„Pitao me da li si Srbin ili Albanac“, kaže Una dok klipšemo po paklenoj vrućini preko središnjeg mosta na Ibru. Na nekoliko metara zaostatka slijedi nas osmogodišnji Muharem, kojeg smo sreli ispred općinske zgrade na jugu. Njegova braća zovu se Dalibor, Egzon i Mani. Roditelji, očigledno, nisu stavljali sva jaja u istu košaru: jedan sin dobio je romsko, dvojica albansko, a jedan srpsko ime. Integracijske strategije romske obitelji u etnički podijeljenom gradu.

„Rekla sam da ideš u srpski deo grada. Kazao je – 'Srbin je?' Odgovorila sam da nisi, nego novinar iz Hrvatske. Na to je upitao - 'Znači, on je Albanac?' Tvrdi da te razume samo kada pričaš srpski, ali ne i hrvatski“, dodaje kroz smijeh.

Ispred mosta koji spaja etnički podijeljeni grad priprema se neki novi park sa spomenikom koji ima zadaću održavanja nacionalnog ponosa na visini (FOTO: Lupiga.Com/Jerko Bakotin)

Una Hajdari prištinska je novinarka agencije AFP (Agence France-Press); njeno vrlo dobro poznavanje lokalnih društvenih i političkih okolnosti predstavljalo je veliku pomoć.

Poplava crnih i bijelih orlova

Na južnom kraju mosta vije se ogromna crvena zastava s crnim orlom u sredini. Dalje na jug naziru se još deseci zastava te spomenici poginulih gerilaca Oslobodilačke vojske Kosova - na albanskom UÇK -  kojih po kosovskim gradovima ima na stotine. Čitava betonska armija.

BRATSTVO I UBISTVO: Kosovo - mrvicu bliže od Azerbejdžana

Potpomognuta je pokojim mega-posterom kultnog Adema Jasharija, takozvanog „albanskog Che Guevare“, mada više liči na bradatog Čečena. Srpske jedinice ubile su ga u Prekazu 1998. godine zajedno s nekoliko desetaka članova obitelji. Danas se njegov lik ili ime nalaze na skoro svakom metru. Od prištinskog aerodroma „Adem Jashari“ do bezbrojnih trgova i ulica.

Jashari je na svakom koraku (FOTO: Lupiga.Com/Jerko Bakotin)

„U Mitrovici je OVK imala jaku bazu. Grad se nalazio tačno na liniji fronta, s mešanim stanovništvom. Ti su spomenici deo državne mitologije. Često ih podižu veteranska udruženja ili porodice, bez ikakvih dozvola. Mnogi ni ne znaju ko je pojedini borac, ali niko se ne usuđuje da se suprotstavi gradnji“, objašnjava moja pratilja. Situacija podsjeća na onu hrvatsku: 'ajd' se žali susjedu koji je „razvalio“ Thompsona.

Još malo južnije nalazi se velika Isa-begova džamija, nedavno obnovljena turskim parama. Ispred nje natpis: „Na ovom je mjestu 13. ožujka 1999. u 14 sati i 20 minuta minobacačka granata ispaljena barbarskom rukom neprijatelja ubila šesnaest ljudi i ranila sto i dvadeset ostalih“. Kao i svugdje, i tu je albanska zastava. Državna, kosovska, nalazi se samo tamo gdje mora biti – na službenim zgradama. Redovno u društvu zastava Albanije, Sjedinjenih Država, NATO-a te Europske unije. Tim redom.

Na drugom kraju mosta, na lijevoj je strani podignuta golema crveno-plavo-bijela zastava s okrunjenim orlom – ovaj put bijelim – u sredini. Poviše ulice koja vodi mostu još nekoliko srpskih zastava. S desne strane je zastava Češke. Premda je riječ o državi koja je priznala nezavisnost Kosova, ovdašnja logika je, valjda u nedostatku srpskih, zahtijevala tek da je riječ o slavenskim bojama.

