Tekst potpisuje Stitch, a preuzet je sa njegovog bloga Jezični savjetnik (stitch.blog.hr) na kojemu je unatrag otprilike godinu dana autor objavio pregolemu gomilu tekstova vezanih uz lingvističke probleme. Blog obiluje praktičnim savjetima i tekstovima koji se dotiču najčešćih pogreški koje se javljaju pri pisanoj ili govornoj komunikaciji na materinjem nam hrvatskom  jeziku i dobar je vodič svakome tko se pera laća (kako bi lakše izbjegao nastavak započete poslovice ...).

Neću!

Očito je da ne mogu izbjeći svrstavanje u jedan od dva tabora, suprotstavljena zbog "neću" i "ne ću", "strelica" i "strjelica", "podaci" i "podatci"...

Akademici Babić i Katičić neupitno znaju više od mene i neusporedivo su veći autoriteti kada je posrijedi jezik. Glupo bi stoga bilo pisati eseje o nečemu što su oni vjerojatno sustavno istražili, o toliko spominjanoj hrvatskoj tradiciji.

No, upitat ću zato: čemu sve to? Nije li nam tradicija i korijenski pravopis, pa osim ishlapjelih budalaša poput Laszla nitko o tome i ne razmišlja? I kamo nas to vodi? Dokle ćemo ići u svetoj potrazi za tradicijom? Do Marulića i Kašića, možda?

Okanite se, ljudi, ćorava posla. Ne silujte jezik, uvijek iznova. I prihvatite odgovornost za to što radite, napokon.

Vas sam, cijenjeni profesore Babiću, često kritizirao jer mijenjate pravopis kao da je riječ o kalendaru, i to bez velike potrebe. A Vas, vrli gospodine Katičiću, zato što u ocjenama (recenzijama) takvih udžbenika nekritično glorificirate svoga suradnika i istomišljenika, uopće ne shvaćajući koliko šteti(te) pretežno nepismenom i neukom puku brojnim svojim kolebanjima. Kad će tome kraj? Kada više nitko ne bude znao pravilno sročiti rečenicu?!

Od vas sam, ističem, doista mnogo naučio. Poštujem vas, i do zemlje ću vam se pokloniti zbog Tvorbe riječi i Sintakse, zbog Fonologije i sličnih knjiga koje ste sami ili s drugim jezikoslovcima napisali. One su temelj naše lingvističke zgrade, koliko god mala i neugledna bila. I to sam također više puta rekao.

Ali to što činite s pravopisom neoprostivo je - i sramotno. To nije skrb za jezik nego besposličarsko masturbiranje, pogrešan koncept koji podsjeća na onaj o 200 bogatih obitelji. Znamo kako je završio, općim siromaštvom većine. I vaš će tako, u to nemojte sumnjati. Zbog vas i vaših iznimaka, preinaka, dubleta i tripleta... i ja postajem neznalica pa sve češće moram zavirivati u kupusare koje nisam trebao otvarati godinama - a jezik mi je ljubav, struka, posao, strast i mati! Što li će tek oni koji se sa mnom, a pogotovo s vama - ni po čemu ne mogu mjeriti? Govoriti engleski, jer je jednostavniji, i jer se tamošnji filolozi ne igraju kauboja i Indijanaca sa svojim svetinjama, već više od stoljeća?!

Što se mene tiče, neću vas slušati! Dozlogrdilo mi je. Idite dovraga, obojica.

Stitch