Kada sam u srijedu vidio lice svog „Bossa“ kako rezignirano zuri u daljinu, točno sam znao što osjeća i što misli. Isti taj prazni pogled kakav je u srijedu imao Bruce Springsteen, znao sam i ja imati nakon nekih naših izbora.

U srcu ti se pomiješa tuga, bijes i rezignacija, i prvo što pomisliš je da te netko dobro zajebava i da je sve namješteno. Zašto bi u zemlji u kojoj se krade armatura sa gradilišta, i to rade načelnici općina, zašto bi u zemlji u kojoj vatrogascima kradu opreme samo izbori bili pošteni? 

To je prva pomisao, ali kada se sabereš shvatiš da je istina kudikamo gora i da je teško oduprijeti se stereotipima. Iza nekih izbora bih tonuo točno na identičan način na koji je u srijedu potonuo „Boss“. Ruku na srce, nikad nisam očekivao ništa od protukandidata niti sam odčepio nos dok sam glasao za njih, no jedna misao bila mi je nit vodilja – vrijeme je za neke promjene. I držao sam da većina mojih sugrađana slično razmišlja. Da se stvorila jedna kritična masa, da je ljudima više dosta i preko glave besramnosti, beskrupuloznosti i bahatosti lokalnih i državnih šerifa. Da su promjene nužne i jedva iščekivane. Radovala me masovna izlaznost, bodrile su me ankete i laži po balonima društvenih mreža, a onda bi me oprao hladan tuš kada bi stigli prvi rezultati. 

Osjećao bih se izdan, namagarčen, usamljen i i vidio kako gubim energiju. Energiju da se kao Sizif borim protiv vjetrenjača. Taj osjećaj izdaje bio bi u tolikoj mjeri snažan jer sam držao kako postoji sva sila ljudi koji razmišljaju kao i ja, mojih sugrađana kojima je dosta. Prevaren, osjećao sam se kao preveden žedan preko vode i najviše me zaboljelo to što su me izdali ljudi koji su shvaćali da je vrijeme za promjene, ali koji su imali i drugačije prioritete kod zaokruživanja na izborima.

Osobne i male koristi. Osobne i male benefite. Nekome je to bila povišica u državnoj službi. Nekome je to bio dodatak na mirovini. Nekome obećanje da se neće oporezivati njegov apartman. Nekome čisti strah da je bolje ovako kako jest. 

Svi ti ljudi imali su svoje male, osobne razloge zašto su donijeli takvu odluku. I svi su oni, pametni i knjiški ljudi kako ih je zvao Štulić, odlučili da je bolje ovako, s mrvicama i milostinjom koja bi im bila dana pred izbore, nego li stisnuti muda i zakoračiti u nepoznato. Svi ti ljudi, a govorim o velikom broju ljudi u ovoj zemlji, znali su da nije dobro, ali očito da su one mrvice prevagnule.

Ta bi me činjenica prenerazila. Da su nekome važnije mrvice i osobni račun od društvenog kaosa kojem svjedoče i kojem će tek svjedočiti. 

Sve sam to u srijedu vidio i kod svog „Bossa“. Čovjeka koji se čitav svoj život i karijeru bori protiv nepravde u društvu, za ljudska prava, za malog čovjeka radnika, za ženska prava ... Boss mi dođe kao neki uzor, njegovi tekstovi i muzika nadahnjuju me i ponovo mi se vratio isti stari osjećaj nemoći kada sam ga vidio kako rezignirano gleda u daljinu. Kako zuri u prazno i ne shvaća kakvim je ljudima okružen i gdje živi. Za koga se čitav život bori? Za ljude kojima su važniji osobni računi od prava njihovih žena, majki, kćer ... Za žene kojima je važniji shoping od činjenice da im njihove sestre gube sva reproduktivna prava, a one koje nemaju državljanstvo sada strahuju od progona.

U takvom se svijetu probudio danas moj Boss. U svijetu u kojem nikoga nije briga za ništa i nikog osim da njemu bude dobro. Ili kako-tako, svejedno. Da bude piletine na akciji, i toaletnog papira jeftinog i dostupnog od plaće. Jer je biznismen na vlasti koji će te stvari već urediti nekako. To što mrzi žene, osuđen je pravomoćno i uz to neofašist, koga briga. Briga je bilo četrdeset njegovih bivših suradnika u prošlom mandatu koji su ga se odrekli i javno istupali da se ne glasa za njega jer je neofašist, rasist i ženomrzac, ali kome je to važno. 

Piletina na akciji je jedina važna. U takvom se svijetu probudio moj Boss i sigurno se zapitao za koga radi sve to što radi, s kakvim licemjerima živi i, što je najstrašnije, kakva je to mladost koju je nastojao odgojiti sa svojim tekstovima, a koja je masovno glasala za Donalda Trumpa.

Znao sam točno o čemu razmišlja i kako se osjeća jer sam sve to proživio i sam. Spoznaju da živim s ljudima koji slabo vide i rano liježu. S ljudima koji postaju nalik na kokoši kako je to vidio Branimir Štulić. I popio sam jednu za tog starog čangrizavca u nizozemskom Houtenu. A tamo negdje u New Jerseyu Bruce Springsteen sjeo je za klavir i počeo pisati nešto slično. Jedva čekam da je čujem.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Gage Skidmore

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.