Dušan Kovačević (r. 1948.), profesionalni pisac već više od četiri desetljeća, dramatičar, filmski scenarist i redatelj, dramu „Maratonci trče počasni krug“ piše još za vrijeme studiranja, na drugoj odnosno trećoj godini beogradske Akademije, davne 1972. godine, njegovi kazališni komadi bit će postavljeni više od 150 puta van Srbije, stići i na filmsko platno, a sami „ Maratonci“ igrat će se i kao mjuzikl, opera i opereta. Praizvedeni su u kultnom beogradskom Ateljeu 212, a uspjeh te predstave bio je zaslužan i za nastanak čuvenog istoimenog filma u režiji Slobodana Šijana, snimljenog deset godina poslije, no sama predstava od prvih dana izazivala je podozrenje i negodovanje kod dežurnih „čuvara poretka“.

Zbog svojih neskrivenih asocijacija na kult Tita i partijske garniture oko njega radnja komada, iz sedamdesetih je prebačena u tridesete godine 20. stoljeća, Šijan je smješta u tmurno vrijeme neposredno nakon atentata u Marseilleu, i ta predkataklizmička atmosfera uoči Drugog svjetskog rata te opće stanje beznađa i propasti bit će sjajna pozadina za razvoj i život likova u filmu, ujedno ništa ne izgubivši od svoje prvobitne nakane – portretirati kroz obitelj pogrebnika Topalovića društvenu strukturu, izopačenost i bezdušnost poretka na vlasti. ali i nestajanje i urušenost jedne građanske klase kroz koju se taj poredak kristalno jasno zrcali.

Redateljica Iva Milošević se vrlo decidirano odmaknula od prvotnih asocijacija iz sedamdesetih godina, ali i od atmosfere i ideje filma i karakterizacije likova u Šijanovom uratku (FOTO: Kerempuh)

Kovačević je dramski pisac koji se ne upliće u rad drugih na svom tekstu – sam kaže: „Dramski tekst je kao GPS; govori vam kuda da se krećete, ali vam nikada ne kaže u kakvom ste vi stanju, kakvo vam je vozilo i hoćete li ikada stići tamo kamo ste krenuli. Sreća je u umjetnosti često presudnija od iskustva i znanja.“

Sreća je, također, da se beogradska redateljica Iva Milošević vrlo decidirano odmaknula i od tih, prvotnih asocijacija iz sedamdesetih godina, ali i od atmosfere i ideje filma i karakterizacije likova u Šijanovom uratku i krenula, potpuno samostalno, u istraživanje nekih drugih, na prvi pogled skrivenih i zamagljenih osobitosti pohranjenih u dramskom narativu. A cilj toga puta u nepoznato jeste potraga za korijenima zla u ljudskoj prirodi, pokušati otkriti gdje se to zlo skriva, zašto i kada, kako se budi, čime se hrani, gdje i zbog čega nastaje – u teatru je to često najnezahvalniji i najnedokučiviji dio posla, ali zato i najdragocjeniji.

Sama redateljica to ovako obrazlaže: „Maratonci su napisani početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća kao priča o očajničkom pokušaju mladog čovjeka da se otrgne represivnom okruženju sastavljenom od staraca koji se grčevito drže svojih pozicija u jednoj autoritarno ustrojenoj obiteljskoj strukturi koju je u tom trenutku bilo moguće čitati kao metaforu za totalitarno društvo na čelu s Titom. Dublja, univerzalnija pitanja, koja vjerujem da ovaj komad postavlja, jesu ona pitanja koja je razmatrao Erich Fromm u svojoj knjizi 'Bijeg od slobode' - koliko je čovjek u svojoj biti spreman biti slobodan i oslobođen od totalitarne svijesti? I danas je aktualno pitanje je li želja za slobodom svojstvena ljudskoj prirodi. Ne postoji li pored želje za slobodom i instinktivno priželjkivanje podčinjenosti? Je li od instinktivne potrebe za slobodom, jači poriv za prilagođavanjem 'duhu gomile', za podčinjavanjem gospodaru?“

