Budući da već i čvorci po krovovima pjevaju, sve je "službeno" i više nisam obavezan na šutnju, vrijeme je da moja avantura s kvizom "Tko želi biti milijunaš" dobije epilog u ovom blog-reportu. Hvala svima koji su me gledali i navijali za mene, te slali čestitke i poruke podrške, bilo na blogu, bilo mailom ili SMS-om, bilo telepatijom ili na druge načine.

Moram prvo reći da mi ovo nije prvi put: prije tri godine uspio sam ući na Milijunaša, ali tada nisam dospio dalje od mahanja u kameru, prepreka najbržeg prsta bila mi je psihofizički neprelazna. Prije mjesec dana mi se posrećilo da me ponovno pozovu, i rezultat toga je ono što ste vidjeli na TV-u.

Eventualno zainteresiranima pojasnit ću proceduru upada na kviz. Prva stepenica je pozivanje telefonskog automata na broju 060-88-77-88, koji vam postavlja tipično a-b-c-d pitanje, samo što odgovorima pripadaju telefonske tipke s brojevima 3-5-7-9. Ponekad ta pitanja znaju biti i dosta zaguljena, no uglavnom su lako rješiva, i ako odgovorite točno, automat vas pita da odrecitirate ime i prezime, te broj telefona. Dalje je u igri sudbina: u zlatno doba ovog kviza, dnevno je stizalo oko 7000 takvih poziva, a među njima je "kompjuter" slučajnim odabirom, nasumice, birao stotinu poziva odnosno pozivatelja. Cure iz kontakt-ekipe kviza zatim telefonom nazivaju tih stotinu potencijalnih natjecatelja i postavljaju im tzv. pitanje procjene, koje je uvijek brojčano (npr. koliko ima vidljivih zvijezda na nebu, kolika je zračna udaljenost od izvora Kupe do mora, meni je pitanje ovaj put bilo koliko je Rocky Marciano borbi, od ukupno 49 odigranih, dobio nokautom, i sl.). Zatim se bira dvadeset potencijalnih natjecatelja koji odgovore točno ili najbliže točnom odgovoru (ja sam recimo za Marciana odgovorio 45, a točan odgovor bio je 43), a njih onda redakcija "filtrira" tako da budu ravnomjerno raspoređeni po županijama, i da bude jednako muških i ženskih - takvih se odabira deset plus dvije rezerve, i oni se pozivaju na snimanje.

Na snimanju se provodi cijeli dan, nema šanse da si planirate "nešto usput" obaviti u Zagrebu toga dana. Putne troškove i smještaj osigurava Televizija. Kad se ljudi skupe, slijedi nekoliko procedura: tumačenje pravila kviza, ispunjavanje upitnika s osobnim podacima (od onih općih do podataka o hobijima, sklonostima, i rubrike: opišite jedan neobičan ili uzbudljiv događaj - tu sam ja upisao onu zgodu s bugarskim astronautom), zatim se potpisuju izjave o prihvaćanju pravila i o šutnji o rezultatu do emitiranja, zatim slijedi proba (dobra i detaljna proba, čak pet-šest puta smo vježbali najbrži prst), zatim vas vode na ručak u televizijski restoran, pri kraju dana slijedi šminkanje (bolje rečeno - pudranje), i zatim samo snimanje. Između pojedinih "faza" boravka na televiziji ima i podugačkih, čak i dvosatnih pauza, koje nekome dobro dođu za opuštanje, a nekima bogami to čekanje toliko pojede živce da bi najradije otišli doma. Svi uglavnom izdrže, i kad dođe vrijeme za snimanje, studio se puni najprije publikom, i tek na kraju natjecateljima. Uglavnom vam se sve objašnjava, što vas očekuje i što trebate raditi, tako da se samo najnervozniji uspijevaju zbuniti.

