Rječnik buržujskih klišeja, Rječnik otrcanih misli, Rječnik usvojenih misli, Rječnik primljenih ideja, Rječnik naslijeđenih ideja, Rječnik općih mjesta, Katalog dogmi mediokritetskog svjetonazora, Smočnica gotovih misli za svaku priliku, Građanski frazarij ... alternativni su naslovi koji su kolali pri prevođenju Flaubertovog „Rječnika uvriježenih mnijenja“ („Le Dictionnaire des idées reçues“). Nastalog kao jedna od četiri rukopisne cjeline zamišljenog drugog sveska Bouvarda i Pécucheta; ostale tri su: „Budalaštinar“ („Sottisier“), „Markizin album“ („L'Album de la Marquise“) i „Katalog šik misli“ („Le Catalogue des idées chic“).

Flaubertovim riječima: rječnik je zamislio kao djelo "uređeno tako da čitatelj ne zna šalimo li se na njegov račun", s ciljem da tvori "povijesnu glorifikaciju svega što se odobrava", da se abecednim redom nađe u njemu "sve ono što treba govoriti u društvu kako bi vas se smatralo pristojnim i ljubaznim". 

 „Rječnik uvriježenih mnijenja“ (ILUSTRACIJA: Livre de Poche)

Riječima prevoditelja Stanka Andrića: "zbirka gotovih i već okoštalih misli koje je jednom davno netko valjda mislio i koje nam se nude da ih 'usvojimo' te tako sami izbjegnemo tegobu i zamor mišljenja. Zbirka proteza kojima možemo dohvaćati svijet oko sebe umjesto da se u tom poslu mučimo vlastitim kržljavim udovima."

Primjera radi:

ADMIRAL. Uvijek smion. Kune jedino sa "sto mu topovskih okana!"

AHIL. Dodavati "lakonogi"; ostavlja dojam da smo čitali Homera.

ARHIMED. Reći u njegovo ime: "Eureka." "Dajte mi oslonac i pomaknut ću svijet." Postoji još i "Arhimedov vijak". Više od toga nismo dužni znati.

ARHITEKTI. Sami imbecili. Uvijek zaborave na stubište u kući.

DIPLOMA. Oznaka učenosti. Ne dokazuje ništa.

FRIZER, FRIZURA. Ne dolikuje muškarcu.

FUGA. Ne zna se u čemu se ona sastoji, ali treba tvrditi da je jako zahtjevna – i vrlo dosadna.

Autohtoni hrvatski blesarij

Stanko Andrić je s vlastite strane 2009. godine skicirao i hrvatsku verziju. Primjera radi: 

ANTIFAŠIZAM. Prazan pojam, lišen stvarnog sadržaja. Krinka iza koje se skrivaju strahote i zlodjela komunizma.

BALKANAC. Uvreda zbog koje je opravdano fizički se obračunati s onim tko vam ju je uputio. 

BIZANTINAC. Sinonim za podmukla i prevrtljiva čovjeka. Bizantinci su uglavnom Srbi.

BOSNA. Tamni vilajet. Ne zna se što bi to imalo značiti, ali je vrlo istinito. Zemlja ćevapčića i viceva. Bosanci su posvuda, samo ne u Bosni.

CRKVA. Posljednja moralna vertikala. Jedino se ona još nije kompromitirala. 

DESNIČAR. Citirati misao: "Tko u mladosti nije bio komunist, taj nema srca, a tko u zreloj dobi nije desničar, taj nema pameti."

GENOCID. Najgori ratni zločin, koji se sastoji u ubijanju civila naše narodnosti.

IDENTITET. Nešto sveto. Čuvati ga kao oko u glavi.

IDEOLOGIJE. Nešto pokvareno i vrijedno svake osude. U njih se ubrajaju marksizam, komunizam, jugoslavenstvo... 

JUGOSLAVIJA. Totalitarna diktatura. Umjetna državna tvorevina. Građena na trulim temeljima, prirodno je da se nije mogla održati. Ili pak: u mnogom pogledu bolja od ovog što imamo danas. Društvo socijalne pravde, solidarnosti, jednakosti i sklada među različitim narodima. Uzdisati za njom. 

NIJEMCI. Narod superiornih sposobnosti. Uzor u svemu. Nije mnogo nedostajalo pa da pobijede u Drugom svjetskom ratu; malko žaliti što do toga nije došlo.

NOVINARI. Klevetnici. Zanima ih jedino skandal i kako oblatiti ljude od ugleda u javnosti. Nažalost, takva se roba odlično prodaje.

PARTIZANI. Komunistički mit. Kokošari. Po Slavoniji uglavnom krali kobasice sa seljačkih tavana. Prigrabili pobjedu koju je izvojevao netko drugi. Unuci partizana još i danas ratuju s unucima ustaša.

