Pored ovakve svojevrsne ispovijesti Gorana Bareta, nema nikakve potrebe za drugim načinom najavljivanja koncerta koji će u petak, 9. ožujka, Majke, koje nisu svirale gotovo sedam godina, održati u zagrebačkoj Tvornici. Vjerujem, shvaćate da je riječ o događaju kojeg se ne bi smjelo propustiti, a sad pročitajte "biografiju" napisanu krajem prošlog mjeseca ...

snimio naš Lovre

Ovu malu biografiju pišem u prvom licu, jer drugačije ne znam i ne mogu. Nadam se da mi nitko neće zamjeriti na tome...

"Majke" smo osnovali Nedjeljko Ivković-Kilmister (bas) i ja, Goran Bare-Bare (vokal) u proljeće 1984. u Vinkovcima. Pridružili su nam se Ivica Duspara (gitara), Željko Mikulić-Korozija (bubanj) i Marin Pokrovac (solo gitara).

Nismo imali nekih ambicija u smislu "rock kao posao", a pogotovo ne snimanja LP ploče (iako smo o tome svi sanjali) jer smo se pomirili s činjenicom da dolazimo iz provincije, a i glazba koju smo svirali se dosta razlikovala od tadašnjeg mainstreama. No ljudi do čijeg nam je mišljenja stalo su nam stalno govorili kako je to dobro, a demo snimak koji smo snimili za svoje potrebe se počeo tu i tamo slušati. Tako je pjesma "Iz sve snage" završila na "Demo X" zagrebačkog radija 101 (mislim da ju je puštao Dubravko Jagatić). Počeli smo svirati po zagrebačkim i beogradskim klubovima. Poslije jedne takve svirke u zagrebačkom Lapidariju upoznali smo i Zdenka Franjića, začetnika nezavisne izdavačke scene koji nam je predložio izdavanje i distribuiranje audio kazete za svoju tek osnovanu etiketu "Slušaj najglasnije".

Skupili smo novce i za dva dana snimili 14 pjesama za naš tzv. nulti album. Kritike su bile ohrabrujuće, a i na svirke je počelo dolaziti više ljudi. I kad smo mislili da je sve super, gitarista Marin Pokrovac i još dva naša draga prijatelja Pavle Pap-Papo i Goran Matošević-Bratanac pogibaju u automobilskoj nesreći vraćajući se s jedne naše probe. Taj događaj nas je zaledio na neko vrijeme. Međutim, riješili smo da nastavimo dalje. I nastavili smo, svirki je bilo sve više. Naročito je bio važan nastup na ljubljanskom festivalu novih rock snaga "Novi Rock" (to je bio jako cijenjen rock festival u tadašnjoj Jugoslaviji). Poslije pobjede na toj svirci događanja oko nas su počeli pratiti tadašnji mainstream pop-rock magazini, a i rock kritika uopće.

1990. za izdavača "Search and Enjoy" Aleksandra Dragaša i Ante Čikare izdajemo svoj prvi LP nazivom "Razum i bezumlje". Kritike su bile od vrlo dobro do odlično (u nekim anketama i album godine), no ono što je najvažnije stvorila se publika, jako vjerna publika koja nas je pratila ma gdje god pošli i došli. Međutim naš napredak zaustavlja rat. Bavljenje glazbom dok se oko vas događa krvoproliće se činilo neumjesnim i smiješnim, tu se originalna postava Majki zauvijek raspada. Bilo je to gadno vrijeme, odjednom je sve nestalo. Ostao je samo heroin. Probleme s heroinom sam vukao od osnutka grupe ali uvijek je tu bio bend koji mi je davao neki smisao i spašavao me da ne potonem u totalno beznađe.