Spomenička armija (FOTO: Lupiga.Com/Jerko Bakotin)

Na obližnjem Trgu braće Milić – oficira poginulih u NATO-ovom bombardiranju – megaposteri su ovdašnjih heroja, zaraćenih s Jasharijevom betonskom vojskom i zastavama NATO-a: Slobodan Milošević, Aleksandar Lukašenko i Vladimir Putin. Nekoliko metara dalje - mramorni monolit s natpisom: „Poginulima u ratu za odbranu otadžbine od bombardovanja i terorističke UČK u Kosovsko-mitrovačkom okrugu“. Na njemu stotinjak imena.

Na jednom katu nezavisna republika, a na drugom srce Srbije

Ako se pokoji hrvatski domoljub u tom društvu osjeća usamljen, na Kosovu – u Janjevu – navodno postoji i Ulica Franje Tuđmana. Tamošnji hrvatski prvašići i drugašići sada uče povijest po srpskom programu, ispod table s ćirilicom. Kako su Hrvati većinom napustili Janjevo, u školu sada idu i mali Albanci, pa se mali Hrvati igraju ispod panela s domoljubnim crtežima vojnika OVK-a. Može i zapetljanije: u školi u Dragašu koju pohađaju Gorani – lokalno slavensko, ali muslimansko stanovništvo – Kosovo je na jednom katu nezavisna republika, na drugom srce Srbije.

Heroji sa sjevera grada (FOTO: Lupiga.Com/Jerko Bakotin)

Cijeli prizor djeluje kao utihlo bojno polje. Most preko Ibra to i jest, jer ovdje su se često događali okršaji lokalnih Srba i Albanaca, nerijetko iza sebe ostavljajući ranjene, a po UN-ovcima su padale ručne bombe.

Dva kraja mosta predstavljaju ulaze u dva radikalno suprotstavljena svijeta. Na jednoj strani NATO predstavlja osloboditelje, a OVK borce za slobodu, na drugoj je riječ o agresorima i teroristima. Na jugu se plaća u eurima, na sjeveru u dinarima – premda se euri sve više prihvaćaju. Ni pisma ni automobilske registracije nisu iste: na jugu su natpisi, osim na par službenih zgrada, ekskluzivno na albanskoj latinici, nekoliko desetaka metara sjevernije na srpskoj ćirilici. S jedne strane rijeke radi se o srbijanskim ili UNMIK-ovim, s druge kosovskim tablicama. Taksist koji nas je pokupio na prilazu Mitrovici ispričao nam je da ih mijenja pri svakom prelasku Ibra.

„Do bombardovanja je postojala značajna albanska populacija na severu, kao i srpska na jugu. Ali brzo su mnoge albanske kuće spaljene, a stanari su migrirali u južni deo, koji su istovremeno napustili doslovce svi Srbi. Čak su brojna pravoslavna groblja uništena“, nastavlja Una. Na dolasku smo prošli pored jednog takvog, barbarski devastiranog groblja; naše narode, čini se, ujedinjava želja da zatru svaki trag svojih dojučerašnjih susjeda.

Želja da se zatre svaki trag dojučerašnjih susjeda (FOTO: Lupiga.Com/Jerko Bakotin)

Obje strane službeno smatraju da žive u istom entitetu koji obuhvaća cijelo Kosovo, iako se na različitim stranama on se različito zove. Na sjeveru je riječ o srbijanskoj Autonomnoj pokrajini Kosovu i Metohiji, na jugu o nezavisnoj Republici Kosovo. Neslužbeno postoji i „Sjeverno Kosovo“, a polovica ovog grada čak mu, de facto, služi kao metropola – u kojoj se posljednjih petnaestak godina nalazi i sjedište sveučilišta.

Logika uvrnuta, a život zajeban

Ono se, međutim, ne zove „Univerzitet u Kosovskoj Mitrovici“, nego „Univerzitet u Prištini sa privremenim sedištem u Kosovskoj Mitrovici“. Diplome tog „Univerziteta u Prištini“ u samoj Prištini – naravno - ne vrijede. Još apsurdnije je to što ih često ne prihvaćaju ni u Srbiji, u čijem ustavu piše da je Kosovo integralni dio Srbije. Ne treba ni spominjati da Srbija ne priznaje ni diplome „pravog“ Sveučilišta u Prištini. Na njima piše „Republika Kosovo“. Logika je ovdje, sve u svemu, uvrnuta, a život je zajeban.

