Svi koji imaju veze s filmom u Hrvatskoj složit će se da ono najvrjednije od Jadran filma nisu ni studiji, ni zemljište, ni zgrade, ni trofejni automobili, ni rekviziti i garderoba. Najvrjedniji su filmovi koje je proizveo, a koji, za razliku od nekretnina i pokretnina procijenjenih na oko 60 milijuna kuna, uopće nisu bili na popisu privatizirane imovine. Iz tog „detalja“ izvire i najveći spor koji Vinko Grubišić, današnji većinski vlasnik Jadran filma, ima s autorima filmova i njihovima nasljednicima, kao i s Hrvatskim audio-vizualnim centrom (HAVC).

Na internetskim stranicama Jadran filma navedeno je kako je u njegovoj produkciji napravljeno 136 filmova, za čije prikazivanje, uglavnom na raznim televizijama, novce ubire isključivo Jadran film, odnosno Vinko Grubišić, a radi se o svoti od oko 6.000 kuna, nakon oporezivanja, po jednom prikazivanju.

"Grubišić smatra da su filmovi privatizirani, država se ne izjašnjava, a na drugoj strani je to pitanje prvi potegnuo pokojni Krsto Papić, a sad je tu Hrvoje Hribar, ravnatelj HAVC-a", kaže nam odvjetnik Zoran Bauer, inače sin jednog od najpoznatijih hrvatskih redatelja starije generacije, Branka Bauera.

"HTV sada Grubišiću plaća samo za prikazivanje filmova mlađih od 50 godina" - Zoran Bauer (FOTO: pulafilmfestival.hr)

Krsto Papić je redatelj koji je snimio jedan od dva posljednja filma koja je uopće producirao Jadran film – "Kad mrtvi zapjevaju" 1998. godine. U to vrijeme upravljanje Jadran filmom preuzela je Nova produkcija, poduzeće iza kojega su stajali Miroslav Kutle, Ninoslav Pavić i Vinko Grubišić, s tim da je njihovim internim dogovorom vlasništvo poslije nominalno prepušteno Grubišiću, ali mnogi sumnjaju kako je Kutle još uvijek stvarni vlasnik. Papić je godinama bezuspješno vodio bitku s Grubišićem oko autorskih prava nad filmovima. Umro je u veljači 2013. godine, a iza sebe je ostavio oproštajno pismo u kojem kaže da se za skroman sprovod u krugu najuže obitelji "odlučio zbog sramne pljačke autora koji su snimali do 1990. godine".

"Država je uzela naše filmove, dala ih protuzakonito svojim tajkunima, a da nas nitko nije za to pitao. Ova Vlada od koje smo čekali da to ispravi, nije htjela. Vratite filmove našoj djeci", poručio je u oproštajnom pismu Krsto Papić.

Jedan od najbolje upućenih u probleme oko vlasništva nad starim hrvatskim filmovima i prava na eksploataciju upravo je Bauer s kojim je Lupiga po ovom pitanju povela detaljan razgovor.

"Temeljem Zakona o autorskim pravima producent, u ovom slučaju Jadran film, ima pravo koristiti plodove koji proizlaze iz filmskog rada 50 godina. Nakon 50 godina, producent gubi prava. Daljnjih 70 godina na te plodove imaju pravo autori i njihovi nasljednici, a nakon toga država. Što se tiče filmova mog oca, čije je najplodonosnije razdoblje bilo do 1964. godine, za njih je po zakonu isteklo tih 50 godina prava producenta na konzumiranje plodova. Međutim, producent to tako ne tumači. Doduše, vidim da je HTV stao s prikazivanjem takvih filmova i da ne znaju što bi, dok male kablovske televizije poput Classic TV i dalje vrte te filmove. HTV sada Grubišiću plaća samo za prikazivanje filmova mlađih od 50 godina. Filmovi mog oca na HTV-u se više ne vrte", kaže nam odvjetnik Bauer.

Bauera je 2012. godine skupina autora filmova angažirala da provjeri privatizaciju Jadran filma s tadašnjom Agencijom za upravljanje državnom imovinom, AUDIO, sada DUUDI, nasljednikom Fonda za privatizaciju, kako bi se vidjelo jesu li filmovi uključeni u privatiziranu imovinu Jadran filma.