1992. iako totalno ovisan i sluđen ja, Bare, bubnjar Korozija i tada osamnaestogodišnji Zoran Čalić na gitari pokrećemo "nove" Majke i pred kraj iste godine izdajemo svoj drugi LP i CD nazivom "Razdor", a za izdavača imamo T.R.I.P. (danas Croatia Records). Album je kod publike prošao odlično, a podržali su ga i rock kritičari vrlo dobrim kritikama. Nama je bilo bitno da sviramo i svirali smo - i to puno. 1994. u proljeće izlazi nam album "Milost", ovaj put samo CD i kaseta jer je vinil izašao iz upotrebe. Ovaj album smo snimili za etiketu "Heroina" (danas CBS). Tada prvi put u karijeri snimamo video spot. Iako su video spotovi već 15 godina bili neminovnost, mi smo se tek tad za to odlučili. Vjerojatno jer nam to nije bilo potrebno, a i nismo bili neki veliki ljubitelji video spotova. Bilo kako bilo, pjesma za koju smo snimili video spot "Ja sam budućnost" postaje naše prvo obraćanje široj publici i naš prvi mali hit.

U ljeto 1994. se razilazimo na godinu dana, a bubnjar Korozija zauvijek odlazi u Ameriku.

Ponovno se skupljamo u ljeto 1995. grupi se pridružuje tada osamnaestogodišnji Krunoslav Domaćinović na gitari koji se savršeno uklopio sa Zokijem, a umjesto Korozije za bubnjeve sjeda Čaka. Bilo je super, dobili smo svježi novi zvuk, isto uzbudljiv i moćan kao i onaj koji su stvarali Duspara i Pokrovac u 80-ima. Počele su svirke te suradnja s ljudima iz tek osnovanog "Jabukatona", no kao i uvijek do tada, kad nam krene dogodi se nešto loše. Meni krajem godine umire supruga Mirjana. Taj događaj me zamrznuo i razmišljao sam da odem i ja. Međutim, nekoliko pogleda prekrasnog djeteta, tada jednogodišnjeg sina Mirana te nekoliko savjeta moje majke mi daju snagu da se vratim. Nastavili smo u proljeće 1996. i odlazimo u studio snimati album. Ali nevolje ne prestaju. Usred snimanja albuma Kilmisteru umire otac Đuro. Mi ostali nastavljamo snimanje, a nakon nekog vremena vraća se i Kilmister (kako mu je bilo samo on zna). Početkom ljeta iste godine izlazi album "Vrijeme je da se krene". CD izlazi popraćen odličnim spotom "Mene ne zanima" (režija Gonzo). Publika je album dočekala odlično i kritičari, do čijeg nam je mišljenja stalo, su album pohvalili odličnim kritikama. Sviralo se sve više tako da su u "Jabukatonu"odlučili izdati live album naziva "Život, uživo".

Album je snimljen u Zagrebu, mala dvorana Doma sportova. I tako sve do proljeća 1998. kad odlazimo u Ljubljanu snimati album "Put do srca sunca". Na promo turneji moje psiho-fizičko stanje se jako pogoršalo. Zaredali su se ekscesi. Poslije jednog takvog, u proljeće 1999. iz grupe odlazi gitarista i koautor Zoki. Nakon smirivanja situacije i mog odlaska na liječenje od ovisnosti o teškim drogama i alkoholu, odlučujemo nastaviti dalje. Na Zoranovo mjesto dolazi Berislav Blažević-Bero (hamond orgulje), član tadašnjeg Parnog valjka, a na mjesto bubnjara Čake koji je također otišao dolazi Tomas (ex Anestezija, Divlje jagode). Svirali smo u tom sastavu od svibnja 1999. do rujna 2000., tada smo napravili svoj zadnji koncert (festival "Zagreb gori"). Poslije toga ja sam odlučio izdati solo album i izdao sam ih 3, prva 2 dosta uspješna. Zoran Čalić je svirao s nekim slovenskim rock grupama da bi se na kraju, oko 2004., ustalio s Kilmisterom i Alenom Marinom (ex Kojoti) u sastavu Elektrobuda. 2006. su izdali jedan album.

Pred sam kraj 2006. Zoran i ja se ponovno igrom slučaja srećemo i nakon par susreta odlučujemo ponovno zasvirati. Kilmister i Kruno se rado odazivaju na naš poziv i eto, Majke su ponovno tu.

Ponovno smo tu, ne da bi odsvirali par koncerata, ponovno smo tu da sviramo rock n' roll glazbu. Do kada, to nitko ne zna ali nije ni važno. Važna je rock muzika i sva magija koju stvara.

Goran Bare, 19.2.2007.

p.s. ovo su samo najvažniji događaji i neka se ne uvrijede oni mnogi koje nisam spomenuo, a bili su neko vrijeme s nama.