„Životi Srba i Albanaca na Kosovu toliko su odvojeni da postoje ne samo paralelni Univerziteti, nego paralelni izbori za misice, paralelna fudbalska prvenstva, paralelna ministarstva, paralelno sve“, ilustrira novinarka.

Kosovske zastave nalaze se samo na mjestima gdje baš moraju (FOTO: Lupiga.Com/Jerko Bakotin)

Rat se posljednje vrijeme uglavnom prenio na simboličko područje. Međutim, između zajednica iskopani su duboki rovovi, preko kojih svaka prkosi naoružana svojim ikonama. A Srbi i parkovima. Točnije rečeno, „Parkom mira“, novom doprinosu sveprisutnom apsurdu.

„Nakon eskalacije sukoba na graničnim prelazima sa Srbijom, lokalni Srbi su u julu 2011. barikadama blokirali most za saobraćaj. Novi gradonačelnik severa, Goran Rakić, obećao je ovog jula međunarodnim predstavnicima da će da ukloni barikade. Nakon samo par časova, posred mosta je postavio ovaj park, pa je most i dalje nefunkcionalan za vozila“, objašnjava Una. 'Ajd' ti budi protiv „Parka mira“. Naročito ako park ima natpis na albanskom – „Parqu i paqes“ – okrenut prema jugu.

Oba ta zakrvljena svijeta žive – odnosno, s obzirom da je ogromna većina mitrovičkih tvornica uspješno propala (to jest, efikasno uništena privatizacijom) - životare jedan pored drugoga u gradu koji na obje strane Ibra ukupno ima četrdesetak tisuća ljudi. A Ibar ljeti baš i ne liči na Berlinski zid, granicu u odsudnom sukobu ideologija s tisućama načičkanih bojevih glava s obje strane, nego na plitku rječicu koja ne doseže ni do koljena i po kojoj sada „kvačuči“ od zadovoljstva plivaju patke. Ne odlučuje se tu sudbina svijeta, nego samo ispisuju nova poglavlja jugoslavenske katastrofe u zabačenom kutiću Balkana, koja više ne zanima skoro nikog osim njenih žrtava.

'Ajd' ti budi protiv „Parka mira“ koji ima natpis i na albanskom (FOTO: Lupiga.Com/Jerko Bakotin)

Dva je poslijepodne, sredina je kolovoza i u Mitrovici, koja se za Srbe zove Kosovska Mitrovica – skoro posve bijelo sunce udara ravno u glavu, gotovo kao čekićem. Užasna žega svu tu naokolo istaknutu netrpeljivost čini još težom i otužnijom. Čak je i boca soka koju smo kupili prilično mlaka.

„Mitrovica ima teškoća da zbrine naglo naraslo stanovništvo. Dolazi do prekida opskrbe strujom i vodom, ni kiosci ne mogu da hlade pića koja prodaju. To se dešava na celom Kosovu, ali sever je više pogođen“, obrazlaže novinarka.

Prešli smo most, na kojem se osim nas nalazio još samo pas, ugodno razvaljen u popodnevnom drijemežu, jedan pospani kosovski policajac te nekoliko teško naoružanih talijanskih karabinjera. Negdje je nestao i Muharem; još prije nam je rekao da nerado prelazi most jer „tamo hoće da ga biju“. Odlučio se na strateški uzmak, pretpostavljam. Ili smo mu dodijali.

Na rubu trga sjedi nekoliko rezigniranih staraca. Decidirano odbijaju išta reći, ali Una sjeda pored njih i vješto ih navodi na razgovor.

„Teško je biti Srbin u Đakovici ili Prizrenu. U manjim mestima – šta da pričaš. Velika je mržnja. Svi smo mi izbeglice, u Prištini nisam bio od 1999. godine. Ni u svom selu, Vrbnici, nisam bio petnaest godina. Kuća uništena, sve odneseno“, govori Miodrag Orlović. Njegovi sudrugovi povlađuju. Reklo bi se da ih je otopio Unin srpski lokalnog naglaska.

