Lamija Begagić - Dvadeset i sedam

"Ako sa sedam pišeš sastav o proljeću, a ne spomeneš lastavice, to ti je ko da ga nisi ni napisao.
Ako sa sedamnaest pišeš priču o ljubavi, a ne spomeneš bar jednom Don Quijotove vjetrenjače ili ne napišeš nijedno "ona" sa velikim O, to ti je ko da je nisi ni napisao.
Ako sa dvadeset i sedam pišeš priču o biločemu, a ne spomeneš kako je seks s njom totalno drugačiji od seksa s tvojom ženom, to ti je ko da je nisi ni napisao.
Ti imaš dvadeset i sedam. Imaš ženu i sina. Mirzu. Mirzi je šest. U septembru će u školu, a već u martu pisat će svoje prve sastave. O proljeću. S lastama.
Radiš kao novinar. Terenac, istraživač. Nije ti posebno zanimljivo. Urednik ti ne da kolumnu. Kaže da svaki seronja odmah 'oće kolumnu. Da je najlakše tako: ležat u krevetu i zarađivat hljeb. Da ćeš je dobit malo morgen. Za dvajest godina kad postaneš neko. ll' za dvije godine kad se preseliš negdje.
Ti si još niko i još ovdje i zato pišeš za sebe. Nije to dnevnik, al' nije ni da nije. Tvoji likovi postoje. Drugačije se zovu, al' postoje. I Ira postoji. Jednog ćeš joj dana dati da pročita to što pišeš. Ne mora shvatiti. Tvoje je da joj daš.
Pišeš navečer. Kad Mirza i žena spavaju. Kad je mrak i tišina. Izvadiš baterije iz svih satova u stanu i počneš. Svaki put misliš na nju. Stvarna je dok ulazi u tvoje priče.
Namjerno je obukla tu majicu. Taj izrez. Gledaš joj rame. Glatko. Sjajno. Očito namazano nekim uljem. Gledaš kako joj je iskočila ona kost tamo negdje gdje prestaje vrat, a počinju prsa. Irina prsa...
Mirza spava nemirno. Ima prelagan san. Budi se na svaki šum. Stalno prebacuješ ženi da je to jer ga je ona tako naučila. Još k'o bebu. Nikad nije dala da radi TV il' da svira muzika dok mali spava. Zato je postao tako osjetljiv.
Probudi ga svjetlost laptopa na kojem pišeš. Ustane i dogega se do tvog krila. Nogavice za broj veće pidžame (da može i nagodinu!) vuku se po podu, a potkošulja viri ispod flekave majičice. Mokar je. Znoji se. Grliš ga i ljubiš mu vlažnu kosicu. Štimaš ga da ti sjedne bliže koljenu. Ne želiš da osjeti da je Ira maločas bila tu.
Ti imaš dvadeset i sedam. Imaš ženu i sina. Mirzu. Mirzu zbog kojeg još nikako nisi uspio do kraja napisati rečenicu: Seks s njom totalno je drugačiji od onog s mojom ženom.
Ako s dvadeset i sedam pišeš priču o biločemu, a ne spomeneš kako je seks s njom totalno drugačiji od seksa s tvojom ženom, to ti je kao da je nisi ni napisao.
Kao što se lako budi, tako lako i usne. U tvom naramku. Gasiš stroj i odlaziš u krevet. Ira je, kao i Mirza, već duboko usnula. Uvlačiš se ženi pod jorgan. Tek je ponoć. Možda se još stigneš naspavati. Mirza se budi tek oko sedam."

Lamija Begagić je rođena 1980. u Zenici. Odrasla je u Zenici, a živi u Sarajevu. Apsolventica je Odsjeka za južnoslavenske književnosti Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Jedna je od urednica književnog web-magazina Omnibus i urednica dječjih listova Palčić i 5Plus.

Dvije priče (Bog, jazz i još ponešto ili prosto Ena te Jabuka) objavljene su u zborniku Bun(t)ovna p(r)oza. Objavljuje u sarajevskim Licima. Priprema knjigu priča radnog naslova Šta Eldar zna o zavičaju u sarajevskoj Književnoj radionici Omnibus.