POVIJESNA ISTINA. U svakoj se prigodi zalagati za nju. Ide nam u prilog. Nije ni čudo, jer ona je uvijek upravo ono što mi smatramo da se u povijesti dogodilo.

RADNIK. Sumnjiva riječ; trebalo bi je zabraniti. Ispravno je kazati djelatnik.

SLOVENIJA. Sićušna zemlja. Zbijati šale na račun njezine neznatne veličine: trebalo bi je premostiti, poslovica "mali ptić, veliki krič" i sl. Zvati je i europskim stratištem jer su ondje jugoslavenski partizani na kraju Drugoga svjetskog rata posmicali svoje protivnike u bijegu. Slovenci su uvijek bili austrijski sobari i kočijaši. Nažalost, gospodarstvo im je znatno bolje od našega; skrivati ogorčenje uzrokovano time.

SRBIJA. S nelagodom izgovarati to ime; strašnije je od psovke.

SREDNJOEUROPSKI. Plemenit pridjev; mnogo više od puke zemljopisne oznake. Hrvatska je oduvijek pripadala srednjoeuropskom kulturnom krugu. Srednjoeuropska uljudba.

ŠTROSMAJER (biskup). Bio pobornik jugoslavenstva. Volio Srbe više nego što pristaje biskupu. Dokazivati da je, zapravo, bio vatren hrvatski domoljub.

TITO. Običan zločinac i ubojica. Neobrazovani vjetropir, ponašao se kao tipičan hohštapler, zavodio lijepe žene, pušio skupe cigare itd. Najveći državnik kojeg smo imali. Bio je Hrvat: stidjeti se zbog toga; ponositi se time. 

USTAŠE. Nepravedno su ocrnjeni. Nisu ni izdaleka bili tako strašni kako ih se prikazuje.

ZEMLJAK. Obvezatno je silno se razveseliti ako u stranom gradu slučajno susretnete znanca iz zavičaja. 

Ljubljena li si

Idemo ipak po još jedan Andrićev primjer – NACIONALIZAM. Nepravedno ocrnjen. U svojoj biti, zapravo nešto uzvišeno. Istinski nacionalizam je plemenit.

Ovih je dana opet bio aktualan Bleiburg, u sklopu čega je izbio i skandal oko navijanja nove Thompsonove pjesme u neprikladnom kontekstu, što se odvija u vječito istim prokopima: konstatacijama da se radi o bardu ustašofilije suprotstavljaju se isticanja da se radi o "lijepoj, domoljubnoj pjesmi", a ne mrzilačkoj, tu se samo voli domovinu, uz izazove neka im se nađe što sad ima loše u toj pjesmi. Paradigmatski primjer: izbornik Dalić pretprošlog ljeta pravda izbor Thompsonove "Lijepa li si" kao glazbene kulise trijumfalnog dočeka: "Što je u njoj loše, gdje vidite poruke mržnje, zašto moramo trpjeti ta prozivanja?"

Pjevač "lijepih, domoljubnih pjesama"(SCREENSHOT: YouTube)

Ugrađena premisa Dalićeve lažne dileme je da pjesma mora biti mrzilačka da bi bilo nečega lošeg u njoj. U konkretnoj "Lijepa li si" nađe se duboko dubioznih stvari, o čemu sam imao koju riječ preklani: Herceg-Bosna kao integralan dio Hrvatske te promocija Naroda s velikim N kao tribalizma koji hoće biti iznad republike. No, ako ćemo pitati fundamentalnije, dubioza ide po liniji rezoniranja "nacionalizam je okej, šovinizam nije", koji mržnji prema drugim nacijama suprotstavlja pojam domoljublja, dakle -ljublja, čiste ljubavi prema vlastitoj naciji, neumrljane onom mržnjom, kao nečega zapravo uzvišenog i plemenitog

"Kod šovinizma nije toliko nesimpatična odbojnost spram stranih nacija, koliko ljubav prema vlastitom narodu", jednom će rečenicom ukazati Karl Kraus na koncepcijsku grešku takvog rezoniranja.

S vlastite ću strane dodati da će nailaženje na klišej o nepravednoj ocrnjenosti nacionalizma, jer da ga treba lučiti od šovinizma, predstavljati lakmus kako imamo pred sobom papagaja iz bouvard-pécuchet reda. 

Konkretna i apstraktna zajednica

U knjizi „Ordinariness and Light“, koja u podnaslovu nosi "urban theories" kao oznaku žanra, arhitektonski par Alison i Peter Smithson izradio je, u poglavlju „Human associations“, dijagram hijerarhije asocijacije.

