Dakle, kako sam ja zapravo pasionirani ljubitelj atletike još od vremena kada je Carl Lewis harao "track&field" u dresu legendarne ekipe Santa Monice (koja je svojevremeno bila tako jaka da je držala svjetski rekord u štafeti 4 x 100 metara), početak Svjetskog prvenstva u Japanu dočekao sam pred televizorom, promatrajući što se događa u kvalifikacijskim nastupima.

Jer, da budem u potpunosti iskren, oduvijek sam cijenio te sportaše iz malih zemalja koji dolaze vođeni parolom da je važno učestvovati. I onda, oduševio me nastup dvije atletičarke iz, za taj sport, egzotičnih Afganistana i Jemena, čiji je rezultat u kvalifikacijama na 100 metara bio takav da i nije važan spomena, ali, sama šema da su nastupile bila je bitna. Naime, Fatima Mohammadi iz Afganistana, jedna od sretnica koju je Amerika "oslobodila" te njezina kolegica iz Jemena, Waseelah Fadhl Saad, nastupale su pod iznimno zahtjevnim okolnostima. Dolaze iz poprilično fundamentalnih zemalja te su se zbog toga morale opremiti u najmanju ruku neobično za trkalište na svjetskom prvenstvu. Tako su obje imale prekrivenu kosu, jedna kapuljačom, a druga maramom. Fatima je trčala u trenirci, a njezina kolegica iz Jemena u kombinezonu.

Afganistanka si je čak dopustila "luksuz" da nosi majicu kratkih rukava, dok Waseelah na teškoj japanskoj vrućini ni to nije mogla. Čini se da je njihovo odricanje i hrabrost razumjela i japanska publika te su pobrale poprilično simpatija, tim većih ako se zna da su Japanci na javnim mjestima poprilično hladne osobe. Sve u svemu, samo sam htio podsjetiti da čovjeku naprosto mora biti milo oko srca kada vidi kako i taj amaterizam ima pobornika, barem još malo, u sportu te da prljavi profitni kapitalizam nije do kraja pojeo sve u kraljici sportova.