Mala bilježnica je u prilično dobrom stanju, s obzirom na vrijeme kada je ispisivana, a u njoj je moj pradjed Ivan F. svojom rukom upisao neka svoja razmišljanja o tome kako je on doživio i proživio početak Prvog svjetskog rata. Pisao je po sjećanju, dvije godine nakon samih zbivanja, a ja sam mu zahvalan što je imao sjećanja i što je bio pismen, pa mi tako objasnio ono što nitko drugi nije mogao, znao ili htio - kako i kada su Hrvati i Srbi počeli, ustvari, pucati jedni na druge. Pročitano mi je potvrdilo da je čitav problem nastao kada su jedni, mi Hrvati, u tuđim uniformama i pod tuđom zastavom poslani u rat protiv svojih susjeda. Austrijski imperij je zaratio protiv srpskog kraljevstva, a taj rat je trajao (na ovaj ili onaj način) još slijedećih osamdesetak godina. U međuvremenu, nakon tog Prvog svjetskog rata, uslijedio je još jedan svjetski, gori i strašniji od prvoga za oba naroda, a završetak svega lošega među nama se počeo naslućivati kada smo, koncem dvadesetog stoljeća, zaratili međusobno - bez da je direktno uključen ostatak svijeta. Iskreno vjerujem, da će ruke između naših naroda, koje su sada konačno pružene, ostati prijateljski spojene zauvijek, pa i biti početak pravog svjetskog pružanja ruku prijateljstva.

Radi se o prilično tankom štivu, što se tiče broja stranica, i čini se da se dio bilježnice kroz godine negdje pogubio, ali ono što ću ovdje prepisati, u nekoliko nastavaka, povezano je u jedinstvenu cjelinu, koja prati tok misli čovjeka dok zapisuje svoja sjećanja.

Na prvoj stranici piše:

Prije nego počmem sa opisom mojih doživljaja i osječaja za vreme sviestkog rata moram pomenuti da imade mnogo momenata u kojima čovjek i ne osjeća ne mari i ne misli što čini. U takvom stanju sam i ja višeput bio i stoga ih se ne sjećam ali ako se kašnje pojave priključit ću ih ovome djelu.

                                                                                                       Ivan F.

Otvorivši drugu stranicu, našao sam sprešani cvijet runolista (na kasnijim stranicama ih je bilo još nekoliko), malo ga pomaknuo u stranu i posvetio se slovima.

Bila jest god. '914. koncem srpnja kad smo jednog jutra čitali na oglasima gdje njegovo Veličanstvo poziva do 42 godine sve ljude koji su bili vojnici pod oružje, jer nam jest ubojica srbin ubio prestolonaslednika i suprugu mu, a pošto je naša vlada zatražila od srbije da nam dozvoli potražiti ostatke ubojice i preko granice srbije, to je u srbiji, a srbija to dozvolila nije odlučismo se sami poći preko da ga potražimo, a drugačije se nije moglo nego navješčenjem rata, i stoga jest trebalo da ljudi do 42 godine stupe pod oružje a među tima sam se i ja nalazio i tako krenuh težka srca od mojih milih gdje sam zbilja do 36 ste godine sve ugodnosti siromaka ali poštena obrtnika uživao. i tako krenuh 26. srpnja u Osijek da se prijavim kod moje čete 28. pučko ustaške pukovnije. isti još dan budem primljen i obučen pridjeljen 1.satniji. bili smo nastanjeni u staji jedne gostione u gornjem gradu, u istoj bijaše slama a kraj staje svinjac pun gada i blata, i tako sam se već drugi dan osjećao kukavnim i slabim da sam jedva vukao noge za sobom. 4 ti dan smo išli na streljanu oštre pucati i svih pet sam pogodio dobro, nešto me je poručnik u oku zadržao i ne jednoč rekao, vi ste onaj što dobro puca. tako smo nekih osam dana po Osijeku pripravljali se, a onda jest došao dan odlazka.  prije odlazka sam bio kod liečnika da me pregleda, ali šta mi je odgovorio. "Jest priznajem da niste zdravi, ali ni ja nisam zdrav pa ipak moram ići, ako ćemo samo podpuno zdrave slati na neprijatelja onda uopće nitko neće otići". a poručnik Bedeković izvadi iz džepa nekakve škatuljice pa mi reče vidite koliko ja lijekova nosim i to stoga što ni ja nisam zdrav. i tako krenusmo jednog ponedeljka na kolima iz domobranskog vježbališta prema Bosni.