Oni obitelj identificiraju kao bazičnu zajednicu, a s njom kuću kao prvi odrediv urbani element. Drugi je: ulica. Ali, pozor, ne bilo kakva: "in our street" nasuprot "on the road". Čak se tehnički ne mora raditi o ulici, nego može i o trgu ili parku – glavno da je javni prostor koji formira pripadanje i zajednicu: "the vital relationship between the house and the street", "children run about (the street is comparatively quiet), people stop and talk, dismantled vehicles are parked", "the shops are round the corner: you know the milkman, you are outside your house in your street". Urbanizam primarno teži ovom elementu, radi stvaranja socijalne kohezije – gdje izostaje, nešto nije dobro. Treći odrediv urbani element je kvart, a četvrti grad kao cjelina. 

Dijagram je kvadrat podijeljen na četiri horizontalna pojasa, kao četiri urbana elementa, presječena dijagonalom koja svaki od pojaseva dijeli na tamnu zonu iznad crte (spontana pripadnost) i bijelu zonu ispod crte (voljna pripadnost). Pojas kuće je tako sačinjen od 7/8 spontane i 1/8 voljne pripadnosti, pojas ulice od 5/8 spontane i 3/8 voljne, pojas kvarta od 3/8 spontane i 5/8 voljne, pojas grada od 1/8 spontane i 7/8 voljne. 

Dijagram Smithsona (FOTO: „Ordinariness and Light“)

Ali što to znači? Radi se o razinama identifikacije s mjestom i ljudima s tog mjesta. Najviša je s ukućanima i eventualno susjedima – koje ne biramo. U našoj ulici srećemo poznanike ili čak prijatelje, kojima u pravilu znamo imena i pozdravljamo ih – i dalje ih ne birajući, zatičući se među njima u determiniranosti mjestom stanovanja. U kvartu ćemo prepoznavati lica znanaca iz viđenja. Šećući gradom, međutim, lica ljudi će nam samo iznimno nešto značiti, radit će se o potpunim neznancima. Ali mi ćemo si ipak pisati da s njima tvorimo određenu zajednicu – to su naši "sugrađani", reći ćemo (dio njih, ovisno o veličini grada, nećemo sresti samo jednom u životu, premda ostajući strancima). 

Kažu Smithsoni: "the street implies a physical contact community; the district an acquaintance community; and the city an intellectual community". Od prvog prema četvrtom pojasu pada konkretna fizička asocijacija, a raste udio suprotnog principa: da nam se moguće asocirati sa strancima kao pripadnicima iste zajednice. Ne znamo te ljude, ništa nam ne znače, izostaje svaka spontana asocijacija, ali isforsirat ćemo ideju, naporom intelektualne volje svrstat ćemo ih u zajednički apstraktni koncept artificijelnog pripadanja: "sugrađani". Ili čak ne kao pojedince – jer što mi zapravo znamo je li neki neznanac koji se vuče gradom doista naš sugrađanin, može biti i u gostima – nego poimajući da postoji ta masa na koju se koncept odnosi.

Možda ovo zvuči i banalno za govoriti? Dijagram je naizgled vrlo jednostavan – jer je i misao iza njega prilično jednostavna, zar ne? Rekao bih, uostalom, da je jednostavna misao baš ono što nam tu i treba. U samoj knjizi je složenije. Smithsoni polemiziraju protiv ideje da bi isključivi kriterij formiranja zajednice bila fizička okupljenost stanovanja. Visoka gradnja je ono o čemu razmišljaju, a teza im je: umjesto Le Corbusierovog koncepta Unité d'habitation, koji hoće na jednom mjestu izolirati totalnu zajednicu nemoguće komunikacije, za socijalnu koheziju trebamo se fleksibilnije grupirati, a lakše i efikasnije komunicirati. Ne moramo se družiti samo sa susjedstvom; već kroz rad ćemo se socijalizirati tko zna gdje, a možemo i okupljajući se oko interesa, u šahovskom klubu, plesnoj dvorani, crkvi ili sportskom terenu na raznim stranama grada; konačno, "the 'assessment group' of the intellectual or artist may be international and non-collingual, yet with more in common than with neighbours". Pripadnost voljna, ali ovaj put tim veća što voljnija, intencionalnija, umjesto spontanog zaticanja, padajući u obrnutom smjeru, od četvrtog pojasa prema prvom. 

Samo što to i dalje neće biti mase bez lica! Radim s konkretnim tim i tim kolegom, igram šah s nekom osobom koju gledam dok ona gleda mene i ubrzo se poznajemo, ako već nismo – ključ više nije identifikacija s mjestom stanovanja, ali i dalje se radi o raznim oblicima i ključevima konkretnih zajednica. Nasuprot čemu ostaje stajati princip apstraktne zajednice, kao tek poimanja mase na koju se koncept odnosi. Čime se vraćamo na tu jednostavnu distinkciju dva principa. 

