Penzija je moje srednje ime, ono između Janez i Kekec, dakako. Iz kuće izlazim rijetko i samo po sili. Recimo, kad susjed dohvati bušilicu i siluje zid koji nas očito nedovoljno razdvaja. Tu i tamo mi se zgodi da zakoračim na ulicu nakon što padne mrak i svaki puta me to iskustvo iznova iznenadi.

Nema tome dugo kad sam se dao nagovoriti na večernji izlazak. Zapravo, nije to bio pravi izlazak. Tek odlazak do prijatelja u, ne toliko daleki, koliko nepovezani dio grada. Nisam ni bio svjestan da je petak dok nisam ušao u tramvaj. Izgledao je kao da se u njemu snima združena reklama za replay, diesel, benetton, i ostalemarkekojimaneznamimena. Tako je izgledalo, a zvučalo je kao disko. Svaki klinac muzikom s mobitela bario je bar tri djevojčice od jednom.

Nešto prije ponoći dao sam se naivno nagovoriti da se pojavim u Medvedgradu. Vani se gadan vjetar dobro provodio i s velikim sam veseljem otvorio vrata pivnice. A tamo dim, svjetlo i pjesma. Za dugačkim stolovima neki su stajali zagrljeni mašući kriglama i prolijevajući pivo po glavama onih što su ležali s glavom naslonjenom na stol. Takvih pedeset ljudi i buka je bila kao na stadionu. Jedan stol počne, drugi nastavi pjesmu. Trećem se ne sviđa pa se nadglasavaju ...

Sjećam se negdje u mentalnoj mladosti ni sam nisam bio bolji, ali nakon što godinama vrijeme provodiš u miru svoje sobe ti doživljaji povlače se kao i stare ljubavi. Duboko u podsvijest.

Uglavnom, naši klinci, i oni nešto stariji, mila su majka prema Otočanima koji se nemilice uništavaju na ulicama svojih gradova. Srećom, crkva se kod nas brine za mladež, al zavirite malo na njihove ulice i pogledajte kako bi bilo da nad nama ne bdiju brižni oci.