Za razliku od ovih rola na koje smo naišli u Jadran filmu, negativi filmova koje je proizvodio Jadran film nalaze se u Arhivu (FOTO: Lupiga.Com) 

"Dobili smo kompletnu privatizacijsku dokumentaciju na dva CD-a, ali tu nitko živ ne može dati egzaktan odgovor što je privatizirano. Da, imate razne popise, privatizirali su nekretnine, zemljište i opremu koju su tamo našli, ali nemate popis filmova. Nisam od DUUDI-ja dobio konkretan odgovor jesu li filmovi privatizirani, ili nisu. Dobio sam ne-odgovor, kao od proročice Pitije: 'Ibis redibis numquam in bello peribis' ('Ići ćeš vratiti se nećeš u ratu poginuti' op. a.), koji se mogao tumačiti kako hoćete, ili "sve je dobro". Nema volje da se to riješi. Nije kasno – država nikad nije rekla 'dali smo filmove'. Inicijativa bi trebala krenuti iz Ministarstva kulture, a država svakako ima instrumenata da dođe do filmova, bilo dekretom, bilo kroz predstečajnu nagodbu. Ovako, ako se Grubišić odluči prodati Jadran film, recimo Kinezima, onda ćemo u vezi autorskih prava imati posla s Kinezima i kineskim veleposlanstvom, što bi bila puno teža situacija nego je sad", sumira odvjetnik Bauer.

Najagilniji i najglasniji posljednjih godina u zahtijevanju da se stari filmovi vrate pod okrilje države je Hrvoje Hribar, ravnatelj HAVC-a. Kaže kako su svuda u Istočnoj Europi, osim u Istočnoj Njemačkoj, države preuzele vlasništvo nad filmovima.

"U Njemačkoj su, pak, novi privatni vlasnici preuzeli i jasne obveze oko investiranja u obnovu i restauraciju. Kapitalizam je to riješio u Njemačkoj, a u Istočnoj Europi je to riješeno kroz sustav javne skrbi. U Sloveniji je Viba, njihov Jadran film, išla u stečaj, a država je izuzela sve filmove iz stečajne mase i dala ih Filmskom centru, koji zajedno s Kinotekom upravlja tim katalogom", kaže Hribar, koji barata brojkom od 138 filmova, dok je na internetskim stranicama Jadran filma navedeno ukupno 136 filmova.

"Ja nisam stručnjak za privatizaciju, niti za korporativno pravo, ali iz svih dostupnih podataka mi je jasno da je polaganje prava na vlasništvo hrvatske filmske baštine od strane vlasnika Jadran filma, tko god oni bili, jednostavno neutemeljeno, a u svakom slučaju nedokumentirano. Postoje tri dokumenta na koja se obično pozivamo u toj debati: prvi je revizija privatizacije Jadran filma, u kojoj se vrlo detaljno govori o popisu imovine koji je prešao iz ruku države u ruke privatnih vlasnika i u tom detaljnom opisu imovine nema filmskih naslova, niti se oni spominju. Posrijedi je 138 cjelovečernjih igranih filmova, koji imaju neku vrijednost. Ne govorim samo o vrijednosti eminentne kulturne baštine, nego o konkretnoj materijalnoj vrijednosti, filmovi koštaju, ti novci za snimanje su bili uplaćivani Jadran filmu od 1947. godine do nedavno. Ništa lakše nego procijeniti vrijednost tih igranih filmova. Možemo se i dogovoriti da je vrijednost tih filmova u prosjeku oko milijun dolara, ili čak diskontno, u stilu naše privatizacije pola milijuna dolara, pa bi onda vrijednost svih tih filmova iznosila 69 milijuna dolara. Ako i tu vrijednost opet diskontno prepolovimo, opet bismo došli do svote od 34,5 milijuna dolara, što je oko 220 milijuna kuna, a to je opet puno veći novac nego što je sudjelovao u privatizaciji Jadran filma. Ne možemo sumnjati u željeznu logiku toga da se filmovi nisu uključili u privatizaciju", govori Hribar.

"Ne možemo sumnjati u željeznu logiku toga da se filmovi nisu uključili u privatizaciju" - Hrvoje Hribar (FOTO: Hina)

"Drugi dokument je Zakon o audio-vizualnoj djelatnosti, koji kaže da se za tehničko i fizičko stanje filmske kopije brine njen vlasnik. Kad sagledavate praksu u Hrvatskoj od 1995. godine pa naovamo, hrvatska država uložila je oko 15 milijuna kuna u održavanje filmske građe, opet izgleda koherentno i sukladno zdravoj logici da se država brinula o svom vlasništvu, a ne o vlasništvu neke privatne osobe", uvjeren je ravnatelj HAVC-a. 

