On je umišljeni gad bez imalo obraza, aparatčik suludih sila i derle. On je najobičnije niš-spadalo koje dodatno kontaminira ionako zatrovan medijski prostor ... No, dobro, dosta smo se šalili. NezJa je jednog, koliko se sjećam, toplog jesenskog dana pokucao na vrata jedne zagrebačke novinske redakcije i kazao "Ja bih radio". Nakon malo čekanja zbilja je i počeo raditi, a bespuća povijesne zbiljnosti dovele su ga na stranice Lupige, o kojima je prije toga tek sanjario.

Tu i tamo ostavlja svoje umne radove, a mrzim ga jer je jedan njegov tekst pretekao moj i postao najčitaniji. Doduše, prava je istina kako mu razni mulci na taj tekst dolaze zbog slika golih Japanaca i Japanki koji se uče seksualnim zahvatima, ali Bože moj, kvantiteta je kvantiteta. Šta mu je munulu u glavu da piše još tekstova za Lupigu, i to kolumne, stvarno ne znam. On jeste doduše čudna persona, pretjerani idealist koji ideale ne mijenja niti kada ga zbog toga lupaju po glavi. Mislim, ono, zbilja lupaju, ne šalim se.

Valjda tako želi svijetu pokazati svoja razmišljanja, na neki način čudno radikalna, ali opet utopistička. Uf, koliko velikih riječi u jednoj rečenici. Ma uglavnom, vidjet ćete kako piše kolumne, na koje se isplati kliknuti. Ja hoću, prvi. Zato što me stalno fascinira taj um koji plovi, negdje po mojoj procjeni, između socijalizma i anarhizma. Igrom slučaja dio njegovih književnih djela, koja je valjda pisao sam za sebe, završio je na mom kompjuteru. Radoznao kakav već jesam malo sam prošvrljao i mogu reći da njegove tekstiće vrijedi pročitati. Tekstiće u pravom smislu riječi, s obzirom da voli kraće forme. Zapravo me podsjetio na jednog američkog pisca, Roberta Fulghama, ali putevi moje asocijativnosti su ionako neobični. Sve u svemu, Lupiga ima novog kolumnistu.