Dakle, priča ide ovako. Negdje tamo početkom devedesetih imao sam neku sitnu firmu zajedno sa svojim kompanjonom. Bavili smo se time da bismo kupili nešto na jednom mjestu po jeftinijoj cijeni, a prodali to na drugom mjestu po skupljoj cijeni. I tako iz dana u dan. Trgovali smo uglavnom raznim uvoznim slatkišima i sličnim jednostavnim proizvodima. Bilo je to vrijeme kad izbor uvoznih slastica po trgovinama i nije bila neka, dok je potražnja bila velika.

Jednog dana smo vidjeli na policama u Unikonzumu (današnjem Konzumu) za to vrijeme vrlo rijetke čokolade Milka, i to po poprilično povoljnoj cijeni. Odmah smo pomislili ako je cijena na policama tako povoljna, možda ih možemo još povoljnije nabaviti u Unikonzumovoj veleprodaji. Unikonzum je tada bio društveno, odnosno podržavljeno poduzeće i propadao je u neshvatljivom nemaru i nebrizi. Zaputili smo se u njihovu veleprodaju i ostali zaprepašteni kad nam je izvjesni Zdenko, tamošnji šefić na veleprodaji rekao da možemo kupiti čak nekoliko paleta Milka čokolade.

Još smo se više zaprepastili kada nam je spomenuo nisku cijenu. Čokolada je bila svježe uvezena s odličnim rokom trajanja. Nismo vjerovali da je moguće kupiti tako dobru čokoladu, staviti na nju 100 i 200 posto naše marže i zatim ju prodati nekom manjem privatnom dućanu, koji će na njoj zaraditi tek nešto manje od nas, a na njegovoj polici će se ta čokolada prodavati još uvijek po cijeni koja je kupcima prihvatljiva. Kompanjonu i meni je bilo čudno kako to da Unikonzum pristaje da u ovom poslu jedino on gubi, i to puno. Vrlo je bitno podsjetiti čitatelja da je u to vrijeme inflacija bila trideset posto mjesečno.

Vrijeme je prolazilo, pa bih pomalo i zaboravio na taj posao s čokoladom, da nisam opet čuo za šefića Zdenka, odnosno pročitao u novinama da je u međuvremenu postao direktor Studentskog centra u Zagrebu. U novine je dospio jer je izazvao neku aferu, čini mi se da se radilo o nabavci hrane za studentsku menzu. Ubrzo nakon te afere pročitao sam i to da je morao dati ostavku na mjesto direktora SC-a, kao i da se potom sklonio negdje duboko pod poslovne skute Agrokora.

Tek tada, dosta godina nakon onoga s ludo jeftinom Milkom počelo mi je svitati i konačno svanulo o čemu bi se tu moglo raditi. U doba pred privatizacijsku procjenu vrijednosti Unikonzuma Zdenko je bio zadužen za to da vrijednost robe na skladištu prati inflaciju, odnosno da svaki mjesec podiže vrijednost robe za 30 posto, kako bi se održala realnom. Roba na zalihi predstavlja glavnu vrijednost nekog trgovačkog društva, posebno u slučaju Unikonzuma koji je uglavnom poslovao u gradskim prostorima, a ne u svojim vlastitima. E, pa sad si sami izračunajte kolika je bila procjena vrijednosti trgovačkog društva Unikonzum, ako Zdenko nije tri mjeseca nivelirao cijene na skladištu u skladu sa inflacijom. Da li je onda Todorić platio uopće 10 posto vrijednosti onoga što će se u buduće, pa i danas, zvati Konzum?

Da li je Zdenko adekvatno nagrađen? Ili će i on i Ivica Todorić tek primiti pravednu nagradu za svoj doprinos hrvatskoj ratnoj ekonomiji? Ne sumnjam da je papirnato sve čisto, osobito stoga što je Todorić za svoje potrebe posvojio ili osnovao Kreditnu banku u doba općeg procvata domaćeg bankarstva, pa sigurno ima sve papire i uplatnice uredno posložene. Uredan je on čovjek. Jedino me zanima hoćemo li i mi ostali sada postati jednako uredni da mu uzvratimo osmjehom kojim nam se svih ovih godina smješkao iz novina. S tim da je njegov osmijeh kiseo, a naš neka bude sladak. Zbog Milke.