"Treći dokument, na kojega se najčešće poziva Hrvatski državni arhiv (HDA), je Zakon o arhivskoj građi, koji kaže da se sva građa koja je proistekla iz državnih i javnih poduzeća u razdoblju socijalizma ima smatrati državnim vlasništvom. Točka. HDA je iskoristio svoju ovlast i proglasio je cjelokupnu filmsku baštinu kulturnim dobrom. A Grubišić je to temeljem analogija i običaja proglasio svojim vlasništvom, a zanemaruje obaveze koje bi trebao imati, ako je to njegovo. Dakle, sadašnje stanje je u nesuglasju s tri javna dokumenta. Promet filmova obavlja se po nekoj vrsti običajnog prava i usmene kulture, gdje su ustanove kao što je Hrvatska radio-televizija dale za pravo Jadran filmu da nastavi tretirati te filmske naslove kao da im je vlasnik", tvrdi Hribar.

U prilog njegovim tvrdnjama idu i izjave Zdravka Mihalića, koji je devedesetih godina bio direktor Jadran filma i koji je svojim agitiranjem i nagovaranjem malih dioničara na prodaju omogućio Novoj produkciji Miroslava Kutle, Ninoslava Pavića i Vinka Grubišića da otkupom dionica u pola cijene malo-pomalo zagospodare Jadran filmom. Mihalić je tada često u tisku polemizirao s redateljem Antunom Vrdoljakom, koji je bio najžešći protivnik privatizacije, pa je u jednom takvom odgovoru 1996. godine rekao kako filmovi nisu obuhvaćeni privatizacijom.

"Hrvatsko nacionalno i kulturno blago, to jest cjelokupni filmski fond, zaštićeno je zakonom, ne može se privatizirati, a svi negativi filmova nalaze se u Hrvatskom državnom arhivu, što Vrdoljak jako dobro zna, jer mu je rečeno u ministarstvu i objavljeno je u tisku", rekao je tada Mihalić. 

Još 1993. godine osnovana je ekspertna skupina Hrvatskog državnog arhiva pod vodstvom ravnatelja Josipa Kolanovića kako bi razmotrila dvojbe vezane uz vlasništvo nad filmovima. Utvrdila je kako je filmski fond Jadran filma "nedjeljivi dio Nacionalnog filmskog fonda Republike Hrvatske i kao dio cjelokupne kulturne baštine od neprocjenjive je vrijednosti i ne može biti predmetom privatizacije, te ni na koji način otuđen". Te zaključke Državnog arhiva Ministarstvo kulture proslijedilo je Hrvatskom fondu za privatizaciju, ali se naknadno ustalila praksa da novac od prikazivanja filmova ubire Jadran film, a ne država. I dvije godine nakon spomenute izjave Mihalić je izjavio kako su "sve priče o nacionalnom kulturnom blagu, koje bi navodno bilo ugroženo privatizacijom, već odavno opovrgnute od Ministarstva kulture, jer su svi filmovi u Državnom arhivu Hrvatske i kao kulturno blago pod zakonskom kontrolom i zaštitom države".

Hribar napominje i kako u smislu eksploatacije tih filmskih djela vlada nedovoljno jasna situacija, ali da je u smislu obnove filmske građe na stvari jedna "žalosno jasna situacija".

"Bilo kakvo korištenje sredstava iz europskih fondova, pa i nacionalnog javnog novca, nije moguće bez jasno raščišćenog vlasništva. U ovom trenutku nitko, ni država, ni Uprava Jadran filma, niti netko treći ne može pokazati nedvojbeni vlasnički list, koji bi omogućio korištenje nekih od značajnih sredstava namijenjenih restauraciji filmova", tvrdi Hribar.

Vinko Grubišić, većinski vlasnik i direktor Jadran filma, ima potpuno drukčije stajalište i drži da na "optuženičkoj klupi" ne bi trebao biti on, nego upravo Hribar, zbog korupcije u HAVC-u i pokušaja da od Jadran filma preuzme filmski fundus.

"Netočno je da u imovinu Jadran filma u privatizaciji nisu uključeni i filmovi" - Vinko Grubišić (FOTO: Lupiga.Com)

"Ima ljudi koji i danas misle da je Zemlja ravna ploča koju nose četiri kornjače. Hoćete da polemiziram s njima? Potpuna konstrukcija i laž. Prava istina je banalna, a radi se o tome da je skupina oko Hribara nas pokušala reketariti 2011. godine, da na njihove privatne tvrtke prenesemo svoje filmove, o čemu sam u studenom te godine za svaki slučaj sačinio svoju javnobilježnički ovjerenu izjavu", tvrdi Grubišić. Tu nam je izjavu i pokazao te smo vidjeli da se u njoj ne navode konkretna imena, ali je napisano kako je izložen pritiscima nekih skupina i kako tu izjavu sačinjava kao dokaz za budućnost, u slučaju da mu se nešto dogodi.