Lutke bez lica

Odlika apstraktne zajednice je neprisutnost očiju koje nas promatraju. I tu je već svejedno radi li se o stotinama tisuća, milijunima, milijardama jedinki – jer uvijek je u pitanju jedna Apstrakcija Mase – jedno Veliko Oko, u kome se ogledamo (ili smo mu nešto krivi). Apstrakcije mogu ići dalje po geografskoj osnovi grupiranja (regija, država, kontinent, planet) ili po bilo kojem drugom kolektivnom identitetu, spram kojih se onda može biti šovinistom (spol, rasa, nacija, vjera, itd.), kao mreža superponiranih i preklapajućih koncepata o pripadanju. Tko su meni ti ljudi? Poznajem li ih? Trči-trči pa nekoga i da, ali pojam se ne odnosi na ikoga pojedinačnog nego na homogeni skup lutki bez lica. 

Obrnuti šovinizam – definiran kao ne mržnja, nego ljubav, favoriziranje nekoga zbog pripadnosti kolektivnom identitetu kojem i sam pripadaš – primitivna je misao, jer u svojoj jezgri također šovinističko posvećivanje fiktivnog partikularizma. Što ćemo misliti o gradonačelniku grada kojemu nisu svi građani jednaki, nego su mu oni njegovog etniciteta jednakiji od drugih? O ocu koji zahtijeva od kćeri da se uda isključivo za pravovjernog zeta – njihove rase i vjere? Taj je primitivizam moguć samo zahvaljujući potiskivanju inherentnog unutarnjeg konflikta i heterogenosti apstraktnih zajednica, s presvlakom navučenom kao pojam homogenosti. Ako ću se kao muškarac pozitivnom predilekcijom identificirati s muškim spolom ili rodom, upadam u problem samim time što se favorizacijski poistovjećujem s milijardama jedinki, od kojih malo kojoj znam lice. Ali to će biti i jezgra mizoginije. Odnosno, mizandrije. Što je zajednica veća, to ključ grupiranja manje znači – reći muškarac ili žena je reći skoro ništa, uslijed unutarnje raznolikosti milijardi. Ako sam žena ljevičarka, zašto da mi kao biračici draža od Bernieja Sandersa bude ekstremna desničarka Sarah Palin, koja zagovara rigidnu zabranu pobačaja (čak i u slučaju silovanja), ili recimo Kolinda Grabar Kitarović od nekog relativno normalnog muškog kandidata? 

"Od Visa do Kupresa, skupila se cijela Hrvatska" (FOTO: HINA)

Nema smisla bez optike intersekcionalnosti. Ako sam siromašna crnkinja iz Bible Belta, što mi znači da me na žensku solidarnost u otpor prema potlačenošću patrijarhatom pozivaju Madeleine Albright i Hillary Clinton, kao ambasadorice svoje privilegirane klase, pa i određenijih skupova interesa, te ciničke moći politike i kapitala (a dalo bi se govoriti i o ratnim zločinkama imperijalizma)? Ove bogate bijele žene podršku za ono odlučujuće na njima, klasnu markaciju i neoliberalnu političku agendu, traže kroz jeftinu identifikaciju na bazi samog spola/roda, poručujući biračicama da će biti dobre feministice jedino ako glasaju za „Killary“. Posramljujući i ušutkujući one možda stvarno marginalizirane – negroes time da žene na mjestima na kojima to zbilja nije dobro biti ili još i bojom kože ili time što sirotinja ili na drugi način deprivirane – ukoliko umjesto za ženu Hillary misle glasati za muškarca Bernieja, čije ih političke pozicije inače zastupaju deset puta bolje nego njene. 

Nacionalizam pak po definiciji odabire naciju kao kriterij grupiranja ljudi, odnosno profilacije zajednice. Ne moramo još govoriti o ratnom konfliktu ni mržnji da bismo rekli prosto to da pripadnike ostalih nacija tim samim stavlja s druge strane. Kada do konflikta pak dođe, npr. na Balkanu, posljedično ćemo imati nekog hrvatskog desničara i huškača iz političkih elita na istoj strani s hrvatskom pješadijom u rovu, kao što ćemo i srpske, odnosno bošnjačke desničarske političare zaticati na istim stranama sa srpskom, odnosno bošnjačkom pješadijom u rovu. A možda pješadija sa sve tri strane ima više zajedničkoga – i osnove za grupirati ih skupa – nego s ratnim profiterima, popovima, hodžama i generalima uz koje su svrstani po etničkoj osnovi? 

Odabir kriterija grupiranja kao nešto za problematiziranje. Je li hrvatski radnik ista "nacija" s hrvatskim tajkunom ili s proleterima svih zemalja?

