Nakon što je „Kinofil“ unatoč teškim okolnostima u kojima je napravljen te malom ili gotovo nikakvom budžetu za dugometražni film ipak uspješno i dobro napravljen, te nakon što je pokupio simpatije ogromnog broja ljudi i plijenio pažnju medija usprkos onima kojima to nije bilo po volji, pokušali smo uhvatiti Damira (Nemira) Janečeka da obavimo razgovor o njegovom strahovito zanimljivom filmu. Radi se o iznimno angažiranom uratku, kriku za humanost i ljudskost, filmu koji moli za život. Inače, to je njegov diplomski rad, koji će za mnoge Sarajlije ostati itekako zabilježen, jednako kao što je bio zapažen njegov prošli dokumentarni film "Halid Bunić Vječni". Damira smo na koncu uhvatili na obroncima Motovuna gdje se njegov film također prikazivao.

Damire, dobro nam došao! Objasni našim čitateljima o čemu se radi u tvom novom filmu i kako si s eodlučio za naslov "Kinofil"?

Naziv filma je plod moje ljubavi prema bioskopu, odnosno kinu, te ljubavi prema psima. Kako kino znači pas, a fil skupljanje i ljubav prema onome što se već skuplja, dok film priča o ljudima koji pokušavaju skloniti pse od zla koje ih čeka u našem društvu, to je ime bilo najlogičniji izbor. Strašno je to što se tolerira u našem društvu. Nedopustivo za nekoga ko osjeća tuđu bol kao svoju i ko ne želi drugom ono što ni sam ne bi volio da njemu rade.

Tko je onda uopće glavni lik u tvom filmu? Psi ili su to ljudi?

Ustvari život je glavni lik filma. Eros. A smrt, odnosno Tanatos, pokušava uzeti glavnu ulogu u svoje ruke. Ovo je priča o dobru i zlu. Za mene je poput grčke tragedije. Sadrži sve elemente drame i puna je sukoba i borbe, karaktera sa strašnim htijenjem. Film se bavi bitnom temom, a njegova ideja je univerzalna, aktualna i pozitivna, te ujedno i progresivna. Naizgled se radi samo o psima, ali tu su i ljudi koji ih brane, nekolicina takvih.

Takvi ne prolaze dobro?

Kako oni zbog branjenja pasa na koje se vrši hajka, doživljavaju prijetnje smrću, ne mogu živjeti u svojim stanovima, spavaju po uredima i na sličnim mjestima. Ovo je priča i o životinjskim i o ljudskim pravima. Velimir Ivanišević se tu izdvaja kao osoba koja je uz svoju suprugu Silvu Beran Ivanišević prvi zaštitnik pasa u Bosni i Hercegovini pa je prisutan u svim segmentima prezentiranog problema. Ali kvantitet zastupljenosti nekoga u filmu ne znači i da je on glavna uloga. Glavna uloga je život, a život je simboliziran kroz mnoge, ponajviše kroz Velimira.

Nakon svih problema oko snimanja, film je dočekao svoju svjetsku premijeru u tvom rodnom gradu, a ne čudi da je dočekan na nož. Kako komentiraš da akteri filma u Sarajevu prolaze upravo kao i sam film? Cijela situacija pomalo me podsjeća na Andrićevu priču …

Dobra usporedba. Ivo Andrić je genijalac koji je prljavi veš izokrenuo i svima ga stavio pred lice. Vrištao je svojim djelima o nenormalnosti i poganosti, ali i o mnogim drugim bitnim stvarima. Nikada to nije radio iz neke mržnje već samo zbog ljubavi i želje za promjenom. Pa svoju Nobelovu nagradu taj je čovjek u potpunosti podario razvoju bibliotekarstva u Bosni i Hercegovini. Zato ga vajda i mrze. Ne vole ljudi kod nas da im neko u lice govori onako kako jeste. Ja sam taj pristup imao i nazivam ga ogledalom. Okrećem to ogledalo ljudima da vide kakvi su zapravo i očekujem da se zabrinu, svako radi svog razloga. Neki to razumiju, a neki su jako uznemireni jer nakon što je ova priča javno ispričana mnogi trebaju ostati bez posla i biti kažnjeni za zlodjela. Ne vole Andrića koji je pisao istinu. Da. Nabijali su na kolac. I umjesto da to više niko ne radi nikom, trude se reći da toga nije bilo. Tako se pokušava spriječiti da se sazna kako u Sarajevu i BiH dave i kolju pse žicama. Čak zaposlenici javnog komunalnog preduzeća „Rad“ iz Sarajeva odlaze u Srebrenicu da i tamo kolju i dave pse žicama! Psi se razbijaju o pod, kučići. Kače se o kuke! To se radilo i za vrijeme rata. Ubrizgava im se deterdžent. Ubijaju se sjekirom. Stavlja im se staklo u hranu ... Nabija ih se na kolac! Spaljuje ih se. Polijeva ih se kiselinama i tako dalje.

