Kad me moj vrli prijatelj Džo pozove da idemo vani, ja odmah popijem jedan decilitar ulja, e da bi mogao više popiti na njegov račun i svojim kapacitetima impresionirati djevojke mlađe od 21 godinu. E ali, ne lezi vraže, srijeda mi je bila izuzetno nenaklonjena, tako da nikog nisam impresionirao, nego naprotiv - kući sam se vratio pun impresija, zaspao iznimno brzo i sanjao Ohridsko jezero, zažareno sunce iznad Makedonije, bosanske brdske konje i ljude u šalvarama, kako rade na polju i pjevaju, pjevaju ...     

Džo, Ruža i ja u Papillon smo nalutali bezveze, očekujući da ćemo čuti neki malo poznati makedonski bend, popiti po koju pivu i čašu crnjaka slabe kvalitete, i sve je mirisalo na uobičajen izlazak. Već u prvim sekundama borbe sreo sam Cucu, jedan dragi sarajevski lik kršten imenom Marijela.
- Ej šta ima, pitam.
- Ništa, kaže, nisam te dugo srela.
- Šta radiš, nastavim.
- Pjevam, zabezekne me Marijela, jer ono po čemu je pamtim jesu bicikli i vožnje na duge staze, primjerice do Finske. (Istina je, žena je biciklom išla u Finsku!!!)
Naš kratak razgovor učvrstio me u uvjerenju da će koncert biti prosječan, čak što više, pomislio sam da ću slušati još jedan od onih bendova koji se garažiraju na nekoliko dana, nauče par akorda i onda se zabavljaju nastupima koji u pamćenju o(p)staju tek toliko koliko traje i lagano pijanstvo.

Kad tamo: ljudi, odavno nisam slušao kvalitetniji etno bend i odavno se nisam kvalitetnije zabavljao. Šest ljudi, flauta, gitara, šargija, udaraljke, bubanj i kontrabas i preslatka, glazbom opčarana Lidija Dokuzović kao vokal, te spomenuta Cuca kao drugi, a ponekad bogami i kao prvi glas, jednostavno su razvalili Papillon na Savi. Po smiješku koji im je non stop lebdio na licima, jasno se vidjelo da su i sami članovi benda iznenađeni brojem ljudi koje je privukla ta etno srijeda. A tek kako pjeva ta mala Lidija, i s kakvim šarmom nas je provela kroz sve te međimurske, turopoljske, bosanske i ine pjesme, ljudi, vjerujte mi, bilo je to neponovljivo. Možda ćete pomisliti da pretjerujem, a možda je stvarno za fenomenalnu srijedu zaslužno i proljeće koje je u meni napokon probudilo volju za životom, ali svakako ne propustite idući nastup tog benda, kojeg ćemo, barem se nadam, uskoro iscrpno predstaviti na ovim stranicama.

Ali moram reći da se sve poklopilo te briljantne večeri, o čemu će najbolje svjedočiti slika desetak mlađahnih ljubitelja etna u prvim redovima, koji u petnaest minuta popiše litru crnog Ribara i litru rakije, te nabaciše na lica lijepe, čiste osmjehe. Što na svijetu ima ljepše od mladosti, rakije, plesa i smijeha? Autor ovih redaka, poznat po rijetko viđenom osjećaju melankolije, čak je i sam uspio na lice nabaciti širok osmijeh, koji, evo, još uvijek nosi, i nada se da tako skoro neće izblijedjeti. Čak sam se kod tih lijepih mladih ljudi uspio ogrebati za čašu Ribara (hvala zanosnoj alternativnoj ribici prćastog nosića, koja je, primijetih, kraj večeri uspjela okruniti jednim muškim skalpom). Cucu i ekipu više nemam namjeru hvaliti, ali svako od vas tko ima imalo sluha za etno, a propusti idući nastup ovog predobrog zagrebačkog benda, neka slobodno uzme pištolj i puca si u koljeno. Jer, ljudi, to je stvarno bio spektakl dobrih vibracija i svega što mi je tako nedostajalo kroz tri duga, sumorna zimska mjeseca.

P. S. Lidija Dokuzović u srijedu me vratila u jednu londonsku večer, gdje sam u nekom klubu na periferiji gledao nastup  preslatke Koreanke, mislim da se zove Mae Te Dong, koja bi svaku iduću pjesmu najavljivala jednim prekrasnim miksom govorenja i pjevanja. Jasno se sjećam kako sam pomislio da žena, by the way - ima prekrasan alt, jednostavno nije stvorena za govorenje, nego za pjevanje. Učinilo mi se da bi se i njena narudžba u kafani mogla staviti na muzičku podlogu. Isto sam pomislio za Lidiju, koja doduše nije 'miksala', ali taj izljev emocija pred publikom i neopisiv šarm, to je naprosto neponovljivo! (Sorry zbog digresije.)

P.S.S. Vino je teže od ulja. A službeni site Afiona, što, rekoše mi, u prijevodu s grčkog jezika znači - mak, jest na sljedećih sedam znakova: XOXOXOX.