Što se natjecatelja tiče, sa snimanjem počinje najgori dio dana, napetost kulminira, njene fizičke manifestacije su nebrojene i dolaze sa svih strana, od znojenja do kruljenja u utrobi. Tek kad natjecatelji posjedaju na svoja mjesta, prvi put toga dana vide Tarika, koji se rukuje i upoznaje sa svima, i u pauzama snimanja se jako trudi razbiti natjecateljima tremu pričajući viceve, pjevušeći i imitirajući sve i svakoga (Ćiro mu je najomiljeniji). Najgora situacija za one koji sjede uokolo je ako u "vašoj" emisiji na početku nastupa natjecatelj iz prethodne. Ako je dotični dosadan i naporan, onda ga oni koji sjede uokolo i čekaju svoj red zdušno mrze, isto kao i nekog iz svoje ekipe ako oteže bez veze (prije tri godine u mojoj emisiji je takva "zvijezda" koja je "pojela" skoro cijelo vrijeme bila ona doktorica iz Splita koja je odgovorila da mrav ima osam nogu i pala na 32.000). I ja sam na početku moje druge emisije imao osjećaj da ovih deset ljudi naokolo jedva čeka da odem. Ako je pak natjecatelj na vrućoj stolici simpatičan i dinamičan, onda su i svi drugi dobro raspoloženi.

Uglavnom, kada se riješi eventualni zaostatak iz prethodne emisije, onda počinje "naša avantura". Prvo se snima predstavljanje, to je ono kad se na ekranu pojavljuju jedan po jedan natjecatelj, i sve se jedan na guplji način od drugoga klibere, kimaju glavama i mlataraju rukama. Slijedi najbrži prst: Tarik ga najavljuje, a nezavisno od ritma njegovog čitanja ponuđenih odgovora, oni se pojavljuju na natjecateljskom ekranu. To me nevjerojatno zbunilo prije tri godine: za prvi najbrži prst trebalo mi je deset sekundi, drugi sam fulao (trebalo je poredati slavonske gradove od zapada prema istoku, bio sam zamijenio Požegu i Slavonski Brod), u trećem sam imao drugo vrijeme, a četvrtog - nije bilo. Ovaj put sam na probi testirao svoj "sistem": kako su A-B-C-D tipke poredane vodoravno u jednom redu, držao sam na svakoj tipki po jedan prst (većina drugih natjecatelja je "kljucala" jednim prstom), "isključio" slušanje Tarikovih riječi i obratio pažnju samo na ekran, pri pojavljivanju odgovora odmah pojmove pretvarao u slova, i ukucavao svako slovo pripadajućim prstom. Na probi s tom metodom nisam nijednom bio najbrži, ali sam uvijek imao drugo ili treće vrijeme. U prvom najbržem prstu pobijedio je jedan doktor iz Zagorja (ja sam imao drugo vrijeme) koji je, čini mi se, otišao sa 125.000 kuna. Slijedi novi najbrži prst, uz Tarikovo upozorenje kako za njega jedva da ima vremena. I, na moj veliki šok, opet (kao prije tri godine) slavonski ili podravski gradovi koje treba poredati od zapada prema istoku (ili obrnuto, ne sjećam se više). Znao sam otprilike koji je prvi, i odmah ga stisnuo, ali za ostale sam bio jako daleko od sigurnosti. U tom trenutku osjećate kako prolaze stotinke sekunde, već sam pomišljao kako opet neće biti ništa od toga, i posljednjim atomima koncentracije pokušam poredati ostala tri grada. Imao sam osjećaj da je prošlo i petnaest sekundi. Osvrnem se oko sebe, vidim - ljudi još tipkaju, a susjeda do mene čupa kose jer je stisnula enter nakon samo tri ukucana slova. Gotovo je, Tarik proglašava rezultat, čujem svoje ime i ne mogu vjerovati, na ekranu vidim da sam samo ja točno odgovorio, čak i relativno brzo, veliko mi olakšanje preplavljuje organizam, izlazim iz stolice (na propisani način), dolazim do Tarika, rukujemo se, i rez. Pauza dok tehničari namjeste stol i stolice (koje se inače skidaju pred svaki najbrži prst), šminkerica me morala još malo napudrati da prikrije znoj, i nakon nekoliko minuta nastavljamo. Sjedam u stolicu, Tarik opet naglašava kako imamo još sasvim malo vremena, i počinje s predstavljanjem. Odgovaram u kratkim rečenicama, imajući na umu vrijeme, a on forsira da još pričam, pa onda i pričam, ajde, iako još uvijek u kratkim rečenicama. Kreće konačno ono pitanje s Arsenom, odgovaram bez problema, i onda zatrubi sirena. Kraj snimanja. Pozdravljamo se, malo ćaskamo s Tarikom, ostali natjecatelji iz ekipe mi čestitaju na upadu, izlazimo van, javljam ženi da sam "na stolici", ona ne može sebi doć od oduševljenja, a kćeri pogotovo, javljam i džokerima da moraju biti na raspolaganju i sutradan, ali je jedan nažalost otpao, drugi dan nije mogao biti u to vrijeme kraj telefona. Ostaju četiri.