Ali notorna zamjena klasnog antagonizma rasnim nije jedina. U svakom društvu imamo tisuću realnih osi unutarnjih konflikata povrh klasnog. Svjetonazorski, ljubavni, kulturni, interesni, pa će, ne znam, pijanist i kamiondžija malo imati zajedničkoga jedan s drugim, TERF feministica gledat će se preko nišana s trans ženom, "poštena žena" s "preljubnicom", komšija i komšija tući će se oko međe ili šljive, starosjedilac s "kolonistom", a čak će i bradonja, u karikaturi koju sam našao na jednom mjestu, misliti da je kreten golobradi, dok golobradi misli da je to bradonja. Sve to unutar Hrvatske.

Koga i što mi onda "volimo" kad "volimo Hrvatsku"? Radnika ili gazdu, pijanista ili kamiondžiju, terfovku ili transovku, golobradog ili bradonju?

Ako netko kaže da "voli Hrvatsku", politički, znači li to da voli Željku Markić i skupa s njom Stipu Mesića? A ako ih ne voli, i jedno i drugo, sve u đuture, kako on to točno onda "voli Hrvatsku"? Kako je moguće voljeti (ej, shvaćamo li koliko je to teška riječ!) sve ono što neka zemlja jest? Već na razini grada je to tanko kao uopće osjećaj pripadnosti – u nekoj zoni suvislosti – pa kako onda proklamirati neizdiferenciranu ljubav (ej, ljubav!) prema nečemu tolikog stupnja heterogenosti i kompleksnosti kao što je to nacija? 

Možeš li biti i švabo i partizan u istom filmu?

Test ispravnosti senzora

Radi se o olakosti govorenja, jer riječi su jeftine. Primjer besmislenog jezika, onoga što je Ludwig Wittgenstein nazivao proizvodom jezika koji je pošandrcao, muholovkom za muhe (filozofiju stoga shvaćajući kao borbu protiv začaranosti našeg mišljenja posredstvom našeg jezika). Voljeti? Hrvatska? Ništa tu nije jasno. Postoji riječ koja sugerira homogen pojam ("Hrvatska" – u smislu ne RH nego Domovine), pa mi uzimamo kao da i u stvarnosti mora postojati pojava na koju se pojam odnosi, označeno za taj označitelj. Ali ovo označeno nije nego simulakrumski entitet, paralelna hiperrealna stvarnost kao kopija lišena izvornika. 

Može li biti nečega krivoga u ljubavi? Može ako je laž. Razlika između onih koji ne tvrde i onih koji tvrde da vole te konstrukte (Narod, Domovinu, Hrvatsku i sl.) – s programatskom sljepoćom za klasne i druge fronte unutar konstrukta – je samo u tome što potonji besramno lažu. "Ljubav prema svojoj naciji" je kao brbljanje u prazno, zloćudnije prirode od same brbljavosti. Tu se proizvodi puno emocionalne buke oko hiperrealne apstrakcije koju nije moguće stvarno voljeti – tzv. "domoljublje" kao odmah kucanje srca za fiktivnu zajednicu lutki bez lica, pripadnost kojoj je 8/8 svedena na ideju da postoji masa na koju se fantomski pojam odnosi, besmislen kao predmet ljubavi, označitelj bez označenog, što ne predstavlja osjećaj kakav bi netko mogao stvarno osjećati.

Na ispražnjeno mjesto čega onda stupa gotov ideologijski jezik utvara i opsjena, sa svom galamom, rukama na srcu i ostalim metastazama mistifikacijske malignosti – pri čemu nam senzori rade jedino ako nam se istog trena popale sve lampice za „bulšit“ (a ne bi bilo loše ni provjeriti gdje nam je novčanik).

Nevolja s praznim jezikom je da kada govorenje postane olak verbalizam otima se u pitanja časti, normirane moralne kategorije, uzdignuta patriotska prsa i napunjenu dušu, kao osjećaje kojima se busa i koje se zahtijeva – te dolazi do svih sramota s tim povezanih, terora kojega nam je stvarno već dosta.

Nužno će se raditi o kiču zato što se radi o klišeiziranoj patvorenosti – sadržanoj u preuzimanju kodificiranog mitološkog govora emocija – unatoč svoj možebitnoj iskrenosti u ispovijedanju (psihologiji je poznato da, uslijed mehanizama internalizacije, iskrenost ne podrazumijeva autentičnost, štoviše: čim je nešto iskrenije, tim je vjerojatnije da patvoreno).

Pripadnost apstrakciji je egzogena

Zapamtio sam poučnu prigodu kada je jedan libertarijanski žurnalist, erudit jeftinih brošura, Miloradu Pupovcu zamjerio deklariranje Srbinom. Jer ako su eruditovi došli "vjerojatno iz Poljske" u Hrvatsku, a on se svejedno osjeća kao Hrvat i samo Hrvat, što uopće netko ima u Hrvatskoj biti Srbinom ili bilo kakvom manjinom? Sve samo zato da bi mogao sisati proračunsku lovu da bi onda još radio antitržišnu propagandu – "zamisli koliko moraš bit zatrovan nacionalizmom" za to! Ali zaključna poruka je tek veličanstvena: "jebite se pokvareni debili i sram vas može biti, zbog štete koju radite svima oko sebe da bi komotno parazitirali na tuđem krvavo zarađenom novcu"! 

