U naletu inspiracije zapisujem u mislima: još nije osnovan gori grad od ovoga, niti ga možeš izmisliti. Njegovi stanovnici ga savršeno zaslužuju. Radi se, naravno, o kojem drugom gradu nego o legendarnom Sarajevu, tom evropskom Jeruzalemu, u čiji kvartet bogomolja, nacija, ili čega već ne, i sam znam povjerovati kada sam dobro raspoložen, i kada mi u grudima niče klica ljubavi spram ove zemlje. Da ne bude zabune: rijetki su ti momenti kada čovjek u ovom gradu nije mazohista, kada može biti lagan i lepršav. Toliko rijetki da ih se zapravo ni ne sjećam. Ostalo vrijeme je vrijeme trpljenja. Vrijeme bavljenja negativnostima koje iz sebe emitira ovaj grad, tako da je nekad lakše živjeti u Černobilu, jer tamo barem znaš na čemu si. Ovdje te ljudi ozrače negativnom energijom dok još nisi ni ustao iz kreveta. Oni te još u snu pune zavišću, zlobom, tamnim emocijama dostojnim mračne ličnosti Dartha Vadera ili doktora Dragana Dabića.

Činjenica da tokom ljeta mjesečno plaćam 55,60 KM za centralno grijanje, iako su ljeti radijatori ledeni, znači Toplane ne troše svoju energiju, a zauzvrat dobijaju novac na račun, sama po sebi je nadrealna. Ali ovdje je to normalno jer je ovdje nadrealizam i nastao. Unatoč plaćanju tokom ljeta Toplane nisu u stanju da zagrijavaju stanove iako je ovih dana temperatura ujutro oko nule, a najviša dnevna oko deset stepeni. Pošto oni imaju neki svoj zakon koji kaže da treba temperatura zraka desetak dana biti ispod 15 stepeni u kontinuitetu i onda bi upalili grijanje. Ništa od toga, mada šlag na tortu je kad u tako smrznutom stanu ničim izazvano nestane vode.

U sarajevski kvartet bogomolja, nacija, ili čega već ne, i sam znam povjerovati kada sam dobro raspoložen (FOTO: sarajevo.li)

Baš sjedim za laptopom i čujem kako voda bučno odlazi iz mojih cijevi, tj. ja se udaljavam iz njene milosti. To je trenutak u kojem sam egzaltirano oduševljen – neka mi je dopušten pleonazam. Trenutak u kojem obožavam ovaj grad kao evropski Jeruzalem. Trenutak u kojem je mazohizam jedina religija u koju možeš vjerovati. Trpi dok voda ne dođe u 16:00. Tako piše na stranici JKP Vodovoda i kanalizacija. U gornjem desnom uglu su dvije zastave, bh. i zastava SAD-a. To bi trebalo da označava jezike. Ikonica američke zastave znači da klikom na nju možeš čitati stranicu na engleskom. Dobro je da vode ikako ima u ovom gradu, s obzirom na nepismenost ljudi koji njime upravljaju.

Jedino me veseli što sam dužan Toplanama 111, 20 KM za dva mjeseca neplaćanja. Prolongiraću taj dug do krajnjih granica, i još ga nagomilavati dokle god mogu. Neki dan sam prolazio svojom ustaljenom putanjom do centra grada i zagledao sam se u lica ljudi u autobusu gradskog saobraćaja. Zamislio sam naziv ciklusa fotografija Licâ glavnog grada. Išao bih tako ulicama i iznenada fotografisao sva ta lica zagledana ko zna gdje, u veličanstveno ništavilo. Nisam vidio nijedno vedro, nijedno nasmijano, nijedno koliko-toliko normalno lice – lice bez nekog grča. Ne zna se ko koga više zaslužuje: grad njegove stanovnike ili obratno. Užas je obostrana karakteristika ličnosti. Što kaže sarajevski pjesnik Admiral Mahić: Želim da emigriram u kap lavandinog ulja.

Lupiga.Com