Bjelovarski prijevoznik Zlatko Franjević, što se hrvatskih državljana tiče, prva je žrtva iračkih »konvoja smrti«: vozeći za američku vojsku, u konvoju pod pratnjom, Franjevića su ranili irački pobunjenici. Osmog siječnja ove godine, oko 30 kilometara prije Bagdada, »dobio je« tri metka, jedan u stomak, a dva u desnu stranu grudnog koša.
    – Više nikad neću voziti za Irak, taj rizik jednostavno nije prihvatljiv, prvo je što će reći novinarima.
Konvoj u kojem je vozio Franjević sigurno je, pod pratnjom, došao do Mosula, a zatim do Tikrita, gdje su vozači prespavali i sutradan nastavili prema odredištu – američkoj bazi Anakonda. Trideset kilometara prije Bagdada dočekalo ih je vatreno krštenje.
    – Odjednom su prsnula stakla na šoferšajbi. Nisam niti vidio napadače, u prvi mah sam pomislio da djeca bacaju kamenje na konvoj, što je u Iraku svakodnevna pojava. Međutim, kad sam osjetio da gubim svijest, shvatio sam da sam ranjen. Uspio sam zaustaviti kamion, izišao sam i pao na zemlju. Još uvijek pri svijesti mahao sam drugim vozačima da stanu, ali nitko nije ni pomislio zaustaviti se i pomoći – zaobilazili su me u paničnom bijegu. Zaustavilo se tek američko vojno vozilo koje je bilo na začelju konvoja. Strpali su me u vozilo i pozvali helikopter, prebačen sam u bolnicu i operiran, ukratko je ispričao Franjević svoj bliski susret s iračkim borcima.
   

Amerikanci nas istjerali iz baze

Njegov kamion ostao je tri dana na cesti, kad je dovezen u američku bazu kabina je bila potpuno opljačkana, ali teret je začudo još uvijek bio u prikolici, a vozilo u voznom stanju. Franjevića su operirali američki liječnici, dva tjedna trajao je oporavak, nakon čega je otpušten, iako još uvijek u prilično teškom stanju.
Što hrvatskim vozačima koji voze u Irak znače njihovi kamioni, najbolje govori podatak da je Franjević čekao još sedam dana, kako bi ranjen odvezao robu na istovar u Al Ramadi i Asat.
    – Htjeli su me

Više nikad u Irak Govoreći o (ne)isplativosti rizika vožnje u Irak, Franjević kaže da za dvije do tri tisuće eura, koliko vozačima ostane nakon svake vožnje, više nikad ne bi odvezao turu za Irak. – To izgleda kao na filmu – to je divlji istok. Za trenutak možete ostati bez glave. Pojedini vozači nisu niti svjesni u kakav rizik se upuštaju. Recimo, američka vojska u konvojima uopće nije nekakva zaštita. Imate autoput s dvije trake u jednom i dvije u drugom smjeru. Pobunjenici pucaju u konvoje iz automobila koji se kreću u suprotnom smjeru, te se događa da Amerikanci uopće ne uspiju otvoriti vatru. I na mene su, pretpostavljam, pucali iz automobila u pokretu, rekao je Franjević, koji se danas oporavlja od posljedica ranjavanja. Po dolasku u Hrvatsku još jednom je operiran, a idući tjedan ide na rehabilitaciju u toplice.

avionom prebaciti kući, ali kako ću ostaviti kamion – pun sam dugova i svega. Jednostavno sam morao voziti. Nakon što sam tako ranjen uspio odvesti kamion na istovar, vratio sam se u Anakondu, gdje se formirala kolona praznih vozila za Mosul, pa poslije za Tursku. Kad smo se u manjoj koloni dovezli u Mosul, baza je bila puna kamiona i više nije bilo mjesta. Amerikanci su nam natočili naftu i jednostavno nas istjerali iz baze, iako je već bila noć. A noć u Iraku je opasna da ne može biti opasnija, tvrdi Franjević.
   

Opljačkani blizu Mosula

U koloni s još dvojicom hrvatskih vozača, Teom iz Metkovića i Darkom iz Novigrada, nezaštićeni su krenuli dalje, prema granici s Turskom. Međutim, već 1,5 kilometar dalje dočekali su ih pljačkaši.
    – Najprije smo na izlazu iz Mosula naišli na skupinu ljudi okupljenu oko dva mrtva tijela. Oni su nas propustili, ali već nekoliko minuta kasnije konvoj je stao. Darko je vozio ispred mene, čuo sam pucnjeve i viku. Kad sam shvatio da nas pljačkaju, ugledao sam dvojicu naoružanu pištoljima. Tukli su drškama po kabini vičući – dolari, dolari. Iz džepa sam im dao 300 dolara, više nisam imao, jer novce su mi već ranije ukrali iz kabine, dok je kamion bio na cesti, a ja u bolnici. Kad su nas sve obradili, ukrcali su se u neku prastaru ladu i odvezli se. Jedva smo došli do granice s Turskom. Pio sam tablete za umirenje bolova, a svakih nekoliko stotina kilometara kolega Leo bi mi previjao rane, priča prijevoznik.
Potvrđujući da hrvatski prijevoznici u Irak voze isključivo radi novca, Franjević objašnjava da je to nužda, da posla za prijevoznike u Hrvatskoj nema, da se visoke rate kredita mogu otplatiti samo visokim rizikom. Ponekad se takvo putovanje naplati u eurima, a ponekad u vrućem olovu. Nesretniji vozači plaćaju najskuplju cijenu – plaćaju glavom.

Preneseno iz Novog lista od 28. listopada 2004. godine, a potpisano od strane Ladislava Tomičića.