Na četvrtom izdanju Brda Contemporary Music Festivala, koje je proteklo od 11. do 13. rujna, engleski vokalist Phil Minton snimio je chorus za pjesmu koja će se ovog vikenda izvoditi na prosvjednom skupu People's Climate March u Londonu. Na završnoj večeri, Minton je kao headliner festivala nastupio u duetu s njegovim izbornikom, bubnjarom Zlatkom Kaučičem, a nakon njihovog dueta održana je i produkcija radionice Feral Choir.

Šmartno je svojevrsna slovenska inačica Motovuna, gradić u Brdima iznad Nove Gorice, u zaleđu Trsta, gdje slovenski bubnjar Zlatko Kaučič, 61-godišnjak, provodi treću etapu svojeg životnog projekta.

„Bogu iza leđa“, kazat će.

Phil Minton je u brdima snimio chorus za pjesmu koja će se ovog vikenda izvoditi na prosvjednom skupu People's Climate March u Londonu (FOTO: Iztok Zupan)

Priča ide ovako. Radi sukoba s krutim patrijarhalnim modelom, ta otac mu je bio milicajac, već kao 18-godišnjak živi od rock glazbe po takozvanim Piper Clubs u Italiji. Preseljenjem u Švicarsku, 70-ih otkriva svijet improvizirane glazbe koji ga odvodi u Španjolsku i Nizozemsku, odakle se vraća sredinom 90-ih, nakon očeve smrti. Kako je izjavio u intervjuu objavljenom u knjizi 'Majstori uz kamin' Petra Amaliettija, Brda mu odgovaraju radi tišine do koje je u metropolama gdje je živio nemoguće doći. Ističe kako je vjerojatno jedini bijelac koji je tenor-saksofonista Archieja Sheppa, inače dramaturga, ideološkog baštinika crnačkog islama, pratio na bubnjevima. I to dvaput! O počecima festivala, Kaučič će reći sljedeće.

„Nakon što sam 2011. godine, primio Prešernovu nagradu, gradonačelnik mi je u znak ponosa poklonio i novčanu nagradu u ime Grada. Da sam idiot, sve bi i bilo ostalo na tome, da 5.000 eura spremim u džep, i ubuduće kad sviram uokolo, kao svoj honorar postavim tu granicu, te lagano propadnem... Kako je u to vrijeme komunikacija među slovenskim i talijanskim glazbenicima bila neznatna - jer na ovoj granici, i povijesno gledano, imasmo puno problema - smatrao sam da treba napraviti jedan festival kreativne glazbe, a kao početak, iskoristio sam činjenicu da smo već imali podosta koncerata u klubu koji se zove Strelišče (Streljana – op.aut.). Kroz njega bih, svojedobno, na neku vrstu javne probe pozivao brojne glazbenike“, objašnjava Kaučić i nabraja kako je pozivao Enrica Ravu, Paula Bleya, Gianluigija Trovesija, koji su imali koncerte u blizini, a posjećivao ih je i Boštjan Cvek, čiji Cerkno Jazz Festival sljedeće godine slavi 20-godišnjicu.

„Pomisao na jazz u Brdima, tada je ljudima bila šokantna, iako ne i radikalna, te smo predstavljali, polako, njegove modernije strane. Kroz klub sam rado uvodio i druge medije, poput skulpture, instalacije i poezije, a na ovom se festivalu odvija ista priča. Dakle, pozvao sam kolegu Giovannija Mayera, koji živi s druge strane granice i predaje na konzervatoriju u Trstu, da probamo napraviti nešto skupa, pokazati i dokazati da možemo nešto napraviti lijepim... Na to su se nadovezali i lokalni glazbenici iz udruge Dobbia Lab, za koje nisam ni znao da postoje, kamo li da sam znao koliko su kvalitetni. Polako se taj odnos počeo otvarati, iako, mora biti jasno da mi novca skoro pa nemamo“, poentira Kaučič. Članovi kolektiva Dobia Lab, u dvostrukom su ansamblu Orchestra senza confini/Orkestra bez granica, uz simultano dirigiranje Kaučiča i Maiera, svojim nastupom i otvorili festival.

"Ne trebaš dati 5.000 eura za neki bend, ako ti već pred vratima stoji neki muzičar sa svojom pričom" - Zlatko Kaučić - u sredini (FOTO: Iztok Zupan)

Na prvom je izdanju festivala, još 2011. godine, gostovao Evan Parker, najznačajniji post-koltrejnovski tenor i sopran-saksofonist, a glazbenici pamte kako su iz kule s ulice gdje je spavao svakog jutra u devet odjekivale skladbe Theloniousa Monka zvukom sopran-saksofona. Čisto k'o suza. Druge je večeri festivala održan i Jubilarni koncert, na kojem je nastupio i tenor-saksofonist Flavio Brumato, koji je iskru modernog džeza držao zapaljenom i na selu.

