Uvjerenja sam kako će ga podjednako čitati kako muški, tako i ženski dio lupeškog čitateljstva jer unatoč tome što mu je životni stav jebivjetarski, odnosno mlatimudanski, osim kad je riječ o zaradi hrvatskih kuna, često se u njemu može nazrijeti i ono vaginalno.

I to je sve što bi vas o njemu trebalo interesirati. Osim možda da njegove priče govore o tome koliko život može biti jednostavan i topao živilo se u Slunju, Zagrebu, Grubišnom polju ili Detroitu i kad njime (ne)upravljaju najniže ljudske strasti. Govore o tome kako gubitak osjećaja odgovornosti može goditi kao dugo odgađano sranje, pa se zapitate nije li upravo život zbog takvih stvari dodatno kompliciraniji jer nas upravo one - najniže strasti - nerijetko osljepljuju i često zaleđuju u prepoznavanju i prihvaćanju jedni drugih kakvi doista jesmo. Sasvim obični.

Udare Vas u želucu, pa izazovu osmijeh, a dokazuju i koliko malo kvalitetnog i jednostavnog na Lupigi ima. Uostalo, šta vam ja znam, kliknite i prosudite sami klikom na ovih sedam znakova XOXOXOX ... ili jednostavnije rečeno: put ka istini je individualan i rijetko pravocrtan. Gotovo nikad, ili što je to, objektivan. No to je, na koncu, neka sasvim druga priča.