Najutjecajniji oporbeni medij u Jugoslaviji (Srbija i Crna Gora, op.prev.), radio B92, neprestano je bio u sukobu s vlastima. Tijekom demonstracija tijekom režima 27. studenog 1996. ometali su prijenos njegova signala, a 3. prosinca B92 je bio potpuno onemogućen. Tada je XS4ALL (etički angažirana hakerska grupa op.prev.) radiju ponudio pomoć. Prijenos je prebačen na Internet (tehnologiju za prijenos zvuka dao je RealAudio u sklopu RealNetworks, koji financira Mitchell Kapor). Putem svojih odašiljača Voice of America je, među ostalim, zatim slao signal primljen preko Interneta natrag u Jugoslaviju. Jugoslavenski je režim morao priznati da njegova cenzura nije uspjela i uskoro je toj postaji dopustio nastavak normalnog emitiranja.

O ideologiji XS4ALL (prema eng. access for all, pristup za sve - op.prev.) govori samo njegovo ime - pristup Internetu trebao bi biti otvoren svima jer je Internet medij slobodna izražavanja mišljenja. XS4ALL izražava spremnost da se "aktivira u politici" i "ne boji se sudskih parnica". Suradnja između XS4ALL i B92 nastavila se kada je 24. ožujka 1999. počeo rat na Kosovu i kada je jugoslavensko Ministarstvo za komunikacije ponovno zabranilo emitiranje i radiju oduzelo odašiljač. Glavnog urednika Verana Matića uhitili su bez riječi objašnjenja, no ipak su ga istog dana pustili. Saša Mirković, direktor radija, dobio je 2. travnja otkaz. Režim je postavio novog direktora i odredio novu politiku. Uz pomoć XS4ALL bivši su urednici B92 mogli nastaviti emitirati putem Interneta, a radiopostaje u drugim zemljama slale su signal natrag u Jugoslaviju.

Pobjeda B92 nad državnom cenzurom bila je posebno važna jer je ta postaja postala simbolom za neovisne i kritičke medije u Jugoslaviji. "Obrana slobodnih medija", koju je Matić napisao početkom rata, dobro pokazuje što je bilo u igri: "Kao govornik slobodnih medija i predobro znam kolika je potreba za informacijama, bez obzira na to kojoj strani u sukobu pripadali. Ljudi u zemlji morali bi biti obaviješteni podjednako o međunarodnim debatama koliko i o tome što se događa kod kuće. Ljudima u inozemstvu morala bi se reći istina o tome što se ovdje događa. No, umjesto iscrpnih necenzuriranih činjenica, možemo čuti samo ratni propagandu i zapadnjačku retoriku".

Potkraj rata organizacija Witness podučila je četvero Kosovara bilježiti kršenja ljudskih prava na video. Slikovni su materijal preko laptopa i satelitskog telefona slali na Internet, a potom je predočen Međunarodnome sudu za ratne zločine.

Witness je osnovan 1992. godine. Organizacija vjeruje u moć slike u izvještavanju o kršenju ljudskih prava i svoju zadaću vidi u razvijanju tehnologije videa i podučavanju ljudi koji se nalaze na mjestu događaja da se njome služe: "Naš je cilj opskrbiti branitelje ljudskih prava sredstvima koja im trebaju da bi zabilježili, poslali i objavili primjere kršenja ljudskih prava koji bi inače ostali nezamijećeni, a njihovi počinitelji nekažnjeni". Osnivač organizacije, glazbenik i pionir kiberprostora Peter Gabriel, formulira to ovako: "Istina ne poznaje granice. Informacije žele biti slobodne. Tehnologija je ključ".

Uz te hakerske grupe, tijekom kosovskog sukoba u Mrežu su ušle i tradicionalne organizacije za obranu ljudskih prava. Organizacija Oneworld, koja koordinira pokrete za građanska prava i njezin partner Out There News postavili su na Internet banku podataka za izbjeglice kako bi ih njihovi rođaci i prijatelji mogli pronaći. Pa i u mirovnim pregovorima, koji su se dakako bavili prvenstveno humanitarnim, a ne tehnološkim pitanjima, nova je tehnologija odigrala simboličku ulogu. U pregovorima što su ih vodili finski predsjednik Martti Ahtisaari i bivši ruski premijer Viktor Černomirdin, prva je verzija sporazuma bila napisana na mobilnom telefonu s pristupom Internetu, a prvi preliminarni izvještaji o pregovorima bili su predstavnicima različitih zemalja poslani kao tekstualne poruke. Zato se Kosovski rat može s pravom nazvati prvim Internet ratom, onako kako je Vijetnamski rat bio nazvan prvim televizijskim ratom u povijesti.

Jedan manji dio toga rata čak se vodio na Internetu. Krekeri na različitim stranama vodili su vlastite ratove, kako je Dorothy E. Denning opisala u svojoj studiji "Aktivizam, haktivizam i kiberterorizam" (2000.). Srbijanski su hakeri samo nekoliko dana po izbijanju rata upali u poslužitelj NATO-a. Jedan kalifornijski kreker uzvratio je napadom na web stranice jugoslavenskog režima. Krekeri su se podijelili u skladu sa stajalištem prema sukobu: Rusi i Kinezi napadali su američke web stranice, a Amerikanci, Albanci i Zapadnoeuropljani srbijanske stranice. Neki su krekeri iz istočne Europe slali viruse s porukama protiv NATO-a. Po svršetku rata neki su mediji objavili čak (lažne) glasine da je predsjednik Clinton bio odobrio plan za uključivanje krekera u neke akcije, poput upada u Miloševićeve bankovne račune.

Pekka Himanen (Hackerska etika)

P. S. Autor Hackerske etike rođen je 1973. godine. U dvadesetoj godini postaje najmlađi doktor znanosti u Finskoj. Danas predaje filozofiju na Sveučilištu Berkeley, a kao gostujući profesor i na drugim najpoznatijim akademskim i neakademskim ustanovama na svijetu. "Hakerska etika" prva mu je knjiga.

Lupiga.Com