Mnogima nije po volji što je cijela stvar našla svoj put do javnosti ...

Kada netko tako istinitu sliku Sarajeva šalje u svijet to im ne odgovara, jer se trude prikazati Sarajevo kao napaćeni grad s dobrim ljudima. Ja na to ludim. Jer mrzim laž. Ali tu nije stvar samo o lažima. Stvar je tuđih života. Života nedužnih. U ovom slučaju pasa. Ne dopuštam to i spreman sam biti tretiran kao konfliktan, šikaniran kao onaj koji ne može dobiti posao za novac u Sarajevu, onaj kojem će odbijati filmove ... Nema veze. Jednostavno kada radite nešto što je ispravno, strah više ne postoji. A vrijeme će pokazati pravu istinu. Normalno je da ljudi koji se time bave doživljavaju krađe opreme, laptopa, obijaju im se stanovi, prijeti im se smrću, tjera ih se ... Sve je to samo djelić jednog suptilnog fašizma koji se nažalost kod nas sprovodi. Tužan sam kad to uočavam. Najčešće oni koji ne žele da se to otkrije ovo nazivaju paranojom. No, podatci, statistike, pokazuju koliko ljudi živi u Sarajevu i ko je većina. Nije rat kriv za sve. Ima tu dosta planova i programa. Ljudi u mom filmu ne misle na sebe, riskiraju brakove, zdravlje, štošta ... pokušavaju odbraniti nedužne. Nisu egoistični ni sebični. Oni su poput rijetkih koji su u Holokaustu spašavali Jevreje. Zato će moj teorijski rad biti vezan za takve stvari. Dosta mi je tog ponavljanja. Dosta je tragedija. Nikako da se doživi katarza i počne cijeniti svačiji život. Ko ne poštuje život ni ne zaslužuje ga.

Je li te nakon sarajevske premijere „Kinofila“ kontaktirao netko od ljudi iz gradskih vlasti?

Danis Tanović mi je odmah nakon filma poslao poruku u kojoj me moli da mu se javim. Tražio je od mene dvd filma, koji je uz moje odobrenje otišao u ruke premijera Sarajevskog kantona. Međutim, nemam vijesti da se bilo šta desilo nakon toga.

Prođe Sarajevo, a dođe Motovun gdje je također prikazan „Kinofil“? Kako je tu film prihvaćen i jesi li primijetio neku razliku u reakcijama publike?

Ma film čini sve ono što sam želio, čak još i više. Samo još da ispuni i moje očekivanje da se gadovi koji ne poštuju zakon i čine svašta ružnog, konačno kazne i otpuste. To želim. Koliko god sebe time dovodim u opasnost. Zdravlje sam si već narušio, stan mi je obijan, laptop ukraden s informacijama o filmu i snimcima. No, posustati neću. Evo Terry Jones iz legendarnih Monty Pythona me obradovao u Motovunu. Uzeo je film i ponio ga u Veliku Britaniju. Mnogi me šikaniraju, no raduje kad ovakve osobe i veličine razumiju stvar. Osim toga u Facebook grupi nazvanoj Kinofil, u koju ovom prilikom pozivam sve dobre ljude, učlanjeni su ljudi sa svih kontinenata, ljudi raznih vjera, nacija, boja kože, starosti ... Sve njih su zbližili psi i suosjećanje. To u BiH nikako da shvate. Iskreno, to mnogima i odgovara. Mržnja je ono što se traži, za ljubav dole nema mjesta. Barem ne još uvijek. No, pravimo mjesta. Ljubav će pobijediti.

I kuda dalje s filmom?

Kod nas je situacija takva da neki festivali ne žele prikazati film, jer je bio na nekom drugom festivalu. Ljudske sujete teško je prevazići. Za sada imamo pozive iz Beograda, Novog Sada, Bijeljine, Banja Luke, Zenice, Mostara, Rijeke, Zagreba, Splita, Helsinkija, New Yorka, Washingtona, Buenos Airesa ... Moramo shvatiti. Psi i suosjećanje zbližavaju! Moramo to shvatiti! Bez suosjećanja i dopuštanja svakome da živi svoj život nema dalje. To građani moga grada i moje zemlje baš i ne razumiju. Prestrašim se kada pomislim kako je tako normalno sve to što se desilo u lijepoj BiH. Moramo poštovati život i biti mu zahvalni! Moramo cijeniti i poštovati. Moramo voliti. Kakvi smo to postali!?!