PISMO HRVATSKIM PISCIMA I FILOZOFIMA NAKON ČITANJA KRLEŽINIH ZASTAVA (Zoranu Feriću, Daliboru Šimpragi, Dragi Glamuzini, Seadu Aliću, Veljku Žvanu, Nenadu Zakošeku itd.)

Pisati ne znači opisivati niti prepisivati. Pisati ne znači opisivati stvarnost života, jer kada bi pisanje u književnom smislu bilo obično, jednostavno opisivanje fakata, onda bi svaki pisar bio pjesnik. U pisanim poetskim stvarima ima stvarnih opisa, koji ne djeluju samo zato, jer su stvarni i istiniti, nego i zato, jer su toliko sugestivni, jer su moralne dubljine i perspektivni odnosi opisanih motiva tako komponirani, te djeluju svojom magijom, svojom dinamičnom živošću i svojim ritmom zbivanja mnogo intenzivnije od životnog podatka koji ih je rodio. Čovjek pjesnik opisujući pojačava ili smanjuje, on ubrzava ili usporuje, on nagomilava ili reducira onu masu utisaka, kojom želi da stvori potencirani dojam umjetničkog doživljaja.
Miroslav Krleža

Pročitavši Zastave (prije mjesec i pol, 5 knjižurina), stalno imam neku (svađalačku, zajedljivu, čangrizavu; nije isključeno: možda i starački čangrizavu) potrebu, da se suprotstavim (mlađim) hrvatskim piscima, za koje mi se čini (možda me dojam vara), da su to djelo arhivirali kao dosadno, zastarjelo, glomazno štivo, koje samo zauzima suvišan prostor na policama i skuplja prašinu (već sam čuo mudre komentare studenata kroatistike: “dosta ti je, ako ne i previše, pročitati samo 1. knjigu, u ostale 4 ionako se sve samo ponavlja”).

Ja sam pak zadivljen virtuoznošću, raskošnim stilom, onim tako prepoznatljivim slapovima “neobaroknih” rečenica koje preplavljuju čitaoca nezaustavljivim i zapjenušanim sočnim mislima, osjećajima, strastima, mirisima, bojama, oblicima i zvukovima, da bi se privremeno smirile u meditativnom umoru i rezignaciji, prožetima sugestivnom impresijom o uzaludnosti svih ljudskih napora, ali i bujnim, gustim i neočekivanim asocijacijama o muzici, slikarstvu, književnosti, povijesti, politici, zamršenim, čarobnim i mračnim labirintima muško-ženskih relacija, o fundamentalnoj kontradiktornosti takozvane čovjekove egzistencije razapete između imperativa zajedničkog djelovanja u bilo kakvom nastojanju da se svijet promijeni po mjeri egzotične životinjske vrste (neka mi oprosti nedavno preminuli prof. M. Kangrga za ovo “životinjske”; riječ nije upotrijebljena strogo filozofski, nego razbarušeno literarno) zvane homo sapiens, koja bi trebala da djeluje apsolutno individualizirano u svakom pojedincu, koji bi trebao da misli isključivo vlastitom glavom, oslobođen okova društvenih stega i predrasuda, konzervativnog obiteljskog odgoja i ideološke indoktrinacije države, crkve i hipnotiziranih i fanatiziranih masovnopsihologijski dresiranih masa koje se valjaju opasno i bezglavo prijeteći biblijskim potopom pameti i ljepote (upravo je to, ako išta, onaj golem Krležin udjel u kulturnoj tradiciji Evrope, onoj tradiciji koja nije tradicionalističko prežvakavanje, nego uvijek iznova kritičko preispitivanje i inspiracija za novo započinjanje, kao trajno evropsko renesansno načelo: incipit vita nova; ako već govorimo o Evropskoj Uniji, o kojoj svi dosadno kokodačemo, od Ive Sanadera do Maroja Mihovilovića), ergo, razapete između tog imperativa zajedničkog djelovanja, s jedne strane, i gorke spoznaje toga istog homo sapiensa (koji se pokušava vinuti “iz diluvijalnog blata do zvijezda”) da je apsolutno usamljen u svemiru (katkada jezivo, a katkad samo stoički usamljen), uzimajući zamah (te privremeno smirene rečenice) za novi zanosni crescendo.