"Ova privatizacija je provjerena sedam puta, provjerila su dokumentaciju četiri odvjetnička ureda i pokazalo se da je sve sto posto u redu. Uz pomoć HNS-ove partijske nomenklature Hribar je htio provesti selektivnu konfiskaciju, gdje bi on pokazao prstom što treba oduzeti, a sve kao osvetu zbog neuspješnog reketa", optužuje Grubišić. 

"Netočno je da u imovinu Jadran filma u privatizaciji nisu uključeni i filmovi. Filmovi Jadran filma, ili Zagreb filma, ili pjesme Croatia Recordsa ne prodaju se pojedinačno. Što mislite, da u vrijeme kad je ministričin ljubimac imao cijelu tu infrastrukturu s kojom nas je gazio i reketario, da ne bi poduzeo nešto da je imao osnova", pita većinski vlasnik i direktor Jadran filma. Tvrdi i da nije točno da su svuda u Istočnoj Europi filmovi napravljeni u socijalizmu prešli u državno vlasništvo.

"Možda su u Sloveniji filmovi izuzeti od Vibe i dati Kinoteci prije nego je to ušlo u privatizaciju", kaže Grubišić. 

Hribar, pak, kaže kako se Grubišić samo poziva na običaj da su producentske kuće vlasnici filmova.

"Ali nije to pitanje običaja, tih filmova naprosto nema u kupoprodajnom ugovoru. Grubišić nema nikakav ugovor s državom da je kupio te filmove. Tko je uopće vlasnik? Sabor, ili Vlada, trebali bi napraviti komisiju u kojoj bi bili predstavnici Državnog odvjetništva, DUUDI-ja, Zavoda za zaštitu intelektualnog vlasništva i koja bi donijela zaključak o tom pitanju u roku 60 dana, jer svi su dokumenti tu. Na mjestu države preuzeo bih vlasništvo nad filmovima i pustio Vinka Grubišića da podigne tužbu, jer on ne posjeduje ni negative, ni pozitive, sve je u Arhivu i fizički. Grubišić ne može doći do tih filmova. On ima samo ugovore u svom uredu, a HTV i druge televizije mu priznaju vlasništvo. On samo prometuje novce od prikazivanja. To je kao da vi i ja naplaćujemo gledanje spomenika Banu Jelačiću na Trgu Bana Jelačića", objašnjava Hribar.

Nijedna dosadašnja Vlada nije se željela pozbaviti ovim problemom (FOTO: Lupiga.Com)

"Mi smo Državnom arhivu platili stotine tisuća kuna za čuvanje naših komercijalnih kopija – jedini smo u Hrvatskoj koji su to platili, koliko znam", odgovara Grubišić na Hribarovu opasku.

"Da biste nekome sporili vlasništvo nad nečim, imate zakonske mehanizme za to. Ako je vlasništvo sporno, zašto onda Hribar nije nešto poduzeo?", pita se Grubišić. Na tvrdnju da nema poticaja iz Europske unije bez raščišćenog vlasništva, odgovara da ni to nije istina.

"Mi radimo s EU fondovima i radit ćemo s njima. Napravili smo zakladu 'Filmski klasici', koja radi s našim digitalnim restauracijskim centrom, i tu planiramo povući novac iz europskih fondova za restauraciju i digitalizaciju koju smo već započeli. Nevolja je u tome što ti novci neće ići preko Hribara i tajnih partnera", kaže Grubišić. Vlasnik Jadran filma kaže i kako ne postoji nijedan film u koji Jadran film nije uložio svoja ogromna sredstva, pa odatle i pravo na ubiranje prihoda od prikazivanja.

"Drugo, postavljam pitanje čiji je prihod od filmova u koje danas država preko paradržavnog tijela ulaže novac poreznih obveznika? Pola novca u proračun HAVC-a od 10 milijuna eura dolazi iz Ministarstva kulture. Onda se događa to da ta institucija uloži u film, a novac od prodanih ulaznica ide privatnom producentu", brani se i ujedno optužuje Grubišić.