vozeć se kroz Vinkovce oduševljeno su nas pozdravljali gradjani Vinkovački i dobacivali nam duhana cigaretli i vina a stare majkice nas blagoslivljale i želile sretan povratak isto seje opetovalo i u selima gđe su nam voče i cvieče dobacivali a žene sklopljene ruke k nebu dizale i molile sa suzama u očima često je bilo baš dirljivo, tako smo se vozili do Brčka a onda smo pješke otišli u selo Gunje gđe smo imali jedan dan odmor i primili lenung za 10 dana. drugi dan krenusmo pješke do save tu nas dočeka parobrod i preveze preko u Bosnu dva dana smo išli pješke do bjeline gdje se je gradio most preko drine u srbiju, pioniri su tu imali mali okršaj sa srbima i već su vozili ranjene u bolnicu a i prvog zarobljenika sam tu vidio i čudno kako su ga vodili, preko očiju je imao crnu krpu svezanu, ruke svezane a jedan ga vuče za uzicu kojom su ruke svezane, sa svake strane ga po jedan vojnik drži a otraga ga jedan riva, bluza i košulja sva izderana, srbin velik krupan crn sa onom krinkom na očima izgleda strašan i kako ga vuku sve im se uklanja i čudi preko srbina. vele da su ga našli na jednom drvetu odakle je pucao na naše vojnike. pričekasmo do u večer i onda predjosmo preko mosta natrpani sa nabojima da su sve rebra pucala, na srbskoj strani uz vodu jest bio vrbak a dalje kukuruz, već smo išli po priliki jedan sat na srbskoj strani kad najednoč čujemo da se netko približuje odmah usliedi zapovjed lezi i pušku spremi tako pričekasmo čas dva kad smo čuli njemački govor i larmu naši naši, bili su to pioniri koji su pretražili okolicu, kad su prošli onuda mi opet dalje, kuda ne znam ni sam dok oko jedenajst sati ne dodjosmo do neke vode koju smo morali pregaziti, ali tako naglo teče da smo morali jedan drugog držati da nas ne odnese, kad smo prešli dobili smo odmor do 3 sata tu smo polegali na pjesak gori mokri od znoja a do pojasa od vode pa ne znaš šta bi vatra se ne smije ložiti da se osušimo a mokar leći zima je baš gadno stanje, pa tako sam se morao skvrčiti uz telečak pa drhtati i dremati.

u tri sata krenusmo dalje prema Šabcu ali to bijaše užasan put obojki u cipelama mokri a cipele velike pa kod svakog koraka riba, vručina velika a telečak težak prašina znoj grize tako sam u večar več imao izribane krvave noge.o podne smo stigli u jedno selo, na svakoj kući je bila bjela krpa kao znak da se predaju. putem do šabca smo još mnogo sela prošli ali svagdje isto, narod miran i mislio bih da su zadovoljni što smo došli, za novac seje moglo dobiti što vojniku treba kao šibice rakija i drugo, napadno nam je bilo u jednom selu prije nego što stigosmo u Šabac, tu smo naime vidjeli mnogo mladih ljudi koji bi bili sposobni za vojnike a nisu otišli večkod kuče lenčariju, u pred gradju Šabca smo imali odmor pak čemo u redu maširati u grad, isti dan sam več tako iznemoga da nisam mogao dalje nositi moj telečak i na sreču sam našao srdca u jednog kočijaša kuhinje pa jeprimio moj telečak na kola a kašnje kad več skoro ni prazan nisam mogao iči skocao sam i sam na kola, kod odmora sam opet snišao s kola u nadi daču moči u grad i pješke otiči a obečano nam je bilo da čemo u Šabcu imati tri dana odmor, ali seje na žalost drugačije dogodilo...

(Nastavit će se ...)