"... Mi lako i izgovorimo nešto pogrešno. Ako imamo vremena, naknadno se zbog toga sramimo i pokušavamo se korigirati; najčešće na prvo što je bilo pogrešno rečeno uslijedi sljedeće, još pogrešnije; sve krene naopako, glupost na glupost, poput kamenja što se odronjava; naopaka rečenica juri za prethodnom da bi je stavila na pravo mjesto; mora doći i sljedeće, da izgladi zlo koje su izazvale prve dvije; pa još jedna, koja bi trebala sasvim zatrti cijelu tu nepriliku; hrpa raste i raste, čovjek se u njoj sapliće, više ne zna što je posljednje bilo rečeno – a to je nešto što bi nam natjeralo krv u glavu od srama, ako bismo se mogli sjetiti što smo rekli. I tako se pjenimo po život i smrt. Bolje je dakle, držati jezik za zubima, promatrati sunce kako obasjava pod ... Bolje je izbjegavati brzoplete rečenice, uzbuđene, goropadne reakcije, spremne odgovore, uzvraćanja; pustiti pokraj sebe da prođe ono što vjeruje da mora proći; zatvoriti prozore kad izvana preglasno trešti. Previše je buke u današnje vrijeme. Tko želi nešto reći, taj udara nogama i viče da bi ga drugi čuli. To čovjeka lako izbaci iz vlastitog ritma i zvuka. Zato na vrijeme zatvori prozore i dopusti tišini da se vrati prije nego što od sebe pošalješ sljedeću riječ, sljedeću rečenicu.
 
Ili još bolje: prođi se toga, bolje lezi ..."
 
Matthias Zschokke – 'Novi susjed' (izd. Durieux, 2005. , str. 141-142)