S krizom i oštrim mjerama štednje u kojima je otkriveno da europsko jedinstvo i solidarnost imaju svoje granice, dio gostiju pomišlja o odlasku, svatko svakog gleda s nevjericom i uočava razlike, nejednakosti koje donedavno nisu bile tako izoštrene ili očite. Svatko se, nekako povrijeđen, vraća vlastitim i odustaje od zajedničkih planova. 

Ako će građani i dalje stajali po strani probudit ćemo se u Europi koja neće biti naša (ILUSTRACIJA: Marijan Kamenski/cartoonstock.com)

I mi, u Hrvatskoj, po ulasku, vidimo drugo lice Europe, i to ne samo zato što smo sada bliže pa možemo bolje vidjeti ono što smo desetljeće unazad romantizirali s distance pregovaračkog procesa, već i zato što sama Europa otkriva drugu stranu svoje osobnosti, gdje se članice naglo vraćaju svojim nacionalnim interesima (čitajte: strahovima), sve manje u europskom jedinstvu. Europa je u previranju, a pokušaji dublje demokratizacije društva i stvaranja europskog demosa odvijaju se u izrazito nepovoljnim uvjetima. Desnici, ili ako hoćemo reći, korporativnom fašizmu koji se u Europi pomalja kroz različite forme, tako u pomoć ponovo dolaze zahtjevi za sigurnosti i stabilnošću koji bi navodno pod vanjskim prijetnjama trebali očuvati komfor i standard europskih građana, ugrožen s mnogih strana. Takvi zahtjevi žele pitanja daljnje i dublje demokratizacije društva, kao i konstituiranja europskog transnacionalnog demosa opet staviti na čekanje.

Ili mu, zapitajmo se, možda daju priliku? Europskom je snu, barem onako kako smo ga sanjali, istekao rok trajanja, no to nam možda daje priliku da stvorimo novu europsku stvarnost. Takav projekt nije samo i prvenstveno intelektualno ili politički uzbudljiv, on se odvija, ponovimo to, u kontekstu tektonskih promjena na starom kontinentu, u dubokim previranjima. On predstavlja bitku koju možemo sami odabrati sada, a ne čekati posljednji čas. Nad mogućim uspjehom i konsolidacijom europske ljevice koja se tako dugo sanjala, nadvila se sjena geopolitičkih previranja koja u idućih nekoliko godina može fundamentalno promijeniti uvjete života u Europi. U tom periodu valja inzistirati na europskom jedinstvu koje je možda jedini pravi odgovor na vanjske i unutarnje hegemonijalne silnice koje oblikuju novu europsku konjunkturu. Ako mi, građani, budemo i dalje stajali po strani i gledali što nam se događa, probudit ćemo se u Europi koja neće biti naša, probudit ćemo se u društvu koje će biti oteto od strane financijskih i korporativnih interesa koji sve manje prikriveno pužu, i sve više smjelo i uspravno hodaju. Socijalna država naših roditelja stvorena nakon horora Drugog svjetskog rata, činit će se samo kao bajka koju ćemo pričati budućim generacijama, a razmrvljena, fragmentirana društva u tom slučaju neće se moći oduprijeti novoj autoritarnosti koja nam kuca na vrata, kroz različite oblike rastuće unutarnje i vanjske hegemonije (pritom je ova granica prilično porozna).  

Već dugo je jasno da Europom dominira Njemačka (ILUSTRACIJA: Borislav Sajtinac/sajtinac.fr)

Prvi primjer je svakako Troika koja na Grčkoj već koju godinu vježba diktat nametnutog financijskog režima kojemu Siriza pokušava stvoriti otpor. Pokusno prakticiranje terora osterijanstva nad grčkim narodom (a kandidata na europskom jugu ima još) provodi se odozgo, uz vodeću ulogu njemačke konzervativne kancelarke Angele Merkel, njenih kolega i saveznika koji su zaboravili solidarnost koju je njemački narod doživio prije nešto više od pola stoljeća. I sam Economist, ne tako davno, nazvao je Njemačku pod palicom Merkel neodlučnim hegemonom, a od tada stvari su se samo pogoršale. Već dugo je jasno da Europom dominira Njemačka, a i sam Habermas, jedan od rijetkih europskih intelektualaca nedavno je ustvrdio da europski politički projekt može preživjeti samo ako Njemačka popusti svoj čvrsti stisak koji ide samo njoj korist te podrži reformu europskih ugovora koji bi dali novi život suradnji i jednakom razvoju u Europi. Ukratko, jedan od prvih koraka ka ukidanju njemačke hegemonije ticao bi se direktno povratka politike konfrontacije u njemačku demokratsku arenu i ukidanje TINA-e (There is No Alternative) Merkelicinoj politici.

Drugi primjer je novi Transatlantski trgovinski ugovor koji se predstavlja kao pakt od nevjerojatne strateške važnosti, kako za odnose između SAD-a i EU, tako i za podizanje njihove konkurentnosti naspram rastućih ekonomija Rusije, Indije, Kine i Brazila. U ovom slučaju, SAD su primjer druge hegemonijalne sile koja sada nastoji preoblikovati političku ekonomiju Europske unije i dalje reducirati prava i slobode građana. Zbog tajnovitih i top-down procedura, iznimne skrutinizacije i prevlasti korporativnih interesa koji ostavljaju jasan otisak u poznatim dijelovima tog ugovora (o nepoznatima da se ne pitamo), ali i radi daljnjeg pritiska na demokraciju, TTIP predstavlja drugu hegemonijalnu silnicu koja s druge strane bare utječe na redefiniranje života u EU.

(FOTO: Flickr.com)

Treći je primjer Rusija koja kroz sukob u Ukrajini i politiku u Istočnoj Europi destabilizira Europsku uniju na njenim istočnim granicama. Rusija kao (bivša) svjetska sila s vlastitom hegemonijalnom politikom pokušava revitalizirati neke od hladnoratovskih sukoba i u kontekstu novih odnosa pojačati svoj utjecaj u zemljama bivšeg Istočnog bloka i bivše Jugoslavije. Srednjoistočna Europa koja je svojim većim dijelom novopridošli dio Europske unije posve nekoherentno, razmrvljeno i nekoordinirano djeluje na pritiske koji dolaze iz smjera Rusije. Orbanovo taktiziranje s ne-liberalnim demokracijama i naklonost prema takvim konceptima vladanja koje dolaze iz Rusije ili Turske, svakako su indikativno eksperimentiranje, kao i u slučaju financijskog terora Troike ili TTIP anti-diplomacije. 

Budućnost EU kao četvrtog ugla u ovoj kvadraturi, oblikuje se i u odnosu naspram ta tri hegemona, odnosno imperija. Iz njihovog pak smjera, unutar spomenutih konstelacija, stižu impulsi nove autoritarnosti. Utoliko je Europska unija danas u svojevrsnom sendviču. Ipak - i Troika i TTIP pregovori i EU vanjska politika - primarno su u rukama europskih elita koje se sve manje vješto igraju sa rizicima tih odluka. O tim odlukama ovisi hoće li doći do potpune korporativizacije života, financijalizacije politike i anti-liberalizacije društvenih odnosa. Hoće li u trenutku kad shvate da su nadigrani ostaviti svoje probleme građanima ili mi europski građani ne bi trebali čekati taj trenutak? 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Flickr.com