Zamisli koliko moraš biti zatrovan misijom ušutkivanja Novosti, pakiranom u ambalažu himbene skrbi za porezne obveznike, za ne prezati ni od uprezanja u tu svrhu banalne činjenice o nacionalnosti i etnicitetu kao kulturnim konstruktima – samo izvrnute naglavačke. Tamo gdje nisu bitne te izmišljotine – spaja erudit 2 i 2 u 5 – nema što raditi ni pojam manjina kojima bi se moralo štititi manjinska prava, preko kojih onda može doći do njemu bolnih medijskih pojava. 

Kako je moguće voljeti sve ono što neka zemlja jest? (FOTO: Pixabay)

Sigurno da su i nacija i etnicitet i rasa, čak i boja kože, naravno i konfesija, tek sociološki modeli preko kojih se vrši arbitrarna klasifikacija i utvrđuje nekoga kao nešto u većoj ili manjoj mjeri. Ne samo zato što je ideja čistokrvnosti apsurdna, uvijek smo samo mješanci u nekom omjeru predaka koji su isto bili mješanci, nego i zato što su kategorije fluidne. Primjerice, osnovna podjela na negroide, europeide i mongoloide je manjkava, kad treba uvrstiti Indijce i još neke, počinju petljanja (pri čemu će svaki biologijski esencijalizam biti na krivom tragu), osim toga svojstvo rase često se pretapa sa svojstvom etniciteta (prema "krvi", jeziku, vjeri, tradiciji ili već kojem od raznih kriterija pristupa kojima sociologija pokušava definirati pojam), ovo pak sa svojstvom nacionalnosti, koja su također oba unutar sebe klasifikacijski arbitrarna – sve su to tek pokušaji teorijskih modela, koji nisu bogomdani, niti po sebi nešto realno, nego znači regulativni konstrukti. 

No, određen stupanj fluidnosti u sociološkim modelima ne podrazumijeva i prostor slobodnog samoodređenja, na temelju same prijave. Ne postoji neka šansa da se na temelju puke izjave proglasim crncem i da me društvo od sutra vodi kao crnca. Utvaram si da bih sigurno onda igrao u NBA, ali genetika me dala bljedolikog, a white men, zna se, can't jump (osim Marija Hezonje). Postoji nominalno pravo da sutra odem i prijavim kako se subjektivno osjećam Eskimom i ispovijedam zoroastrizam da me se počne tako i službeno pisati. Hoću li zato i biti Eskim ili zoroastrijanac? Ne, ljudi oko mene me neće priznati za Eskima, bez obzira što pisalo u dokumentu u kojem sam se samoodredio. Kao što neću moći ni s porijeklom ili konfesionalnom kulturalizacijom biti slobodan, jer ne mogu tek tako proglasiti da sam iz boljeg pariškog arondismana, ako se za moje zna da su katolici iz papučke šume. 

Na Pupovcu je tu optužena pretpostavljena nacionalistička potreba za samoidentifikacijom kroz etnos. Žurnalistu promiče da se takvu identifikaciju doduše može slobodno imati ili nemati za sebe, iznutra, ali je svakako drugi imaju za tebe, izvana, i tu se više ne radi o slobodnom izboru. Nema ničega u mom ili njegovom psihofizičkom sastavu što bi nas činilo Hrvatima, a Pupovca Srbinom – ali ako te se zaustavi i legitimira, moraš dati odgovor o tome, koji ti prethodi. Ja ni po čemu ne znam da sam Hrvat, nigdje u tijelu to ne osjećam, to je samo nešto što piše o meni, službeno za državu, u papirima, tako mi je dano a priori, rekli su stariji da je eto to ono što sam ja. Pripadnost definirana ne iznutra nego vanjskom percepcijom o sebi od strane drugih, kojima moraš reći kad za to pitaju, moraš biti to što ti je već nametnuto, u što si rođenjem bačen, a prema čemu će te se onda izvana tretirati. Nisam kralj ovisno o tome što ja mislim o tome jesam li kralj, nego priznaju li me drugi za kralja.

Kad četnici upadaju u Srebrenicu ili Vukovar, badava ti je pričati o svom eventualnom anacionalnom osjećaju, nego si za njih po vanjskoj pripadnosti "balija" ili "ustaša" i stoga automatski za pogubljenje. Kad snimiš nekog među našim desničarskim uglednicima kako huška na tebe da budeš prebijen ili čuješ huligane da po bilo kojem od naših gradova viču za tobom "gdje su Srbi?", jer su čuli da govoriš na ekavici, ili barem dolaze po tebe da te zbog pogrešnih krvnih zrnaca najure iz firme – ne bi ti puno pomoglo da staneš vikati nazad kako ti unutra u sebi ne mariš puno za krvna zrnca ni samoosjećanje Srbinom. 