Nostalgija za „prošlim“ životom

Potvrđuju da tu ima i Srba iz Hrvatske, kojima je Milošević namjeravao popraviti etničku sliku Kosova. Malo kasnije Tuđman je u njihove kuće naselio kosovske Hrvate.

„Isti sistem proterivanja je ovde urađen kao i u Hrvatskoj“, dobacuje susjed.

Svi se slažu u nekoliko stvari. Prvo, nisu svi Albanci smeće – ali, tada dolazi riječ - „ali“. Drugo, inzistiraju na tome da, za razliku od juga, ovdje nema problema sa slobodom kretanja. Treće i najvažnije: Jugoslavija je bila obećana zemlja.

„Mi nigde ne možemo da se krećemo, nemamo pristupa, a oni ovde idu slobodno, niko ih ne dira...“, požalit će nam se.

„Kriv je zapad, kriva je Amerika, kriva je Nemačka", Milutin Kostić (90) (FOTO: Lupiga.Com/Jerko Bakotin)

Uskoro nam prilazi devedesetogodišnji Milutin Kostić.

„Živeo sam kod Vučitrna, a petnaest godina sam raseljeno lice. Moja zemlja, kuća, grobovi - sve uništeno. Radio sam šezdeset godina na zemlji i ničim nisam bio kriv. Bio sam dobar i sa Šiptarima, a sada pred očima celog sveta nemam prava ni da odem da vidim ono što je ostalo“, govori nam.

Iako bi po ovoj vrućini bilo smislenije da obuče kratku košulju, napominje da uvijek sa sobom nosi svoje imovinske dokumente. „Da ne padnu u ruke neprijatelju“, kaže.

„Ja neću da kažem da su svi Hrvati krivi, a svi Srbi svileni. I kod Srba ima neljudi. Ali masa je poštena! Deca se ne rađaju zadojena, ni srpska, ni albanska. Pre rata nije bilo mržnje... Možda si čuo, mlad si... Voz bratstva i jedinstva! Živeli smo zajedno i sve je bilo jednako. Nije se gledalo kako se ko preziva. Drug i pošten je bio i Makedonac i Albanac i Srbin i Mađar i Hrvat i Slovenac i sve moguće!“, nabraja devedesetogodišnjak, a prekida ga dobacivanje s klupe.

„Reci mu da smo živeli svi jednako! Makedonija, Hrvatska, Crna Gora!...“, glasni su kibici.

„Rek'o sam!“, odgovara im Milutin.

Odakle ta mržnja, pitamo čika Milutina. Tko je kriv za početak rata?

„Kriv je zapad, kriva je Amerika, kriva je Nemačka po treći put! Nacionalizam – stara bolest pa se opet pojavila. Ne kažem da su svi krivi – ali deo albanske terorističke organizacije vršlja po Kosovu, pali manastire, sela, nadgrobne spomenike, podržan sa zapada. Šta ih je pobio u moje selo? Čitulja ovolika... ni krivi ni dužni. To je fanatizam, vrlo nezgodan. Municije dosta, kalašnjikova dosta, pamet nema u glavu nimalo, i samo hajde“, nastavlja naš sugovornik dok ga opet ne prekinu.

„Okreni se da vidiš belu kapu“, dobacuju mu s klupe. Desetak metara od nas hoda postariji čovjek u pratnji policajca, s tradicionalnom albanskom kapom „kečetom“ na glavi. Njegova pojava izaziva uzbuđeno komešanje.

„Vidi ga, vidi ga! Prati ga policajac. A da mi odemo tamo sa šajkačom...?“, zborski potcikuju naši sugovornici, upirući prstima.

"Odavde nema nazad" (FOTO: Lupiga.Com/Jerko Bakotin)

Stari barba u međuvremenu nastavlja svoju priču...

