren, bez posebnog razloga, takav dan, pa kaže:
Vrijedi li žrtvovati bilo što i u krajnjoj liniji i sam život za nešto? Pitanje je još opterećenije spoznajom da plaćajući tu i toliku cijenu kao rezultat ne dobivaš ništa, ni promjenu stanja, ni napredak ni, čak, znakovito: "dizanje obrve". Ok, neka ubiju mene za moj ideal pa neka tu svrši ta priča s bilo kakvim rezultatom, budući da sam mrtav više me nije ni briga, ali što ako se društvo sveti mojim suradnicima, mojoj obitelji, djeci? Što biste vi u tom slučaju?
Naravno da normalnog čovjeka djelovanje ovog čovjeka i njegovog lista nadahnjuje i inspirira, normalno. Ali gdje prestaje normalno i počinje šizofrenija? Koliko i tko mora stradati da se sa sigurnošću povuče crta i kaže: "To je to."? Osobno, mada osjećam strah i pri samoj pomisli na takvo što, bacio bih se pod svaki tenk (bio ja ili ne naoružan eksplozivom) ako se taj zaputio prema mojoj obitelji, ma koliko to bilo glupo i beskorisno barem bih u trenutku očaja onemogućio sebi da svjedočim većem užasu ako bi taj stroj obavio svoj zlokobni put. Ponavljam se ali ustvrdit ću opet, kad sam mrtav više me nije briga, još manje me briga što će netko reći, osobno dužnost prema obitelji, djeci, shvaćam kao doživotnu brigu o njihovom dobru, namjerno izazvanu nasilnu smrt smatram krajnjim egoizmom i kukavičlukom, prije ili kasnije hvalospjevi prijeđu u floskule i fraze, "... oni koji su najviše dali, svoj život...", da upravo tako "oni" su dali i, i, i više nemaju ništa za dati dakle, tko ih *ebe. Ma da, nešto tapšanja po ramenu, zastava u ormaru, možda ti dijete dobije nekakvu mirovinu dok se školuje, udovica stan, kasnije naslijedi mirovinu, ma sve divno, u krajnjoj liniji "heroj" je bez mogućnosti interakcije, jer još uvije spiritualno nije službeno verificirano, definitivno stav ne može iznositi ili ga nije briga (u korelaciji sa spiritualnim aspektom u kojem se nalazi). Malo je djece "heroja" koja su prošla bez trauma odrastanje, nema te love kojom se može platiti to što sva druga djeca imaju svoje "rođene" mame i tate, pustite te priče, nisu ni roditelji bajni, zna biti svega i svačega među nama ali ljudi smo, trudi smo dok smo god živi, Dokle smo god živi. Pa, sad, opet pitanje: vrijedi li žrtva? Ima i gore od ovoga, biti otac onome tko se izlaže riziku.
I što sad? "Should I Stay or Should I Go"... koji su ideali "višlji"? Prosipati bisere pred svinje? U krajnjoj liniji, recimo da idealističko-utopistička avantura rezultira promjenom i da nastupi boljitak, prorade svijest i moralnost, etika bude osnovni Zakon, i svi ljudi na svijetu dožive katarzu... zar ne bih ja koji sam to sve inicirao i imam sve zasluge za promjenu imao i pravo na neograničenu vlast po mojim odredbama koje su dokazano ispravne? Ako nije tako, e pa onda ću smijeniti, u tom slučaju, one koji sumnjaju u moje zasluge i onemogućiti im da šire nemir i nepovjerenje... da, da, pa i po cijenu njihove slobode, a eto nedajtibože i života...
Jako sam loše volje danas. Bio, sad mi je dobro. A, kad ti je dobro, nema veze.