Za izvući na površinu svu degutantnost žurnalistove gluposti dostajalo bi u formulu mu uvrstiti prizore iz Pakračke poljane, gdje su deseci pobijeni jer su ih neki drugi ljudi znali kao Srbe. Zamislite koliko ste vi zatrovani nacionalizmom – prilazi libertarijanski reporter mučenima i ubijanima, šapćući im s preglumljenom indignacijom na uho – toliko ste zatrovani nacionalizmom da se evo baš morate deklarirati kao Srbi, jebite se pokvareni debili i sram vas može biti! Što bi vam falilo da i vi budete normalno i neopterećeno Hrvati kao ja, premda su mi neki bili odnekud vjerojatno? Pa lijepo svi da budemo Hrvati u miru i slozi, umjesto da sad imamo sav ovaj kraval samo zato što ste vi zapeli biti nepoželjna manjina u Hrvatskoj!

Krausov aforizam ljubav prema vlastitom narodu prikazuje kao jednu od dvije komponente šovinizma – uz mržnju prema drugim narodima. Da u definiciju šovinizma ulazi i ta tzv. ljubav van je svakog spora, jer i najcrnji će se prezentirati kroz nju: neće nijedan otvoreno reći da je tek mrzilački, obavezno će se pravdati ljubavlju za svoje. Spor je samo oko toga što ćemo misliti o toj pseudo-emociji. Što biva postavljano kao promašeno pitanje: može li ona dolaziti kao odvojena, bez one komponente mržnje? Vrijedi li i obratno od Krausovog podteksta: ulazi li šovinizam u definiciju domoljublja? 

Stvar je u ovome: činjenica da se nacionalnu/etničku pripadnost može suvislo imati jedino za druge, ne za sebe, te da će u svijet realnih fenomena spadati jedino kao vanjska kulturalizacijska etiketa koju ti drugi lijepe na čelo, zbog koje te onda mogu i progoniti, činit će da nacionalizam i ljubljenje Domovine besmislen jezik ne predstavljaju isključivo kao mržnja i šovinizam. 

Narod protiv opresije

Argument za ljubav prema vlastitom narodu kao nešto (u hiperrealnoj izvornoj definiciji, neuprljanosti šovinističkom mržnjom) pozitivno i poželjno, uzvišeno i plemenito – glasit će da ona biva faktorom ujedinjenja i okupljanja protiv opresije. Kakve točno opresije?

One kada te se progoni po plemenskoj osnovi, baš zbog pripadnosti tom narodu (kao za balkanskih ratova devedesetih)? U tom će se slučaju raditi o otporu usuprot kinjenosti na bazi vanjske nakačenosti tih praznih označitelja, a ne dokazu smislenosti takve identifikacije kao unutarnjeg temelja za ljubav, što bi bilo apsurdno. Upravo kontraargument, a ne argument. Ili imperijalističke opresije, kada se mali narodi pobune protiv carstava i velikih sila? Pa, kao, nacionalizam je taj koji je pružio otpor i doveo do oslobođenja: kolektivni osjećaj ljubavi prema svom narodu i zajedništva, ujedinjenja kontra dušmana. Npr. Vijetnamci koji ustaju spram francuske Indokine. Tu već osnova opresije uopće ne mora biti plemenska, nego prosto kolonijalna eksploatacija, sila koja boga ne moli niti joj je bitno tko je kakvih krvnih zrnaca. Ali ni pravi odgovor onda neće biti ujedinjavanje na plemenskoj bazi, već, upravo suprotno, "bratstvo i jedinstvo" u klasnom ustanku. Ni Vijetnamci nisu ustali kao Vijetnamci, nego kao komunjare. Nisu svi? Zato je i došlo do podjele na dva Vijetnama unutar jednog te istog etničkog korpusa (i potom blokovskog rata kapitalizam vs. komunizam, američki interesi protiv sovjetskih), a ne etničke ujedinjenosti u otporu imperijalizmu. 

I tu se onda više ne radi o praznim označiteljima apstraktnih identiteta. "Narod" koji ustaje protiv kolonijalizma, imperijalizma ili fašizma nije tribalistička, nego – po badiouovskoj distinkciji – "revolucionarna kategorija kada se koristi u smislu zajedništva potlačenih i podređenih skupina". Onaj narod "bratstva i jedinstva" iz SFSN – sloboda narodu. Narod kojem Woody Guthrie upućuje folk protestnu pjesmu, „This Land Is Your Land“ – ne kao izraz pjevanja himne Mojoj Domovini, odnosno nacionalističkog prisvajanja teritorija, na bazi krvi i tla, već kao zahtjev za socijalnom pravdom i emancipacijom: ova zemlja je vaša zemlja, zemlja svih nas, ne dajte da bude zemlja vladajuće klase, sprege oligarhije i plutokracije, velikih gazda koji stavljaju table "Private Property".

