Kada sam gladan zapalim cigaretu i napijem se vode. Ponavljam to dok god mi glad ne izgrize taj čudni splet lijenosti, dosade, beznađa i osjećaja besmisla. Tada još neko vrijeme skupljam hrabrost i onda nazovem dostavu. Nekad sam jeo lazanje, a onda su mi se, negdje oko 155 porcije, zgadile. Sada variram. Nekada naručim ćevape, nekad ražnjiće. Poučen iskustvom, i to variram. Jednom pileće, sljedeći put svinjeće.

Pomalo mi je neugodno dok podižem slušalicu. Pitam se zna li ta žena koja se javlja da sam to baš ja, isti onaj od jučer i prekjučer? Pomisli li ikad imam li koga u životu i radim li išta? Uvijek ista procedura. Dobar dan, ražnjići, svinjeći, adresa, broj telefona, hvala, tu-tu ...

Nakon pola sata zvono. Nikada ne uspijem prepoznati da li zvoni na portafon ili na vrata. U isto vrijeme otvaram ulazna vrata stana i zgrade. Ponekad me iznenadi novi dostavljač, ponekad i njegove godine. Nekad sam mislio da hranu dostavljaju studenti. Sad mi je jasno da je to u ovim vremenima, baš kao i skupljanje boca, ozbiljan posao kojim se bave i godinama oženjeni ljudi. Otvaram taj kontejner za hranu. Čudan materijal. Plastika, spužva?!? Uglavnom, unutra tuga. S ogromnim gađenjem jedem iz te plastične posude. Jedem brzo i ne ostavljam ništa. Sklopim posudu i guram je duboko u kantu za smeće, još dublje u podsvijest.

Satima se izležavam u fotelji i u nedostatku boljeg, slušam radio program. Izmjenjuju se imbecilne reklame u stihovima. Jednu sam upamtio. Kaže, kristalno pivo aristokratske arome. Ja zamišljam lokalne besposličare iz svoje ulice kako na zidiću pored kioska satima ispijaju to kristalno pivo opijajući se da bi sutra sve ponovili. Ne vidim ništa aristokratsko u tome.

Javlja se reporter s mora - "U današnjoj emisiji mnogo najbolje domaće glazbe". S njim je i gost. Dok besmisleno sjedim vareći hranu 500 kilometara od mora, on me poziva na plažu u svom rodnom mjestu. Sjećam se njegovog rodnog mjesta iz novina. Iz crne kronike. Spalili su čovjeka.

Koliko ima stvari koje bih mogao napraviti, koliko stvari od kojih bi se zemlja zatresla dok ovako besposleno gubim vrijeme!? Koliko god se kazaljke pomjerale, moje dupe ostaje nepomično. Izjeda me besmisao. Deseci hiljada godina prolaze. U potrazi za smislom smišljaju se religije, opravdanja i laži. Svi o tome umuju. Od besposličara koji leži na fotelji čekajući da mu netko donese hranu spremljenu bez ljubavi do Sartrea.

Čitam knjigu, Sartre i Camus bili su prijatelji. Dobri prijatelji. Godinama su zajedno smišljali kako da poprave svijet, kako da izmijene društvo i svima pronađu mjesto. Godine razmišljanja dovele su do propasti jednog divnog prijateljstva. Više nisu razgovarali. Gotovo su se i zamrzili. A to su samo dva od nekoliko desetaka najcjenjenijih umova prošlog stoljeća. Koga danas briga za Sartrea i Camusa? Što su, unatoč genijalnim umovima, ostavili? Imbecilni radio program i blesave reklame na koje se hvataju maloumne gomile.

Nedavno sam se uspinjao do svog stana na trećem katu. Zastao sam već na prvom. Mala cedulja zataknuta za vrata starca s kojim sam se posvađao prvi dan kada sam doselio. Visoki matorac oslanjao se na dva štapa i stojeći na vrhu stepenica gledao me s nepovjerenjem. Pitao me šta tu radim i odakle sam. Prošao sam mimo njega i njegova dva štapa rekavši starom udbašu da gleda svoja posla. Kasnije mi je priuštio nekoliko neugodnih razgovora s gazdama i jedan mnogo neugodniji s policijom. Shvatio sam da se ne volimo od prvog dana.

Morao sam pogledati tu ceduljicu i ne znam šta sam tražio, a nisam se ni iznenadio kada sam vidio da mu je stigla neka pošiljka i da ga pošta ljubazno moli da ju predigne. Sljedeće sam se jutro istim putem spuštao i cedulje više nije bilo na vratima. Govno staro, pomislio sam, nadam se da si jučer bio u bolnici. Kada sam se spustio u prizemlje osjetio sam se malen i smrdljiv kao brabonjak. Na vratima zgrade stajala je osmrtnica. Nakon bolne i teške bolesti u 77. godini umrla mu je žena.

Na radiju se djevojka iz reklame žali na glad. Htjela bi pojesti nešto konkretno što će ju zasititi ... Preporučuje mi svih deset okusa "Montana" sendviča ...