Na samom Cvjetnom trgu, na ćošku zgrade iza koje se pruža Varšavska, kolega Navar i ja sakrili smo se i proždiremo svoj gablec u vidu debrecenki s puno senfa kupljenih u obližnjoj božićnoj „kolibi“. Skrivamo se od Franje Kardaša, čovjeka koji je zadnjih deset dana proveo štrajkajući glađu pred zgradom Ustavnog suda u Varšavskoj, pokušavajući se izboriti za prava svoje kćerke, osmogodišnje Monike. Zapravo smo i krenuli posjetiti Franju, kao što smo i običavali gotovo svakog dana otkako je započeo sa štrajkom. No, prije uobičajene kavice sa simpatičnim Petrinjcem, proždrljivi Navar me je uspio nagovoriti da se počastimo jednom kobasicom i sad smo čekali da pojedemo, kako ne bi s masnim obrokom došli pred čovjeka koji već deset dana ne jede. I taman dok je proždrljivac progutao svoju debrecenku, iza ćoška pred nas izbija Franjo. I dok gledam šta ću napraviti s napola pojedenom kobasicom on mi tura svoj mobitel u ruke i govori „javi se“. S druge strane čujem nepoznati ženski glas. Franjo potvrdno klima glavom i potvrđuje moje sumnje – „To je moja supruga, hoće te čuti“.

Prvog dana štrajka

Mira Kardaš, koja je svih ovih deset dana pazila na njihove dvije kćerkice, pružajući podršku suprugu tek telefonom, sa suzama radosnicama nam se „zahvaljuje na svemu“. Zbunjeno pogledavam Franju i on shvaća.

- Pa ti ne znaš!?! Maloprije sam prestao sa štrajkom, govori nam novosti i ostavlja me šokiranog, dok s druge strane Mira probija nastalu tišinu ponavljajući „halo, halo“. Iskreno, od prvog dana Franjinog štrajka, kada sam s njim proveo hladno poslijepodne, nisam vjerovao da može pobijediti sustav. Mislio sam da će ostati tamo sve dok se ne sruši i dok ga na nosilima ne odvezu kola hitne pomoći u neku od zagrebačkih bolnica gdje će potom liječnici započeti neizvjesnu borbu za njegov život. Rijedak je, uistinu, slučaj da pojedinac pobjedi u borbi protiv birokracije.

Sa studentom koji je zadnja dva dana prosvjedovao zajedno s njim

- Taman sam krenuo kući, ali sad kad ste došli ovo moramo proslaviti, govori nam Franjo dok sjedamo u obližnji kafić, isti onaj u kojem smo sjedili skoro svakog dana prethodnih tjedan i pol. Prve dane nerado je odlazio u kafić, iako smo ga uporno nagovarali da se barem malo zgrije. Nije želio napuštati „radno“ mjesto na metalnoj klupici pred sudom. Za one koji ne znaju, a takvih vjerujem ima, Franjina Monika oboljela je od dijabetesa tipa 1, celijakije, odnosno glutenske enteropatije i kronične upale štitnjače. Potrebna joj je stalna njega, a zahtjev za dobivanjem statusa roditelja njegovatelja jednom od supružnika odbijen je na više instanci. Žalba je u konačnici zapela na Ustavnom sudu, koji se nije žurio sa slučajem obitelji Kardaš, zbog čega je Franjo, nezaposleni hrvatski branitelj, i došao pred taj sud i započeo gladovati.

Treći dan štrajka

Sav ushićen, preplavljen adrenalinom, sada nam pokušava prepričati što se dogodilo zadnjih pola sata, otkako ga je posjetio ministar zdravstva i potpredsjednik Vlade, Darko Milinović. Kontroverzni ministar koji je svojevremeno i sam štrajkao vezavši se lancima za banderu kada je jedan hrvatski general optužen za ratne zločine, nije ga posjetio svih ovih deset dana. Došao je tek sada, po naredbi svoje šefice, premijerke Jadranke Kosor. Istoj gospođi još drugog dana Franjinog štrajka poslali smo faks s molbom da posjeti Franju i upozna se s njegovim problemom, a odgovor do danas nismo dobili. Reagirala je tek sada, nakon silnog medijskog pritiska i angažmana pojedinih političara.

Franjo s proždrljivim Navarom

I tako nam Franjo priča kako mu je obećano novo vještačenje Monikinog zdravstvenog stanja, koje je do sada bilo zakazano za daleku budućnost – 2019. godinu. Ne obazirući se na naš prešućeni, ali itekako opipljivi skepticizam prema obećanjima vlastodržaca, prepričava kako ga je nasmiješeni Milinović odveo na čaj i rukovao se s njim pred kamerama. Prije toga obećao je da će ministarstvo biti podrška njegovoj obitelji. No, usprkos tome Franjo je svjestan nepotpunosti nadležnog pravilnika.

- Neću sada zaboraviti na ljude koji su u situaciji kao što je moja. Svima ću dati podršku, najavljuje nam Franjo i poziva nas da ga što prije posjetimo u Petrinji, „barem na kavu“. Hranu gotovo nismo ni spominjali, jer zna Franjo da sad treba polako, a ni one nam kobasice nije zamjerio. Obećavamo da ćemo uskoro doći i nadamo se da će do tada dana mu obećanja uistinu biti ispunjena.