„Nikad nismo bili osvajači, nego branioci otadžbine... Nikad. Nikad. Nikad... Mržnju treba iskoreniti. Od inata nema goreg zanata! Evo vidili ste... Bela kapa prošla tu, niti jedan se nije dig'o da kaže – 'e, šta ćeš ti tu?'.... Pa to je demokratija! Pa to su ljudi visoke svesti! Cenimo sebe i svoj obraz, ceni sebe i drugog. Nemoj da se mešaš u kuću, ni muslimanu ni katoliku... Od Ibra – slobodno kretanje, niko nikog ne dira, bez obzira dal' je on Albanac ili Rom. Prođeš Ibar – nema. Jel' to ravnopravnost – nije! Jel' to kultura – nije! Jel' to svest čoveka – nije“, nastavlja stari Milutin, otegnutim i valovitim kosovskim izgovorom.

Potom prelazi na vojsku koju je služio krajem četrdesetih i dobre drugove iz cijele bivše države, na to kako je prošao svaki pedalj Hrvatske, pa na život evidenta u klaonici. Zatim na Obamu, Rusiju, Ukrajinu i Libiju, pobunu albanskih studenata u menzi 1981. godine... U razgovor se opet uključuje Orlović. Iznosi svoju teoriju o uzrocima rata.

„Dečko, mlad si, ali čuj, da smo imali mesto Tita drugog da postavimo, da vlada samo jedan, ovo se ne bi desilo nigde. Ni u Hrvatskoj, ni ovde... Ali Tito je umro i rekao – 'ja umirem', a svi gledaju da sednu u fotelju da komanduju... To je demokratija! Nema više komunizam! Čim je demokratija, sve moguće da ti uradim, sve je dozvoljeno... Nema zakona... Javašluk!“, zaključuje.

Znači, pitam, demokracija je kriva?

„Pa to ti kažem! Nismo za demokratiju dorasli... Ko zna koliko nacija živi u Americi, ali niko nikog ne sprečava... U nas je bio komunizam. Dok je bio komunizam živilo se bratski, sve se delilo. Čim je demokratija krenula – gotovo je! Nije to samo u Srbiji, tako je i u Hrvatskoj! I u Makedoniji! Tvoj tata u tvoju kuću ima pet sinova, svi oće da komanduju!“, odgovara Orlović.

Mitrovička aktualnost - "Kosovo je Srbija - Krim je Rusija" (FOTO: Lupiga.Com/Jerko Bakotin)

Nijedan od njih nije spomenuo ni riječi o gotovo rasističkom odnosu i represiji nad Albancima, o aparthejdu devedesetih, o progonima stotina tisuća ljudi. Izgubljeni, rezignirani, ogorčeni, bez posla, s mizernim mirovinama i minimalcima, posve pomireni sa sudbinom, a opet, pred tim Miloševićevim posterom, posve nesvjesni pravih uzroka katastrofe koja ih je snašla. Bolje rečeno, u koju su ih oni na vlasti  gurnuli, a ratna mašina je potom učinila svoje: prožvakala ih je i ispljunula, točno tu na ovu klupu. Od njihovih nekadašnjih života ostale su samo krhotine, bolno sjećanje i imovinski dokumenti koje nose po džepovima.

Čika Milutin nam je za kraj rekao još par rečenica...

„Momče, ja se ne radujem raketama... Ima da ti otkine ruku, nogu, da budeš bogalj. Ja se radujem traktoru, da ne muči onu stoku u zapregu... I radujem se da dođe do svakog sela asfalt, ambulanta, prodavnica... Ono što je za život čoveka... Što je napredno, a ne raketa... Katastrofa! Jedna atomska bomba bačena na Hirošimu imala je 27 megavata... A danas su puni atomskog oružja... Ne daj bože da potegne jedna, uništenje sveta bre!“

Sunce je lagano padalo, morali smo krenuti dalje. Nekako je sve to bilo žalosno.

„Pazi šta da ti kažem, pit'o si me. Ja sam od starijih kadrova, vaspitan u komunističko vreme. Država kao što je Jugoslavija, federativna, socijalistička, to nema u svetu, i neće nikad da postoji. Imali smo sve, nije bila klasa potlačenih i vladajućih! Prijatno mi je da čujem što ste iz Hrvatske, imao sam komesara iz Zagreba, u Maksimiru sam bio. Kao jedna duša smo živeli, a sada... Žalosno.“

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com/Jerko Bakotin