Još je živo društveno odgovorno novinarstvo
„Ispunjavajući ljudsku dužnost tragično je završio svoj mladi život“ – te je riječi Rade Aleksić dao ispisati na osmrtnici svome sinu Srđanu. Za one koji ne znaju, ukoliko ovdje ima takvih, Srđana Aleksića u siječnju 1993. godine u Trebinju je na smrt pretukla skupina pripadnika Vojske Republike Srpske. Mučki su ga tukli kundacima zato jer je pokušao spasiti svog poznanika Alena Glavovića koji je imao „pogrešna krvna zrnca“ - bio je Bošnjak. Glavović je na kraju uspio izvući živu glavu iz Trebinja i Bosne i Hercegovine, ali Srđan nije. Nekoliko dana nakon premlaćivanja podlegao je ozljedama. Na suđenju ubojicama, odvjetnik jednog od napadača stvari je potpuno ogolio rekavši – „Tako mu i treba kad je branio Baliju“.
Srđanov herojski čin i danas mnoge generacije dobro pamte pa upravo stoga nagrada koja je nazvana po njemu sa sobom nosi posebnu težinu. Nagrada „Srđan Aleksić“ dodjeljuje se od 2010. godine u organizaciji Helsinškog parlamenta građana Banjaluke i Mreže za izgradnju mira BiH koja broji 197 članica. Zamišljeno je da se nagrađuju novinari i novinarke za izvještavanje o marginaliziranim i ranjivim skupinama u društvu te za razvoj društveno odgovornog novinarstva. Ovog tjedna u popularnom banjalučkom „Staklencu“ održana je dodjela nagrade za 2019. godinu. Odlukom četveročlanog žirija proglašeni su dobitnici - Tahir Žustra s televizije Nova BH i Gordana Vila s RTRS-a, a Lupiga je s njima razgovarala nakon što su primili nagrade. Upitali smo ih što im znači nagrada koja nosi ime po Srđanu Aleksiću.
Tahir Žustra i Gordana Vila (FOTO: Lupiga.Com)
„Meni je zaista drago što sam dobila ovu nagradu i to mi mnogo znači. Lično je smatram jednom od najvažnijih nagrada na području Bosne i Hercegovine, zato jer je Srđan veliki simbol hrabrosti i zalaganja za nekog drugog, što ja smatram da novinari moraju raditi, da nam je to u opisu radnog mjesta. Mislim da je ova nagrada, s obzirom da ja dolazim s javnog servisa, potvrda da ima kvalitetnih profesionalaca koji rade na ovom javnom servisu, a posebno mi je drago što su nagrađene baš ove moje priče, jer sam na njima uistinu mnogo radila i jer su te priče uspjele da promjene zakone i skrenu pažnju javnosti na taj problem“, rekla nam je Gordana Vila, koja je nagrađena za svoje tri reportaže. Dvije problematiziraju zakonske propuste koji se tiču izdvajanja materijalnih sredstava za osobne asistente u nastavi na lokalnoj razini, konkretno u Prijedoru gdje Vila živi i radi. Problem je Vila predstavila kroz priču samohranog oca koji se od rođenja svog sina Stefana, danas šesnaestogodišnjaka, bori s njegovom bolešću i pravom na njegovo obrazovanje, što je neizvedivo bez osobnog asistenta u nastavi. Emitirani prilozi pokazali su kako je moguće da djeca s posebnim potrebama napreduju uz pomoć osobnog asistenta, kojeg je u ovom slučaju Stefanu osigurao njegov otac, svakodnevno iznalazeći novac kako bi plaćao asistenta. Nakon emitiranja priloga prijedorske vlasti su javno obećale da će već u sljedećem izglasavanju budžeta osigurati sredstva za osobne asistente. To je uspjelo, otvoreno će nam reći naša sugovornica, zato jer je svojim medijskim upitima prema vlastima bila „vrlo dosadna“.
„Radilo se o klasičnom primjeru diskriminacije i to smo morali da pokažemo“, objašnjava nam Vila, primjećujući kako se radi o sredstvima koja budžetu grada poput Prijedora ne predstavljaju nikakav „ozbiljan teret“. Uvjerena je da će se prijedorske vlasti držati svoga obećanja. Uostalom, dodaje, dano obećanje je snimljeno i emitirano u jednom od njenih priloga.