Infrastruktura republike

Latinskoameričke revolucije običava se istaknuti kao idealno "nacionalističke" nasuprot španjolske kolonijalne čizme. Bile su, međutim, rasno kompozitne, s bijelim kreolima, mesticima i urođenicima, a bogami i robovima iz Afrike, te s jakom internom klasnom frikcijom. Države koje su nastale iz tih patriotskih pokreta ostale su nejasnog rasno-etničkog međusobnog razlikovanja; što se toga tiče, mogle su biti sve jedna država. Radilo se o uspostavi političkih nacija, po uzoru na američku i francusku revoluciju, republikanstvo Montesquiea i Rousseaua.

Pojam nacije kao republike razlikuje se od tribalističkog pojma nacije (koji može i ne biti istovjetan s etnicitetom, a da i dalje ostaje tribalistički). Postoji li, za razliku od Hrvatske kao Domovine, nešto usidreno u realitetu što bi kao okvir heterogenosti objedinjavalo i pijanista i kamiondžiju i terfovku i transovku i golobradog i bradonju? Postoji – to je RH. Živjela Republika Hrvatska! Ili, uostalom, Jugoslavija! Svejedno mi je kako će se zvati, dok god će se stvarno raditi o građanskoj, sekularnoj, demokratskoj republici (siguran sam da već iz ovoga primjećujete kako ne slavim RH kakvu je znamo, pa ni Jugu kakvom smo je znali).

Gdje imamo ljubav za Hrvatsku, tu će ono k'o fol voljeno uključivati i Herceg-Bosnu. Kao kad je Kolinda jesenas, razgaljena nogometnom pobjedom, izrazila sreću što se u Splitu skupila "od Visa do Kupresa, cijela Hrvatska". A treba li podsjećati da se stupanjem na dužnost proglasila predsjednicom svih Hrvatica i Hrvata – pa se, vadeći, još dublje zakapala lupetanjima kako su i hrvatski Srbi za nju Hrvati, dok predsjednicom svih građana i građanki ne može biti jer što je s ljudima koji žive na selu? Ne radi se o gafovima i lapsusima, to je naprosto konzekvenca zamjene građanskog ključa državnosti onim plemenskim – koji ne pita jesi li građanin ove ili one republike, nego jesi li pripadnik ovog ili onog etničkog korpusa. Pa će ti Hrvatska biti svugdje gdje su Hrvati, baš kao i četničkom vojvodi Srbija svugdje gdje su Srbi, neovisno o granicama republike, umjesto unutar granica republike i neovisno o etnicitetu.

Ljevica će biti kritična prema pojmu građanina, zato što ispušta klasnu dimenziju, svodeći se na "nominalnu pravnu jednakost u okviru postojećeg sistema", što se kao transklasni ideologem redovito pretvara u liberalni: fingirajući zastupanje svih građana, kao državljana neke zemlje (potencirajući nečinjenje diskriminacijske razlike s obzirom na etničke i druge manjine), liberalne politike zapravo zastupaju interese kapitala i statusa quo. Potrebna je utoliko semantička dekonstrukcija pojma, no ne bih se složio da ga treba i odbaciti. S onu stranu buržuja u floberovskom smislu riječi (filistra, papige, bouvarda i pécucheta) ili buržuja kao ekonomski imućne osobe (od srednje klase naviše), odnosno pripadnika buržoazije (društveni sloj na udaru marksističke kritike, vlasnici sredstava za proizvodnju), što su sve polja preklapanja s pojmom građanina, onaj citoyena nosit će bazično značenje građanina kao antinomije podanika, žitelja demokracije umjesto autokracije, zatim ustavne konstituiranosti nasuprot vladavine plemenskih kodeksa, konačno i značenje Budenovog šerifa ili člana porote br. 8 kao "ekstremista pravde i istine, u najboljem građanskom smislu te riječi i u najboljoj tradiciji filozofije, kulture i politike Zapada". Citoyen je tu suprapojam ili infrastruktura republike; fundament i socijalističke i liberalne. Možda sam po sebi nije još dovoljan, ali je nužan.

To jest: nužna je republika. Samo što nam za nju – koja je kao država servis, nikakva Domovina – ne trebaju (domo)ljubavne ekstaze. Kao servis i instrument zajednice ne bazira se na višku emocionalnosti, već na više dosljednosti u konstitutivnim svojstvima uređenja – koja, barem kod nas, još najbolje bivaju gažena kroz silne emocije prema Hrvatskoj kao Domovini. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay