Slavni uradak u kojem sasvima običnog Židova Briana sunarodnjaci zamijene za mesiju, a potom i propisno razapnu, naišao je na brojne kritike odmah nakon premijere 1979. godine. U Švedskoj se rekalamirao kao film koji je toliko smješan da su ga Norvežani zabranili. I nisu namćori sa sjevera jedini. Nepopravljivi katolici u Irskoj držali su ga u bunkeru osam godina, a brojna gradska vijeća po Britaniji zabranjivala su ga iako u svojim malim uskogrudim sredinama nisu ni imala kino dvoranu u kojoj bi se mogao prikazati.

Jedna od takvih sredina jest i turistički grad Aberystwyth na istočnoj obali Walesa koji je Brianov život zabranio 1981. godine, 24 mjeseca nakon što se pojavio u kinima. No, nepravdu su ispravili krajem prošlog tjedna kada je legendarni film u nazočnosti jednako legendarnih Terryja Jonesa i Michaela Palina, ipak prikazan. U društvu stotinjak znatiželjnika i gradonačelnice Sue Davies Jones, koja je u filmu igrala Judith Iscariot, pajtonovci su pogledali čuveno djelo po valjda hiljaditi put.

Da kršćani nisu posve lišeni humora pokazuje nam i slučaj iz ne toliko davne 2007. godine kada je u gradu svraka, Newcastleu, u crkvi Svetog Tome mučenika upriličena projekcija filma na kojoj su pjesme koje prate Brianov život uživo odsvirane na orguljama. Da ugođaj bude potpun, ženama u publici organizatori su podijelili lažne brade. Dakako, među hard kor kršćanima ovo je izazvalo osip, povišen tlak i blažu neurasteniju, ali je skulirani velečasni Jonathan Adams razumno primijetio kako film govori o važnim pitanjima, hipokriziji i gluposti na koju ni religija nije imuna.

Mašala, i još nešto posve nevezano. Jeste li znali da zečevi, ona dugouha stvorenja što u crtićima jedu mrkvu, u stvarnosti jedu vlastita govna?