Zadivljen, velim, jednako danas, kao i prije 35-30 godina (fakat je to bilo davno), kad sam pročitao Latinovicza, Na rubu pameti (slovački: Na ivice rozumu), Banket u Blitvi, Balade P. Kerempuha, Evropu danas. Zastava pak što se tiče, da se vratim na početak, to je zaista prava “summa krležiana“ u najboljem smislu riječi, pozne varijacije na opsesivne teme koje su toga enciklopedista i pjesnika proganjale od rane mladosti do staračkih dilema u ponovnom upornom promišljanju i prosijavanju (kroz sito sumnji i pitanja i o vlastitim iluzijama i zabludama, u postojanom rovanju i provjeravanju što je uopće od svega umjetnički i misaono postignutoga i dosegnutoga odoljelo zubu vremena, a što je odnio suludi vjetar takozvane historije s njenim gorkim i krvavim razočaranjima i mučnim i turobnim katarzama), dakako, reelaborirane u retorti golemoga umjetničkog, historijskog i egzistencijalnog (i čitalačkog) iskustva (vrijedi pročitati i leksikografsku jedinicu koju je napisao Cvjetko Milanja u Viskovićevoj personalnoj enciklopediji; uopće je ta enciklopedija uglavnom izvrsna, izuzmemo li, primjerice, groteskno preopširnu jedinicu o Tuđmanu, koja je ipak bila samo znak vremena u kojem je knjiga objavljena, u izdanju državne institucije).

Za mene je to savršen primjer nečega što bih amaterski (jer sam nevježa u teoriji književnosti, za razliku od, recimo, Šimpija) nazvao totalnom književnošću (u analogiji s totalnim nogometom, kakav se pojavio 70-ih u nadahnutoj interpretaciji nizozemske reprezentacije, ili pak s inzistiranjem na totalitetu Hegela i Lukácsa u filozofiji, a valjda i onoga što se zove “nouvelle histoire” française u historiografiji): povijest (jednog malog provincijalnog naroda u sklopu glomaznog carstva koje na izdisaju halucinira o svojoj besmrtnosti u trokutu između Zagreba, Budimpešte i Beča, zapravo o tri naroda, odnosno o svim narodima K. u. K. monarhije i centralnoevropskobalkanskog bazena od 1913 do 1922, od II. balkanskog rata s bregalničkom bitkom koja je brutalno i gorko deziluzionirala naivne žutokljunačke južnoslavenske nacionaliste od kojih su neki čak i pohrlili da poginu za tu somnanbulnu ideju, kakve već uglavnom i jesu sve takozvane velike svespašavajuće političke ideje – sauve qui peut, preko I. svjetskog, do diktature u seljačkoj “blitvinskoj” monarhiji, još zaostalijoj i primitivnoj od one prve), politika (atentatorski raspoloženi protumadžarski zagrebački gimnazijalci, osamljeni Supilo, Hrvatsko-srpska koalicija sa svojim fiškalima i arhimandritima, hrvatski unionisti i madžaroni, mađarski liberali i košutovci, austrijski militaristi, srbijanski obrenovićevski filoaustrijski prozapadnjaci, karađorđevićevski “ujedinitelji”, crnorukci i pašićevski radikali, hrvatski carski i kraljevski saborski pristavi koji se u decembru 1918. pretvaraju u prijetvorne poklonike glupog vidovdanskog kulta, a potom kobajagi u zabrinute branitelje ugroženog hrvatstva), galerija fino psihološki iznijansiranih i individualno profiliranih najrazličitijih likova (djeca, žene, muškarci, činovnici, seljaci, idealisti, karijeristi, kočijaši, socijalisti, generali, pjesnikinje, advokati, prostitutke, konobari, violinistice, revolucionari, policajci, majke, očevi, sinovi, sluge, publicisti, ljudi povezani magnetskom privlačnošću i neobuzdanom idiosinkrazijom ujedno, u zamršenim i isprepletenim odnosima koji nisu šablonski i čije je osnovno obilježje nerazmrsiva kontradiktornost) koji govore valjda svim jezicima tog šarolikog slavensko-germansko-romansko-ugarskog prostora, i to svaki svojim upečatljivim individualno-socijalnim stilom te se ne zna je li sočniji govor agramerskog obrazovanog građanstva, kajkavskih seljačkih i šljivarskih mudrijaša ili pak srbijanskih rezigniranih liberala i zdravorazumskih režimlija, a i kompleks muško-ženskih delikatnih pitanja (o kojima XXI. stoljeće umišlja da je otkrilo Ameriku a zapravo nije nego toplu vodu) toliko je nabijen nepatvorenom dramatikom i protkan istančanom erotičnošću da je gotovo nevjerojatno s kakvom ih je svježinom pisao jedan otprilike sedamdesetogodišnjak.