Tako sam morao ostati u Zagrebu još jedan dan (naravno, nije mi bilo krivo). Natjecatelji koji sutradan nastavljaju snimanje od prethodnog dana ne moraju ponavljati cijelu torturu s instrukcijama, probama i izjavama, ali smo radi šminkanja morali doći dva sata prije početka, pa je opet bilo malo napetog čekanja. Kad je počelo uvođenje u studio, išla je prvo publika, pa nova grupa natjecatelja, pa tek na kraju ja, Tarik je malo kasnio, pa se napetost opet počela pojačavati. Kad se pojavio, vježbali smo ulazak: svaki stoji s jedne strane "vrata", meni je pozicija bila označena krugom od plastike položenim na pod, koji se, kad se s njega zakorači - otklizne, pa sam u drugom pokušaju ipak stajao kraj njega, a ne na njemu. Inače, dok se čeka početak, svi te uokolo ohrabruju, i tehničari, i kamermani, i organizatori, i sam Tarik. Ponavljali smo snimanje ulaska jedno dva-tri puta, i napokon opet zasjeli. Opet Tarik hoće da pričam, pa ja onda pričam, trudeći se da ne budem preopširam (a dosta me opterećivalo što oko mene sjedi deset ljudi koji "me mrze" jer oduzimam njihovo vrijeme), a on zapitkuje i nutka me, no napokon idemo dalje. Uslijedila su ona jednostavnija pitanja do 1.000 kuna, zatim isto tako prilično jednostavna pitanja do 16.000 kuna (neposredno poslije emisije, pa ni drugi dan, nisam se nikako mogao sjetiti koja su bila ta ranija pitanja), i onda me zgodi pitanje o pjevačici/stihopisateljici grupe Elemental. Da sam bio malo prisebniji, možda sam mogao zaključiti da je pitanje prenisko za zamku (ili "navlakušu" kako se to u kvizovskom žargonu kaže), pa ako mi je odgovor "Remi" bio poznat, onda je vjerojatno i točan, jer su ostali ponuđeni odgovori bili asocijacije izvedene iz točnog odgovora, a ne koincidencije iz stvarnog svijeta koje asociraju na nešto treće (kako znaju biti složena pitanja za puno više novaca). No, pitao sam publiku, dobio sam visokih 78 posto, i uzeo taj odgovor, pa smo išli dalje. Sad sam se sjetio da sam se zaboravio zahvaliti publici - ako itko iz publike ovo čita, neka primi moju ispriku, i evo - zahvaljujem se sada. Stiže pitanje o prvom nobelovcu iz fizike, tu su se sve moje pretpostavke vrtile oko Roentgena, no obuzelo me psihotično ziheraštvo: prvo smo zvali Korada Korlevića (malo me začudilo da Tarik nije pokazao da zna o kome se radi), no Korado nije bio baš stoposto siguran, ali mi je barem otklonio neke sumnje, a onda sam uzeo pola-pola, i nakon toga uopće nije bio problem odbaciti Edisona, za koga sam bio siguran da nikad nije dobio Nobelovu. Kasnije (e, ali lako je biti general poslije bitke) je izgledalo logično prvo uzeti pola-pola, a tek poslije zvati, no tko je mogao znati da će ostati Edison i Roentgen, a ne, recimo Planck i Roentgen, oko čega opet ni ja ni Korado ne bi bili sigurni. No dobro, sredili smo jedanaest pitanja, i već sam bio u području apsolutne sreće i apsolutnih slučajnosti. Nogometno me pitanje sasvim spustilo na zemlju, znao sam da je gotovo (kasnije su mi i moja dva sportska džokera kazala da nisu savim sigurni bi li u 30 sekundi uspjeli izbrojati tih 11 golova Hrvatske na svjetskom prvenstvu u Francuskoj), pokušao sam malo logično razmišljati, ali s nogometom jednostavno nisam doma, i tu je bio kraj. Tariku je bilo vidno žao, i meni isto, ali što je tu je - osvojenih 64.000 kuna je ipak najveća lova koju sam ikada vidio na kupu. No, vidjet ću je tek za dva tjedna, jer se po njihovim pravilima isplaćuje petnaest dana nakon emitiranja.