"Radilo se o klasičnom primjeru diskriminacije" - Vila (FOTO: hcabl.org)
U obrazloženju nagrade žiri je napomenuo kako je autorica pokazala kako bi trebala izgledati jedna novinarska priča u kojoj se prikaže probleme i ponudi njihovo rješenje.
„Svakoj osobi koju je snimila, a izvještava uglavnom o osobama sa margina, iz društveno ranjivih grupa, prilazi s velikim poštovanjem. Njene priče nas uče kako da postanemo društvo bez predrasuda“, napominje žiri.
Sama Vila kaže nam kako je ovim prilozima željela skrenuti pažnju i na još jednu stvar.
„Htjela sam da prikažem i svršene srednjoškolce iz javne ustanove centar 'Sunce' gdje su djeca koja su ometena u razvoju, da pokažem da oni mogu da se zaposle i da su vrsne zanatlije. Dok smo snimali tu priču dvojica su se uspjela zaposliti“, kaže nagrađena novinarka, koja je nagradu, osim za ove dvije priče dobila i za prilog o mogućnostima socijalno neprofitnog stanovanja što je model dobro poznat u zemljama zapadne Europe.
Dobitnici tijekom dodjele nagrada (FOTO: hcabl.org)
I drugi dobitnik Tahir Žustra reći će nam kako je počašćen s nagradom, pogotovo zato što ona nosi Srđanovo ime.
„O Srđanu Aleksiću ne treba puno govoriti. O njemu sve znamo. Mislim da je njegovo ime danas jedan veliki simbol. Srđan je primjer ljudskosti i velikodušnosti, modelima kojima moramo težiti da bismo došli do nužnih društvenih promjena u BiH“, reći će Žustra u razgovoru za Lupigu.
Ovog mladog novinara za nagradu je nominiralo Udruženje distrofičara Tuzlanskog kantona, za dva njegova televizijska priloga, objavljena na lokalnoj TV kući Slon iz Tuzle. Ukratko će nam ispričati i kako se počeo baviti temom za koju je nagrađen.
„Čitajući listu pomagala za osobe s invaliditetom Tuzlanskog kantona primijetio sam nevjerovatnu nelogičnost. Naime, osobe s distrofijom imaju pravo na sve pomoćne dijelove elektromotornih kolica, ali ne i na sama kolica. Dakle, vi možete da dobijete akumulator, zamjenske točkove, lance, ulje, ali nemate kolica“, objašnjava nam nagrađeni novinar. Priča je na kraju doprinijela da se ubrza postupak uvrštavanja i elektromotornih kolica na listu pomagala.
Nakon što je određeni broj kolica dospio do ljudi kojima su najpotrebnija, Žustra je napravio još jedan televizijski prilog kako bi gledateljima pokazao koliko osobama s mišićnom distrofijom znače kolica i koliko im ona poboljšavaju kvalitetu života.
Žustrin rad žiri nagrade će reći kako „istinski novinarski i objektivno govori o marginalizovanim i ranjivim grupama“ te dodati: „Žustra se već nekoliko godina bavi pravima osoba s invaliditetom, ali i onima koji na bilo kojem životnom polju ne uspijevaju ostvariti svoja prava, i svojim prilozima unapređuje kvalitet života ovih osoba. Njegovi prilozi primjer su društveno odgovornog i angažiranog novinarstva.“
Tahir Žustra s nagradom (FOTO: Lupiga.Com)
Sam nagrađeni autor će istaknuti kako smatra da je nagrada pokazatelj njegovog dobrog rada, i ne samo njegovog, nego i njegovih kolega, snimatelja i montažera, koji su zajedno s njim radili na ovim pričama.
„Drago mi je što su ovakve teme očito primijećene u društvu“, kaže Žustra.
Osim ove dvije nagrade dodijeljene su i tri „Specijalne plakete“. Dobili su ih Balkanska istraživačka mreža (BIRN), Nataša Tadić s TV N1 i Amir Purić za tekstove koje je objavio Deutsche Welle. BIRN je ovo priznanje zaslužio „dugogodišnjim profesionalnim i kontinuiranim izvještavanjem o najosjetljivijim pitanjima oko kojih nema i oko kojih još zadugo neće biti konsenzusa u BiH“, dok je Nataša Tadić istaknuta kao novinarka koja često donosi afirmativne, pozitivne priče o inkluziji i integraciji osobama s invaliditetom u društvo. „U pričama lišenim patetike u prvom planu su njihove sposobnosti, a ne njihov invaliditet“, ocijenio je žiri. Purić je napravio seriju priloga o izbjeglicama u kojima je prikazao kroz što sve oni prolaze na svom putu kroz Bosnu i Hercegovinu te na koje se sve načine u toj zemlji krše njihova ljudska prava.
