Nižepotpisani autor te sunčane, ali prohladne nedjelje proveo je popodnevne sate lutajući po nasipu ne bili ugledao skupinu neodgojenih i loše počešljanih djevojčica i dječaka, koji su, doznao je iz svojih super tajnih izvora, nakanili dočekati proljeće. Ali kako od njih nije bilo ni traga ni glasa (prelazim lagano u prvo lice) potegnuo sam jednu super jaku vezu koja mi je otkrila vrijeme i mjesto održavanja tog supertajnog skupa, na kojem se, priča se u selu, pije rakija i puši marica.
- Večeras od osam sati, na nasipu kod Bundeka, povjerljivo je prišapnuo glas s druge strane žice, a ja brzo pohitao kući kako bih popio jedan decilitar ulja.

Nazvao sam Ružu, svoju vjernu prijateljicu i pratiteljicu kroz svijet bluda, amorala i druge nepoćudne zajebancije, e kako bi uglavili odlazak na doček. Uglavili smo usput i dvije litre makedonskog crnog i u neka doba se zaputili na naznačeno mjesto događaja. A kad tamo - bolje da vam ne pričam. Oni slabijih živaca & želuca ovdje nek' odustanu od čitanja teksta.

Kad sam vidio sve te silne dredove, shvatih da se nalazim među ljudima na koje me je upozoravala mama, naročito kad bi joj palo na pamet da od mene neće biti ništa (što je prilično pogodila). Našao se tamo jedan romski orkestar također, koji je od sirotinje za nastup izvukao ni manje ni više nego milju i po kuna. Zvučali su raštimano, a izgledali isto tako, te se kao takvi sjajno uklopiše u naš mali skup. Skupocjenim autobusom plaćenim više stotina tisuća eura stigao je na lice mjesta i popularni zagrebački VIS Afion, te uzeše mladci u ruke instrumente, a pokraj Save se pronese jedan gromoglas
-Ommmmmmmmmmmmmmmmm.

Tko nije upućen, od tog zvuka je nastao svijet. U nedjelju navečer taj kontrabas zvuk pozdravio je nadiruće proljeće. I sve je bilo super i sve je bilo za pet: naročito se, osim muzičara koji piju i stariji su nego smo mislili, istaknuše ljudi koji su za pet kuna prodavali rakiju brlju začinjenu medom te donositelji drva za ogrjev, koji nam je itekako trebao. Jerbo prohladna je bila ta večer dobrih vibracija. Afion je svirao svoj repertoar, a djevojke plesale oko vatre sve do kasno u noć. Kad se oni umoriše, bank je preuzela crvenokosa djevojčica s kapom na glavi, harmonikom u rukama i najširim osmijehom koji se može vidjeti na licu, te Sava u Dunav ponese pjesmu - Let the sunshine in, potkovanu zvukom tri razigrana bongosa. Ola, pomislih, možda je malo prekasno za reanimiranje hipi pokreta, ali kako sam već dobrano bio pijan, pustih glas te nagrdih pjesmu koliko se to može.

Taman kad sam pomislio da doček bolji ne može biti, kraj jedne od vatri sijevnu gola sisa; to se neka djevojčica prepustila ekstazi pa zaplesala skoro pa kao od majke rođena. Ola la, može li još bolje, zapitah se naglas i u tom trenutku na nasipu primijetih nekoliko organa reda i mira. Može, može. Stajali su i iz daljine posmatrali taj čudni, nepočešljani svijet, ne usuđujući se zakoračiti naprijed. Njihov strah bio je razumljiv i opravdan, jer organi reda i mira u tom paralelnom univerzumu stvarno nisu imali što tražiti. Agresiva je primijećena samo kod jednog psa, ali i on je imao opravdanje - čini mi se da mu je netko u onoj gunguli stao na rep ili je možda ostao bez svoje porcije graha, koju je na vatri kuhala grupica entuzijasta. I da ne duljim dalje, bilo je još jednom lijepo, nasmijano, mlado i ludo; bilo je pozitivno. Baš kako treba biti.

P.S. Ruža je napravila fotke, pa i one na kojima se vidi gola sisa, ali budući da je Fuka u svađi s mojim karakterom, točnije s mojim nestalnim raspoloženjima, do daljnjeg objavljujem pod egidom - nema slike.  

P.S.S. Rakija je teža i od ulja.