Dijalozi prepuni argumenata i protuargumernata (političkih, ljubavnih, umjetničkih, očevsko-sinovskih, pragmatično-nonkonformističkih, provincijalno-univerzalističkih, religiozno-ateističkih), vatromet dosjetki (“prema strahotama koje smo mi pregrmjeli Sudnji dan je obična opereta”), hipersenzibilno doživljavanje doslovce svega (impresivni opisi konja i cvijeća, zum Beispiel, nad kojima se čovjek ne može načuditi kako je uopće moguće da takvo što nije neizrecivo dosadno nego umjetnički raskošno, suptilno i čak misaono poticajno) i maštovito opisivanje=prerađivanje svih tih najraznovrsnijih vizualnih, akustičkih, erotskih i ne znam kakvih sve još doživljaja, sugestivna gusta nihilistička lirika (ljepota kao jedini smisao besmisla koji je darovit netko pretvorio u umjetnički užitak), smrt kao poput Bachove fuge razvedena tema (smrt majke, oca, prijatelja, jedne djevojke, druge zanosne djevojke, treće zanosne žene, smrt samouvjerenog generala, koji pak uopće nije bio konvencionalno generalski glup, masovna smrt ljudi natjeranih u rat, smrt konjā, vlastita smrt proživljena u teškom ranjavanju i povratak s ruba smrti u život oštećen deprimantnim ratnim iskustvom, zatamnjen ljubavnim i političkim razočaranjima; Reflexionen aus einem beschädigten Leben bio je podnaslov jedne zbirke eseja Theodora Wiesengrunda Adorna, filozofa, sociologa i kompozitora koji se trajno pitao je li nakon Auschwitza još uopće moguće pisati poeziju; sve u svemu, Hiljadu i jedna smrt, kako glasi naslov jedne Krležine novele; a zadnje poglavlje Zastava, nimalo slučajno, naslovljeno je Pokoj vječni daruj im, Gospodine).

A neka mi (unatoč mom svake pokude vrijednom književnoteorijskom amaterizmu jednoga mizernog analfabeta i improvizatorskog autodidakta) bude dopušteno da u svojoj poniznoj skromnosti (Diener gehorsamst) iznesem i jedno svoje zapažanje, koje bi (i hrvatski i bjelosvjetski) teoretičari i historičari književnosti najvjerojatnije doživjeli kao nečuvenu blasfemiju i drsko neznalačko oskvrnuće svojih apsolutnih istina koje kao vječni spomenici (od bronce trajniji) neoborivo stoje na samom Parnasu: pročitao sam jesenas (nakon nebrojenih uzaludnih započinjanja još od osnovne škole pa do fakulteta) napokon Joyceova Uliksa, da vidim i ja to glomazno književno revolucionarno čudo od “toka svijesti”; izdržao sam do kraja i nakon 700 i kusur pročitanih stranica nisam se mogao oteti dojmu da mi je golem čitalački trud donio razočaranje, a ne ono što sam očekivao; ne velim da razmišljanja one male Molly Bloom nisu zgodna i vrckava, ali brate oni muški likovi (a to znači: svi ostali) ubiše me dosadnošću i suhoparnošću svojih spregruntavanja; što se pak famoznog toka svijesti tiče, neusporedivo su mi zanimljiviji, bujniji, plastičniji, sočniji, čovjekolikiji, razgranatiji, dublji i kompleksniji tokovi svijesti Kamila Emeričkog (i juniora i seniora) nego oni S. Dedalusa i starog Blooma (koji su me samo tjerali da se stalno pitam kadli će više završiti ta gnjavaža, jer sam se iz nekog misterioznog razloga samom sebi zarekao da ću to “epohalno djelo” dočitati do kraja, kud puklo da puklo), a to što se odnosi na Emeričkog jednako vrijedi i za likove, odnosno “tokove svijesti” Nielsa Nielsena, Doktora (pa čak i likova iz kazališnih komada poput Laure Lenbach, Ivana Križovca, Olivera Urbana: “doista ima muškaraca na ovome svijetu koji sa ženama ne znaju da čine ništa drugo nego da se njima žene” itd.), Jadvige Jesenske, Valenta Žganca, pukovnika Barutanskog, Ane Borongay, Amadea Trupca, Stevana Mihailovića Gruića, Filipa Latinovicza, gospodina Wu-San-Peija koji iz svoje kineske perspektive na dresdenskom kolodvoru godine 1925. nikako ne može da shvati autohtonog tumača koji na sve moguće načine nastoji da mu objasni i da mu dočara što bi to bila Jugoslavija i u njoj Hrvati i Srbi, kojim jezicima govore, u kojega boga i u kojim modalitetima vjeruju, kakvih su političkih orijentacija, i da Jugoslavija nije Čehoslavija, jer je Jugoslavija kraljevina, a Čehoslavija, koja se k tomu zove Čehoslovačka, republika, i da predsjednik ove posljednje nije Beneš Masaryk, jer to nije jedan nego su to dva čovjeka.