Javio sam doma (ekstaza, maksimalno oduševljenje), javio sam džokerima, bilo mi je psihološki prilično naporno uvjeriti ih da moraju šutjeti o tome do emitiranja, i avantura je gotova. Ako se netko od vas želi okušati u takvom nečem, ima blogova koji mogu pomoći (našao sam dva): uobičajena telefonska pitanja s odgovorima (http://milijakuna.blog.hr) i pitanja iz samog kviza (bez točnih odgovora)  (http://milijunas.blog.hr). Iako, ako hoćete savjet iz prve ruke, bolje je ne "štrebati" za kviz, nego računati na svoje prosječno svakodnevno znanje, i dane uoči snimanja što više posvetiti relaksaciji, psihičkoj i fizičkoj, što ste opušteniji, to ćete se bolje koncentrirati. Iako je u tom kvizu bilo dosta primjera ordinarnog neznanja o općim stvarima, što je na newsima i forumima često komentirano kao odraz općeg stanja nacionalne kulture, pismenosti i obrazovanosti, bilo koja pismenija i informiranija osoba ne bi trebala imati problema s pitanjima do 32.000 kuna, a sve ostalo (ponekad i ono prije toga) je najvećim, najvećim udjelom čista sreća.

Ja sam tako uz pomoć sreće dobio svojih približnih pet posto od milijuna, a ostatak ću morati zaraditi, hm, kako to neobično zvuči - radom.

Naravno, kako dolazim iz male sredine gdje je svaki javni istup velika senzacija, moja kviz-avantura izazvala je i odjek javnosti (što meni kao novinaru nije nimalo neobično), a u svijetu bloga brzo su i simpatično odreagirali moji mladi sugrađani koji rade Pazinsku kajganu (http://pazinskakajgana.blog.hr).

Budućim kvizerima želim više sreće, i iako se na kraju nitko neće sramiti reći da je na Milijunaš došao računajući na neke novce, ipak treba imati na umu da je to prije svega igra, i prilika za propagandu nekih stvari, što se iz mog nastupa, nadam se, i vidjelo.

Napisao: Davor Šišović i objavio na svom blogu http://bookaleta.blog.hr, s kojega mi bez pitanja prenosimo

Inače, Davor ima i svoju web stranicu na kojima donosi mnoštvo sadržaja, tematski posvećenih Istri, SF-u, književnosti i brojnim drugim Davorovim preferencijama.