Riječ ta, u portugalskom jeziku, znači sudba, mada fadiste po pravilu pjevaju (skoro bukvalno oplakuju) nesretno-ljubavne teme, pa bi možda mogli opisati fado kao jednu vrstu sevdaha. Izvođači, su u obaveznoj (što)crnjoj vanjštini, a glasovi su im stvoreni za melankoliju i fatalizam, koji slušaoce bacaju u bandek/sevdah/depru i omekšavaju i one najtvrđe duše. Ovakva atmosfera, bi u našoj kafani izazvala opći polom čaša/čokanja/flaša/glava/ruku/nogu, dok kod "stamenih" Portugalaca izmamljuje samo pokoju stidljivu suzu, uz prigušene teške uzdahe. Izvođači najčešće vade publiku iz crnjaka, pažljivo tempiranim pauzama za zakusku (tijekom muziciranja, pravila fado-a, nalažu kako nitko u kafani ne smije jesti, dok to ne učine sami muzičari, al' se zato komotno može rokat vino i utapati tuga u alkoholnim isparenjima).
 
Priča se, kako fado svoje korijene vuče iz žalopojki afričkih robova, al' ja bi se zakleo, da bi se našlo nekih veza i vezica, sa ovim našim "dušama slovenskim", i da bi Balašević bio pravo dobar fado izvođač.

Postoje dvije vrste fado-a, prva, dosta osobnija i osjećajnija verzija svira se u lisabonskim kvartovima Alfama i Mouraria, a drugu prakticiraju u Coimbra-i, gdje fado ima pravi akademski status. Najpoznatija (po mnogima i daleko najbolja) fadistkinja, svih vremena, bila je Amália Rodrigues (preminula 1999-te). Pored njenog veličanstva (najpoznatija pjesma joj je bila "Lágrima" (op.a. suza na portugalskom)), poznati su još i Carlos do Carmo, Alfredo Marceneiro, Hermínia Silva, Rodrigo, Maria Alice Tristao da Silva i Susana Alfonso (poznatija kao Misia, nedavno je nastupila u Zagrebu).
 
Budete li, kojim slučajem, ovog ljeta, uživo bodrili "vatrene", obavezno navečer pronađite fado klub, i uz litre porto-a oplakujte eventualne poraze. (U slučaju pobjeda, fado se definitivno ne preporučuje!)