Jesam li dovoljno nahvalio zadnju Krležinu romančinu? Previše sigurno nisam. A dalo bi se zacijelo još štošta lijepo, zanimljivo i oduševljeno reći (vidi već spomenutu leksikografsku jedinicu C. Milanje u Krležijana 2 M – Ž, LZMK, Zagreb 1999, str. 534-539; a ni to sigurno nije sve, pa vjerojatno ni ono što je Lasić napisao u Strukturi Krležinih Zastava, što nisam čitao). Eto, toliko, najte kaj zameriti, ali imao sam baš neku neodoljivu potrebu da nekome, pa sam pomislio: a zašto ne baš vama šestorici, napišem nekoliko riječi o piscu (čije su knjige moja ljubav još iz mojih davnih dana), koji je, ako već hrvatski papagaji kriješte kako je “Hrvatska uvijek bila Evropa”, valjda prvi hrvatski pisac nakon davnih Marulića i Držića (i Hanibala Lucića, i Hektorovića) koji je bio suvremeni evropski pisac svojega doba. Jer nekako mi se čini da je Krlezsa Frigyes (kako je bio upisan u Ludoviceumu), nakon što su ga hadezeovci 90-ih bacili na smetlište svoje ignorantske, zaparložene, kratkovidne, poseljačene, plitkoumne, uskogrudne, šovenske, naivne, neznalačke, niske, patuljaste, podle, provincijalne, šićardžijske, zlobne, protupovijesne, diluvijalne, barbarske, muktoprcačke, filoustaške, klajnbirgerske, furtimaške, kibidabistokositnozubaške, dinaroidnoguslarske, retrogradne, upravo srpski palanačke i pokondirene hrvatske historije, i u promijenjenoj duhovnoj konstelaciji ostao gotovo zaboravljen negdje na margini i nadam se da će 2013. (zum hundertundzwanzigten Geburtstag) tadašnja hrvatska književnost znati tko je bio i što joj znači taj individuum koji joj je nedvojbeno pomogao da se ne dezorijerntira u vremenu i prostoru (kao što je prvi chorvacky prezident nepobitno odmogao svom narodu da se orijentira u bespućima povijesne zbiljnosti).