"Mi smo uložili 300.000 maraka u prvi film bosanskohercegovačke kinematografije 'Savršeni krug'. U film 'Kad mrtvi zapjevaju' Krste Papića Jadran film uložio je svojih gotovo milijun maraka. Koliko je Hrvoje Hribar preko svoje producentske kuće FIZ uložio u svoj film 'Što je muškarac bez brkova'? Ostao je dužan glumcima, osoblju, dužan za hotelske račune i tehniku, provjerite. Takve producente zovu 'protočni bojleri'. Država ulaže novac, a ako film ostvari neku gledanost, novac od ulaznica ubire producent. Što mislite o tome? Ja mislim da je to svinjarija i duboki nemoral i da država ne može dopustiti da to tako funkcionira, ali to se sakriva napadima na mene. Kad sam o tome govorio na festivalu u Puli prošlo ljeto, deset bukača je počelo vrištati i prekinuli su me. Kad sam o tome probao govoriti na sastanku Društva filmskih redatelja, neke kolege su krenule stavljati ruku na kameru i rekli su mi da ne mogu govoriti o HAVC-u i toj strukturi kako funkcionira. A funkcionira tako da netko sam sebi dodjeljuje novac", tvrdi Grubišić, navodeći primjer iz 2014. godine, kada je Darija Kulenović Gudan, tadašnja članica Upravnog vijeća HAVC-a i ujedno suvlasnica producentske tvrtke Dim studio, dobila od HAVC-a 6,4 milijuna kuna za dva filmska projekta. 

"Vi razgovarate sa mnom kao da je Jadran film na optuženičkoj klupi, a na optuženičkoj klupi treba biti netko drugi. Pogledao sam vaš portal i obzirom na strukturu financiranja portala i na one koji stoje iza tog kriminalnog ustroja kinematografije, sasvim je jasno da sudjelujem u jednoj unaprijed napisanoj osudi, iako razgovarajući s Vama ne stječem takav dojam", ponovno Grubišić napada i Lupigu, očito, bez ikakve osnove, uvjeren da je naš portal povezan sa HAVC-om. Umjesto odgovora na takve sumnje, već sama činjenica da je Vinku Grubišiću omogućeno u ovom razgovoru iznijeti sve što ga tišti, i obranu i optužbe, govori sama za sebe.

Iza svega, čini se, stoji novac (FOTO: Lupiga.Com)

"Jadran film je jedina filmska kompanija koja je napravila novacije ugovora za veći broj autora i priznala im prava koja ne postoje u izvornim ugovorima, upravo zato da zaštitimo njihov autorski rad. Mi smo u arhivu Jadran filma naišli na cijeli niz ugovora koje bih ja nazvao izrabljivačkim naspram autora. No, i HAVC je u novije vrijeme potpisivao takve ugovore s raznim autorima, među ostalim i s Damirom Radićem, filmskim kritičarom koji je o tome govorio prošle godine na festivalu u Puli. Sami ugovori s autorima u socijalizmu zaista su bili rađeni na način da nisu bili povoljni za autore, bili su u situaciji uzmi ili ostavi, na što su oni pristajali. Ali mi smo, pak, te davne nepravde prema autorima, u suradnji s najboljim odvjetnicima za autorsko pravo, novacijama pretvorili u daleko povoljnije za autore", tvrdi Grubišić, a njegove tvrdnje o novaciji ugovora za pojedine autore potvrđuje i odvjetnik Bauer, međutim dodaje da su te novacije ostale mahom nerealizirane.

"Činjenica je da su ugovori u socijalizmu bili takvi da se autori odriču svega. Grubišić iz toga izvodi svoja prava. Prije dvije godine predlagao mi je nekakvu novaciju ugovora, gdje bi on određeni dio novca od prikazivanja isplatio autorima. Bila je to prava ofenziva da potpišemo, nazivao me puno puta telefonom, pa sam u mom uredu organizirao sastanak gdje su bili i nasljednici Kreše Golika, Nikole Tanhofera, Dušana Vukotića i još neki, a ja sam imao punomoć od obitelji Ante Babaje. Grubišić je pričao priče koje sam ja od njega već čuo nekoliko puta. Međutim, ostalo je na razgovoru, nije bilo pomaka, jer on nema novaca za te isplate. Koliko sam čuo, navodno Kutle uzima sve novce s računa Jadran filma, a Grubišić je toliko pristojan da ništa s nama ne potpisuje znajući da nema novaca. Čvrsto vjerujem da Grubišić nije stvarni vlasnik Jadran filma i ne može provesti dogovore, sve i kad bi htio", kaže Bauer.