Kovačevićevi „maratonci zla“ (FOTO: Kerempuh)

Sred tih prijepora Iva Milošević gradi predstavu, na tim razgraničenjima i razmeđima. Kovačevićevi „maratonci zla“, kako ih naziva hrvatski dramatičar Ivor Martinić, trče svoj počasni krug. Oni, naravno, niti mogu biti niti jesu slobodni, totalitarna svijest njihov je svijet u kome plivaju poput riba u akvariju, najmlađi i najneprilagođeniji u tom klanu sablasti i aveti jednog svijeta na izdisaju postat će najubitačniji i najokorjeliji, ubojica i zlotvor u jednome, gomila će dobiti svog novog vođu, zlo će slavodobitno trijumfirati i osokoljeno novom snagom stvorenom u vlastitim redovima, krenuti u pobjedonosan pohod svijetom. U tom vođi na čelu razjarene, zaslijepljene gomile, a to je i opominjuća i vrlo efektna završna scena predstave, očitavamo i naš svijet, svijet današnjice i suludih fanatika koji bi da nas odvedu u „svijetlu budućnost“. Kroz njih naziremo i našu povijest u kojoj su uvijek bile moguće sve one krvave, a tako nepotrebne bitke kroz koje smo prolazili zavedeni takvim istim vođama.

„Maratonci“ Dušana Kovačevića i Ive Milošević skidaju nam koprenu sa zamagljenog vida, kopaju po tek zaraslim ranama, pozivaju na otrežnjenje i oprez, jer novi idoli već čekaju, odmah tu, iza vrata, željni obožavanja i divljenja. 

Glumac je u takvoj predstavi sve. Na kartu glumačke opsjene i magije sve je stavljeno, po gotovo praznoj pozornici, slici opustošena svijeta, oni su jedini koji koračaju visoko uzdignute glave. Prije svega veličanstvena trojka: Vilim Matula u ulozi najstarijeg, gotovo onijemjelog i za invalidsku stolicu prikovanog Maksimilijana Topalovića, Elizabeta Kukić u roli drugoga po dobi starca, Aksentija Topalovića i Nikša Butijer, kao Milutin Topalović. Njihova maska njihov je znak, a vlasulje je izradila Marija Maca Bingula, dok je za šminku bila zadužena Vedrana Rapić. Njihova igra vrhunac je njihova ceha, iz njih izvire duh i ideja predstave. Prate ih, uz dužno poštovanje, Hrvoje Kečkeš, Luka Petrušić, Maja Posavec i Mia Anočić – Valentić, a veliki i zahtjevan dio posla obavila je dramaturginja Dora Delbianco.

Vili Matula kao Maksimilijan Topalović (FOTO: Kerempuh)

Veliki tragač bespućima ljudske prirode, Franz Kafka, zapisao je i ovo: „Zlo je zračenje ljudske svijesti u određenim prelaznim položajima. Nije čulni svijet zapravo privid, nego njegovo zlo koje, dabome, u našim očima sazdaje čulni svijet.“ O tim prividima i magnovenjima svijesti, pored ostalog, govori i predstava „Maratonci trče počasni krug“ u Satiričkom kazalištu „Kerempuh“.

Dušan Kovačević: „Maratonci trče počasni krug“

Redateljica: Iva Milošević

Dramaturginja i prijevod teksta: Dora Delbianco

Scenograf i oblikovatelj svjetla: Gorčin Stojanović

Kostimograf: Leo Kulaš

Uloge: Vilim Matula, Elizabeta Kukić, Nikša Butijer, Hrvoje Kečkeš, Luka Petrušić, Maja Posavec, Tarik Filipović, Filip Detelić, Mia Anočić – Valentić i Ivan Djuričić

Premijera: 22. Prosinca 2015. - Satiričko kazalište „Kerempuh“ u Zagrebu 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Kerempuh