Što se pak tiče zajedljive primjedbe Radovana Ivšića (svaka čast Kralju Gordoganu) na jednom jubilarnom simpoziju, da je Krleža najveća tragedija koja se mogla dogoditi hrvatskoj književnosti (stoga je ogroman Viskovićev propust što u abecedarij Krležiane nije uvrstio i toga zagrebačko-pariškog nadrealista), ona itekako ima smisla s obzirom na glupi, neupitni, partijsko-dogmatski monumentalni status Krleže i njegova opusa kao institucije u SRH/SFRJ (duhovit je stoga i kolektivni lik Sabranih djela u Ivšićevoj grotesknoj drami Aiaxaia), gdje su kvazisocijalistički aparatčici i katehete dogmatike svete komunističke alijanse tipa Zogovića, Đilasa i Bakarića mljeli i (licemjerno) trabunjali o “neprocjenjivoj važnosti djela druga K. za naš pokret“ (a kad je to djelo nastajalo, minorni komesari toga staljinističkog “pokreta” napadali su ga na pasja kola da je buržoaski adept i izdajnik njihova malograđansko-autoritarnog “pokreta”). Prigovori “ljevičarskih” frazera da se pretvorio u advokata i slavitelja postojećeg “realnog” “samoupravnog” (titovskog) “socijalizma” jednako su besmisleni kao i optužbe mladih njemačkih “ljevičara” u 19. stoljeću da je Hegel apologet pruske države. Pisac Dijalektičkog antibarbarusa ostao je subverzivan i u poznoj dobi (samo ga treba čitati, a ne podlijegati kratkovidnim i plitkoumnim površnostima kojekakvih parolaških kokodakala).

Slično vrijedi i za kritičke ubode braće Šimić, Antuna Branka i Stanislava. Istina je da u mnogim pjesmama mladoga bivšeg kadeta ima neumjerenog gomilanja riječi, patetike i praznog verbalizma, ali nije istina da je takvo cjelokupno njegovo pisanje, pa čak ni poezija, a kamoli da bi to bilo dominantno obilježje njegovih knjiga.

Requiescat in pace.

P. S. Čitam knjigu (dokumentarnu) 1968. Godina koja je uzdrmala svijet Marka Kurlanskog (New York 2004, Zagreb 2007, 516. str.) Vrlo zanimljivo, uzbudljivo, s obiljem podataka iz cijeloga svijeta: Chicago, San Francisco, New York, Memphis, Krakow, Warszawa, Gdańsk, Prag, Bratislava, Pariz, Nanterre, Berlin, Bonn, Frankfurt, Rim, Bologna, Milano, Ciudad de México, Saigon, Hanoi, Khe San, Mi Lai, Tokyo, Osaka, Havana, Guantanamo, Zaljev svinja, Moskva, Bukurešt itd. itd. Preporučujem. A preporučio bih i, na kraju, neka mi ne bude uzeto za zlo, knjigu Milana Kangrge Praksa vrijeme svijet i u njoj osobito fascinantne napore toga mislioca da dopre u bit vremena (o čemu je, uzgred, i M. K. u Na rubu pameti napisao prvorazrednu lirsku meditaciju, zamijetivši među ostalim da s vremenom i u vremenu katkad putujemo kao u udobnom fijakeru, da katkad vrijeme protječe kroz nas ravnodušno kao kroz svemirske vodovodne naprave, a onda opet to vrijeme mi teglimo kao teško breme na grbači): dio U traganju za vremenom, str. 111-462 (poglavlja Uvod – Postavljanje problema, Kontinuitet i diskontinuitet, Povijesni smisao odnosa percepcije i apercepcije, Spontanost kao stvaralaštvo – istinska dimenzija vremena, Budućnosni karakter vremena, Vrijeme i pojam, Vrijeme kao “durée réelle”, “Fundamentalna ontologija” i vrijeme, “Fenomenologija percepcije” promašuje bit vremena, Metafizika – negacija vremena, Događanje krajolika kao intimizirano vremenovanje, Ontologija i povijest, Povijest i historija, Vrijeme i napredak – pojam “prirodnog vremena”, Radno i slobodno vrijeme – emancipatorski karakter vremena, Zaključak – Utopijski smisao vremena). Najte kaj zameriti. D. G.

V kmici, v pivnici,
brez ikakšne luči,
čul se je veter
kak v praznini huči,
s kervavemi nokti v drobu, v mozgu, v žuči,
zalajal sam kak samec, kervavi pes vmiruči. (M. K.)

Life's but a walking shadow, a poor player
That struts and frets his hour upon the stage
And then is heard no more: it is a tale
Told by an idiot, full of sound and fury,
Signifying nothing. (W. Sh.)

FOTO: DAZ

Lupiga.Com