Kako je i zbog čega uopće ustanovljena nagrada „Srđan Aleksić“ koju je do sada primilo točno 30 novinarki i novinara, među kojima su i Dragan Bursać, Snježana Mulić-Softić, Milkica Milojević i Aida Tipura, reći će nam Dragana Dardić iz Helsinškog parlamenta građana Banjaluke. Odmah nam govori kako je imenu nagrade „kumovao“ Ekrem Tinjak, bosanskohercegovački novinar koji je preminuo krajem 2010. godine, a po kojem je također ustanovljena jedna novinarska nagrada.
„Kada smo te 2010. godine dobili ideju o ustanovljavanju ove nagrade rukovodili smo se s više stvari, a jedna od njih je bila kako mediji izvještavaju o malim običnim ljudima, o marginalizovanim grupama, svjesni da se jako malo medijskog prostora posvećuje takvim pričama i problemima tih ljudi. S druge strane smo se vodili i situacijom u medijskim kućama koja je tada bila grozna, a danas je još groznija, u smislu konstantnih pritisaka kojima su medijski radnici izloženi od političara i drugih centara moći, ali i u smislu zahtjeva koji se postavljaju pred novinare i novinarke koji treba da donose i po deset priča dnevno zbog čega jednostavno nemaju vremena da se posvete nijednoj od tih priča. Imajući sve to u vidu odlučili smo da nagrada mora prepoznavati i nagrađivati novinare koji uprkos svim tim i takvim uslovima i dalje profesionalno i odgovorno izvještavaju i pišu“, prisjeća se Dardić u razgovoru za Lupigu.
Dragana Dardić tijekom dodjele nagrada (FOTO: hcabl.org)
Kaže kako su odmah kontaktirali Radu Aleksića koji im je dao odobrenje da koriste Srđanovo ime i od tada su često u kontaktu s njim
„Radu svake godine zovemo na dodjelu, ali njemu zdravstveno stanje više ne dozvoljava da putuje. U stalnom smo kontaktu s njim. Nedavno je jedna ekipa dobitnika nagrade otišla da posjeti Srđanov grob i onda su se našli s Radom i porazgovarali“, kaže Dardić koju pitamo i postoji li ideja da se dodjela nagrade proširi i izvan Bosne i Hercegovine.
„Postoji ideja da nagradu podignemo na regionalni nivo, da se dodjeljuje novinarima iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore, jer u tim zemljama ne postoji jezična barijera. Međutim, to je tek u fazi ideje, hoćemo li i kako to realizovati tek ćemo vidjeti“, zaključuje direktorica Helsinškog parlamenta građana Banjaluke.
Za kraj ovogodišnje dobitnike pitamo u kakvom je danas stanju novinarstvo u Bosni i Hercegovini.
„Izuzetno je teško baviti se ovim poslom u BiH. Ja lično smatram da nijedan medij nije slobodan u potpunosti. Nije lako s obzirom na cijelu političku situaciju, ali mi moramo biti odgovorni prema svojoj profesiji. Vjerovatno sam naivna, ali moj stav je da novinari moraju pomagati da društvo napreduje. Uvijek su studenti i novinari mijenjali svijet“, kaže Gordana Vila.
Slično kao i ona tako i Tahir Žustra smatra da je u Bosni i Hercegovini teško biti novinar.
„Poprilično je komplikovano to raditi u društvu u kojem svako svakoga kontroliše, svako ima utjecaj na ono što neko radi, gdje odgovorni ne žele da se njihov rad propituje i nailazi se na brojne pritiske s različitih nivoa. U tom smislu jako je teško biti nezavisan, pronaći nezavisan medij u kojem možeš raditi svoj posao na pravi način, ali ipak se može. Ono što je jako važno jest da građani prepoznaju pravo i pošteno novinarstvo i da, danas kada se dio struke kompromitirao, shvate da nismo svi isti, da postoje i novinari koji su istinski profesionalci sa željom da mijenjaju svijet oko sebe“, zaključuje Žustra.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: hcabl.org
Nepotrebna rasprava, Verena. Jasno je i slepcu da je Miloš četnik vulgaris i on kreće od sebe. On ne da ne bi nekome pomogao da spase živu glavu, nego bi ga upravo on smaknuo.