"S nekim redateljima je čak i potpisao nove ugovore, primjerice s Veljkom Bulajićem i Lordanom Zafranovićem. Ne gledam na to negativno, trebamo biti praktični. Nisam onaj koji će trčati po televiziji i nuditi filmove svog oca. To treba činiti netko tko zna ljude i bavi se tim poslom. Ali, kad je trebalo isplaćivati novce po tim novacijama ugovora, Jadran film nije ništa isplatio, pa je Zafranović pokrenuo sudske tužbe, koje su skuplje od udjela u zaradi od prikazivanja filmova. Koja je onda korist od novacija?", pita se Bauer. No, unatoč prijeporima oko autorskih prava, ne ljuti se na Grubišića, jer ga, kako kaže, osobno ne doživljava kao negativnog lika.

"On je izuzetno slatkorječiv i ne mogu se na njega ljutiti", kaže Bauer.

Grubišić nije htio komentirati baš ništa o isplatama konkretnim autorima, pozivajući se na poslovnu tajnu. Na naše konkretno pitanje postoji li ijedan autor ili obitelj nekog autora kojima se nešto isplaćuje, odgovorio je: "Da, naravno. Zar mislite da to nije tako, da to ne bi bilo u javnosti?" Upitan da navede neki primjer, ustvrdio je da su, primjerice, isplatili naknade Antunu Vrdoljaku, Veljku Bulajiću i obitelji Vatroslava Mimice, ali da je drugo pitanje je li netko time zadovoljan.

Antunu Vrdoljaku, najljućem protivniku privatizacije, Grubišić, kako tvrdi, isplaćuje naknadu (FOTO: Novilist.hr)

Ravnatelj HAVC-a Hrvoje Hribar kaže kako je pokušao u jednom trenutku kreirati "win-win" situaciju i kojoj bi, po njegovu mišljenju, svi bili na dobitku, i to tako da Državni arhiv jasno i nedvosmisleno preuzme filmove i ubire novac od prikazivanja, a da Grubišiću država preko Ministarstva kulture garantira neki udio.

"Ali to se nije dalo, jer kako je Jadran film izgubio sve svoje šanse kao produkcijska kuća, jedini im je izvor prihoda ta neka eksploatacija starih filmova", kaže Hribar i odmah prelazi na drugu moguću varijantu.

"Ili se 'ajmo dogovoriti da je to njegovo, pa će onda on uz HAVC-ovu pisanu podršku potraživati europska sredstva za zaštitu. Ali, ako je Grubušić vlasnik, neka onda vrati onih dva milijuna eura što je država uložila od 2000. godine do danas u restauraciju filmova. On ne bi ni to, zato što nema taj novac. Zato su u Istočnoj Europi države preuzele skrb oko filmske građe, pa 50-60 posto prihoda od prikazivanja ide za čuvanje filmova, a ostatak vlasnicima autorskih prava i njihovim nasljednicima. Tko će preuzeti brigu o 138 cjelovečernjih filmova, a svaki ima po šest rola negativa? To su ogromni troškovi. Grubišić ima varijantu u kojoj su troškovi održavanja na nekom drugom, a on će ubirati novac od eksploatacije, zato što on nadzire brand", zaključuje Hribar.

Bauer kaže kako je situacija kakva je u Hrvatskoj s Jadran filmom slična i u ostalim državama bivše Jugoslavije, izuzev Slovenije.

"To je uobičajen problem u regiji. Niti iz Srbije ne isplaćuju tantijeme za serije koje je Branko Bauer snimao tamo, primjerice 'Salaš u malom ritu', a ni iz Makedonije ne stižu novci za prikazivanje filma 'Tri Ane', koji je snimljen u produkciji makedonskog Vardar filma", naveo je Bauer neke primjere problema vezanih uz radove njegova oca i napomenuo nam da zasad neće ulaziti u sudske sporove u vezi prikazivanja očevih filmova, i to zato što bi, procjenjuje, na troškove postupka mogao potrošiti i 200.000-300.000 kuna. No, kaže da neće dovijeka trpjeti da, primjerice, Classic TV te filmove prikazuje bez njegovog odobrenja i naknade za prikazivanje

Nakon svega možemo se upitati zašto Republika Hrvatska naprosto ne stane u kraj svim ovim prijeporima? Odgovor, naravno, nećemo dobiti.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: pixabay

Ovaj tekst nastao je u okviru projekta "Jadran film – filmska priča" koji je podržalo Ministarstvo kulture temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u neprofitnim medijima