„Ja za tog čovjeka nisam donedavno ni čuo. Riječ je o umirovljeniku koji me iznenadio svojim tonom, filozofijom, mišljenjem. Ponekad se dogodi da neki glazbenici žive na deset metara od tvoje kuće, a da zapravo ni ne znaš što se tamo zbiva. Naš festival otvoren je i za takve priče. Ne trebaš dati 5.000 eura za neki bend, ako ti već pred vratima stoji neki muzičar sa svojom pričom. Danas je takvo vrijeme, da svi žele biti zvijezde“, slegnut će ramenima izbornik ovog festivala.

Kako se Kaučič posvetio i pedagoškom radu, kao ranije etape njegovog djelovanja, na lokalnom planu, treba istaknuti rad s bendom Kombo. Pri osnutku, primljen je svatko tko je bio muzikalan, neovisno o žanrovskom afinitetu, tako da su u prvoj postavi bila trojica gitarista, kontrabasist i električni basist te čak trojica bubnjara. S njima je snimio tri albuma i poveo ih na nekolicinu europskih turneja, u ulozi dirigenta i skladatelja. Na festivalu je ovaj put predstavio ansambl Perkakšns, za afričke udaraljke, koji vodi Gal Furlan.

„Stvar ovisi o tome na koji način poučavaš mlađu generaciju. Ako ih sve naučiš pravilno, informacije, ritmove i koncepte, to će proraditi. Gal je samo dio novih generacija koje dolaze kroz Kombo, a on postoji 12-13 godina. Gal je jedan od klinaca koje su starci dovodili na koncerte. Moramo raditi na edukaciji, škole jazza danas proizvode idiote, a ne jazziste. Jer, jazz-glazba nije – nota! To je samo stvar napisana na papiru, jazz-glazba je život. Nitko me neće uvjeriti u suprotno. Naravno da moraš biti izuzetno talentiran da to postaneš, izvanredan, koncentriran, ali to će profunkcionirati samo pravilnim putem i s pravim učiteljem. A današnji model glazbene škole? Pogledaj primjer Phila Mintona, netko bi rekao da je to tek hrpa govana, no iz njegove pojave izbija muzikalnost, kreativnost. Ovaj festival ima tu mogućnost da jedan glazbenik sam u tri dana napravi pomak u glavama, da ljudi budu sretni“, proročanski će Kaučič.

Michaela Salvador tijekom izvedbe (FOTO: Iztok Zupan)

Tijekom proba radionice, u zadnji red se višekratno došuljala i Emica, 89-godišnja gospođa koja je s velikim zanimanjem pratila vokalne bravure i eksperimente polaznika. Najstarija žiteljica Šmartnog svojom je ženskom aurom festivalu dala posebnu draž. Nešto mlađi od Emice, 74-godišnji Phil Minton, rođen je u Torquayu, u Velsu i oba roditelja su mu pjevači. Na radionici Feral Choira pružio je poduke u tirolskom jodlanju i mongolskom grlenom pjevanju, dok je zagrijavanje glasa započeo smijehom, potičući polaznike da tako izraze svoju osobnost. Kao glavno pravilo izraza za produkciju sugerirao je da se ponavljanje ideja ili fraziranje neće smatrati autorskim pristupom. Prisjetio se kako je u Mogadishuu, na radionici za somalske žene, ustanovio da se žene ne smiju, jer im tradicijska kultura to ne dopušta. U intervjuu za RTV Slovenija istaknuo je da se korektnost u društvu manifestira načinom izražavanja glasa. Još donedavno, od žena se očekivalo da govore u visokoj lagi, dok je za muškost bio rezerviran duboki glas. Od polaznika je tražio da oponašaju čovjeka koji pada s nebodera ili ispuštaju prvi glas tek rođenog djeteta.

Nadovezujući se na specifičnost koju su za karakter glasa baštinili jazz-trubači, jer i sam je bio izniman free-jazz kornetist, upućuje nas oponašanjem posebno dubokog glasa Satchma, odnosno piskutavog – Milesa. Tijekom rada u radionici pozvao je sudionike da emocije izražavaju fućkanjem, podsjećajući kako je ono puno lakše za izražavanje emocija, još pogotovo u predškolskom razvoju, od motorički zahtjevne blok-flaute. Nastup Feral Choira – sjetio se da je časopis sličnog imena (Feral Tribune – op. aut.) jednom vidio u Srbiji – okončao je uz ovacije publike, uz nebrojene para-nastupe i burleskne mikro-performative koje smo za tih tri dana s njime doživjeli u off-programu festivala Brda.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: brda.si