U građanskim društvima u glavnom je sve već izgrađeno, od tuda im i ime, ali kad je već odluka donesena - trebalo ju je i realizirati. Dugo se vijećalo za stolovima i u kongresnim dvoranama o tome što da se izgradi u društvu koje već sve ima. Prijedlozi su se kretali od onih zaista smiješnih - da se izgrade stanovi za radnike i ostale koji su u potrebi da žive u nekom zatvorenom i toplom prostoru, do onih na granici znanstvene i neznanstvene fantastike - da se novac uloži u dječje vrtiće, škole, kulturne projekte, sportske terene. Sve to nije moglo biti prihvaćeno s Nečije strane, jer puno sitnih projekata nisu jednostavno bili dovoljno krupni. U prošlom se stoljeću imalo državnih para, jer tvornice su radile u tri smjene, bile su u vlasništvu države i proizvodile su sve što je trebalo. I kad je trebalo. Ako je taj mjesec ponestalo novčanica, časkom je neka od tvornica proizvela koliko je god trebalo tih šarenih papirića. Nije bilo mjesta sitnim projektima.

Nakon bezbrojnih prijedloga došlo se na ideju da bi bilo najbolje kada bi se izgradila neka ogromna bolnica. Najveća na svijetu ili barem na ovoj hemisferi, jer se u to doba vjerovalo da nas iz svemira promatraju izvanzemaljska bića - pa kad gledaju, onda da i imaju što za vidjeti. Bolnica se odlično uklopila u tu želju da budemo viđeni iz daleka i visoka, jer joj na krovu treba ispisati ogroman crveni križ, što će onima koji nas gledaju iz svemira biti ujedno i naš potpis po kojem nas raspoznaju od drugih. Veliki crveni 'iks' vjerno je trebao odražavati tko i kakvi smo mi sa ovih prostora koji šaljemo poruku onima 'gore'. Tako je riješen problem što da se gradi.

Nejasno je još ostalo što će toliko velika bolnica ovoj zemlji i gradu, gdje su živjeli mahom ljudi dobrog zdravstvenog stanja. Tada se netko dosjetio da se zdravstveno stanje stanovništva može i promijeniti s vremenom, osobito ako ta promjena u kvaliteti zdravlja ljudi postane državni projekt na nacionalnoj razini. Bitno je bilo što prije započeti izgradnju te nove bolnice, a kada se s time jednom započne - tada treba polako, može se i zastati, jer nema smisla da bolnica bude gotova prije nego što se za nju osigura dovoljan broj pacijenata. Državna politika uzela si je u trajni prioritet da se, s vremenom, pobrine osigurati pacijente za svoj bolnički projekt i već kroz dugi niz godina svesrdno radi na tome.

No, kako znamo kakva je naša politika i političari - gradnja bolnice je zastala, jer nikako da im uspije ozbiljnije poremetiti dobru zdravstvenu sliku stanovništva. Statističari pokušavaju nategnuti što se da i stvoriti barem neku projekciju o mogućem porastu broja slučajeva oboljelih, ali im ne uspijeva. Ljudi koji ovdje žive jednostavno su previše zdravi da bi im trebala tako glomazna bolnica. Ili je domaća politika, i ona bivša i ova današnja, previše nesposobna da bi mogla naškoditi ljudima kojima se uporno i stalno, u ovom ili onom obliku, nameće. Što sve nisu radili ne bi li nas učinili pacijentima. Inflacija, stabilizacija, rat sa susjedima, privatizacija ...

Ništa od toga im nije dalo za pravo da nastave s gradnjom bolnice. Sve smo izdržali. Onda su se primirili i odlučili nas trajno i doživotno obrazovati i školovati. Nazvali bolnicu Sveučilišnom, ponudili besplatno školovanje i udžbenike, i još koješta drugo samo da im pristanemo doći na liječenje. Jer sad više nema nazad. Netko će morati u bolnicu. I to uskoro. Ili oni ili mi. Trećeg nema.

Ako se slučajno kandidiram na narednim izborima, a to znači da bih sigurno pobijedio, dajem vam svoje prvo post izborno izvršenje: Sveučilišnu bolnicu odmah preimenujem u Zatvorsku bolnicu. Za tim profilom bolničke usluge će naglo porasti potreba nakon slijedećih izbora, kada ja pobijedim. Dakle, sada kada znate za koga ćete glasati imate i moju obavezu prema vama, crno na bijelo. Potpisano velikim crvenim križićem.