I još kažu da su oni imali "Naš put" i "Moj dom" u školskom programu skoro 50 godina i uvijek su mogli koristiti knjige od starijeg brata ili sestre. Zato su ih umotavali s posebnom pažnjom, i nikad po njima nisu šarali. Ove naše, raspadnu se nakon tri otvaranja. Pa da se i ne mijenjaju, nitko ih više ne bi mogao koristiti. Jadni mama i tata.

Svejedno, ja sam jedva čekala da počne nova školska godina i da ponovo vidim svoje društvo iz razreda. Prvi dan nam je učiteljica iz Hrvatskog ispravljala naljepnice na kojima pišemo ime, prezime, predmet i razred. Skoro svi smo imali pogrešno napisan razred. Ali to je zato jer nam te naljepnice ispisuju mame, a one su redom nepismene. I njihovi su učitelji bili nepismeni. Sve su ih krivo naučili. Zato se mi sada moramo crveniti. Jadni mame i tate.

Eh da. Već sam dobila i minus. Iz jednog jako važnog predmeta. Zato što mi iz njega nedostaje udžbenik. A udžbenik mi nedostaje jer ga knjižara u kojoj su mama i tata naručili knjige još nije uspjela dobaviti. Mislila sam da sam sretna jer mi nedostaje samo taj - ima razreda za koje nedostaje i više knjiga. Rekla sam to učiteljici. Ali ona mi je dala minus i rekla mi da su mi mama i tata ljenčine (zato što nisu uzeli godišnji i otišli u višednevnu potragu za nedostajućim udžbenikom u veći grad). Baš je zaista glupo od roditelja da povjerenje za nabavku knjiga poklanjaju knjižari. Što knjižara ima s knjigama!?! Jadni mama i tata.

Puno je djece kupilo posebne tenisice za boravak u školi. Samo u školi. Tu obuću nosimo u posebnim platnenim vrećicama i ona ostaje čitavu školsku godinu u školi - kako ne bismo varali. Tako je bilo prošle godine. Ove godine su nam rekli da tenisice ne dolaze u obzir iako su nam ih mame i tate već kupili. Sad nam moraju kupiti još i neke šlape. Jadni mame i tate.

Vidjela sam da su ispunili obećanje i olakšali nam program. Juhuuu, sad imamo tjelesni samo dva puta tjedno!

E jadni mi!

Jadni.